10.2.2005.

Igor Baksa  

Apokalipsa sutra

Jednog se dana Predsjednik Republike Hrvatske obratio svom narodu riječima:

Građani Republike Hrvatske, došao je trenutak kad se moramo svi zajedno oprostiti. Kao što ste imali prilike čuti u medijima, uskoro će doći smak svijeta. Ono što će se zapravo dogoditi nije vezano samo za planet Zemlju, već za cijeli poznati nam i nepoznati svemir. Smak svijeta izbrisat će iz postojanja sve zvijezde i planete, sve galaksije i maglice, jednako kao i crne rupe i sve što si jedan laik može predstaviti. Znanstveni tim Republike Hrvatske pri Institutu za statistiku izračunao je točan datum i vrijeme kad će smak svijeta najvjerojatnije nastupiti. Dogodit će se to sutra u 8 sati, 24 minute i 12 sekundi. Budući da smo, kao obični ljudi, bespomoćni pred tom zastrašujućom činjenicom, savjetujem vas, poštovani građani i svi koji ovo slušate, da ovih dvadesetak sati do kraja vremena i postojanja iskoristite najbolje što možete. Savjetujem vam da u miru i potpunoj slobodi učinite sve stvari koje ste oduvijek željeli učiniti, a niste mogli jer su vas društveni okviri i lanci sistema kočili u tome. Savjetujem vam da proživite svoje nikad proživljene snove i želje, jer ako ovo nije pravi trenutak za to, kad će biti? Ha, ha… Ili, recimo to ovako: nije vrijeme za čekanje pravog trenutka! Ali moglo bi se reći i to da sutra uopće nije vrijeme ni za što! Je li to onda ne-vrijeme? Cijenjena nacijo, sutra neće biti smak svijeta nego nevrijeme! Ha, ha…

Predsjednik Republike Hrvatske, gospodin Zdravko Kovač, gotovo mahnito prasne u smijeh, dok se dvoje tjelesnih čuvara neprimjetno pogleda ispod crnih naočala. Premijer, Potpredsjednik, Ministar financija, Ministar unutarnjih poslova i Predsjednikova osobna tajnica, stajali su nijemo iza Predsjednika, držeći se kao na sprovodu. Zdravko Kovač prestane se usiljeno smijati i nastavi u neformalnom, slobodnom tonu:

''Evo, dozvolite mi da i sâm napravim nešto što si jedan Predsjednik nikako ne bi smio dopustiti. Dozvolite mi da budem iskren s vama. Sigurno se pitate gdje je moja draga žena? Pa, sutra će smak svijeta, kako to da dvoje gotovo savršenih supružnika nije zajedno na posljednji dan njihove egzistencije? Tako, dragi moj narode, tako da je gospođa Spomenka Kovač radije sa muškarcem kojeg uistinu voli, sa svojim dugogodišnjim ljubavnikom, gospodinom generalom Bogecom!''

Svjetinom što se okupila na Trgu bana Jelačića, proliju se uzdasi čuđenja. Kamera zumira ženu koja je rukom pokrila širom otvorena usta. Strah i osjećaj bespomoćnosti u očima mlade žene na trenutak je zamijenilo iznenađenje. Kamera ponovo prikaže Predsjednika kojem je politička garnitura iza leđa nešto dobacivala.

Boris je sjedio skamenjen pred svojim laptopom na kojem je preko vladinog portala pratio izravno priopćenje Predsjednika. Osvrne se po svom uredu. Priznanja i nagrade, suveniri iz mnogih egzotičnih mjesta koje je posjetio putem posla, diploma inženjera elektrotehnike, svega toga, čini se, sutra više neće biti. Pogled mu ponovo privuče zvuk iz laptopa na kojem je predsjednik glasno govorio u mikrofon, rukom pokazavši na svoju tajnicu:

''Pogledajte ovu mladu ženu! Drago moje siroto dijete. Mislite da bi ona u ovom trenutku radije sa svojim šefom Predsjednikom stajala na ovoj vrućini, nego da odleti u zagrljaj svome muškarcu, ili da po posljednji put posjeti majku, ili da zadnji put u životu prisustvuje obiteljskom ručku kod najdraže bake u Lici? Bi, zasigurno, da nije dijete bez roditelja kojeg smo gospođa Spomenka i ja prije punih dvadeset i pet godina uzeli k sebi iz sirotišta!''

Mlada se gospođica Dijana gotovo rasplače, a Ministar financija, vidjevši to, uhvati Zdravka Kovača čvrsto za ruku ispruženu prema njoj i kaže mu glasno:

''Što time želiš postići?''

Predsjednik u svoje izlaganje naciji odmah uključi Ministra:

''Ništa, Hrle! Nešto što smo prečesto zaboravljali za vrijeme naših pustošenja bankovnih računa! Iskrenost! Ne-laž!''

Predsjednik se istrgne iz stiska zapanjenog Ministra Hrvoja Prgača, pa nastavi razjaren:

''I ne samo to! Ta prekrasna mlada žena, Dijana Horvat, ne samo da je moja posvojena kćer, nego je i žena mog života!''

Na opće zgražanje, Predsjednik Republike Hrvatske na licu mjesta obljubi svoju posvojenu kćer. Dijana se rasplače, a Zdravko joj reče:

''Ljubavi, zašto plačeš? Sutra nas više neće biti! Neće biti ni skandala zbog ovog i neće biti pritiska javnosti. Ovo nam je posljednja šansa da odživimo život kako spada.''

Dijana smiri plač, obriše suze i ugura jezik u usta svog očuha ljubavnika. Kamera zadrži ovaj incest u krupnom planu.

Gledajući strastven poljubac mlade žene i postarijeg gospodina, Boris se sjeti svoje zaručnice Valerije. Otipka njezin broj na tipkovnici uredskog telefona i gledajući na portalu Vlade Republike Hrvatske gužvu što je odjednom nastala na pozornici, čekao je slatki glasić svoje drage.

Gužva je nastala zato što je Potpredsjednik Matija Antić, razdvojio dvoje bizarnih ljubavnika, gurnuo Predsjednika tolikom silinom da je ovaj skoro pao sa pozornice i zaurlao:

''Ovo je nečuveno! Ovo je skandal!''

Predsjednikovi tjelesni čuvari u trenu su, poput zaštitara na showu Jerryja Springera, uhvatili Predsjednika s jedne i Potpredsjednika s druge strane. Predsjednik se trgao iz zagrljaja svog osobnog čuvara, mašući šakom po zraku:

''Ti, krtico! Ti si oduvijek bio štakor u našem uredu! Najveći lopov! Beskompromisni karijerist! Ali, evo ti! Evo ti, bijedniče! Dajem ostavku! Čujete li, ljudi?''

Zdravko Kovač dograbi mikrofon i obrati se zbunjenom narodu, čiji se strah od skore apokalipse povećavao kako je anarhija i raspad sistema u samom vrhu vlade pred njihovim očima kulminirala:

''Građani Republike Hrvatske, dajem ostavku na mjesto predsjednika! Od danas, predsjednik će vam biti gospodin Štakor osobno! Gospodine Štakor, imate čast biti izvanredni predsjednik Apokalipse! Ha, ha, ha, ha…''

Na te je riječi gospodin Matija Antić poludio i, izuvši cipelu s lijeve noge, pogodi gospodina Zdravka Kovača pravo u čelo. Premijer, Ministar financija i Ministar unutrašnjih poslova koji su u međuvremenu bezglavo trčkarali po pozornici, uključe se, svaki zbog svojih razloga i iz svojih interesa u kavgu između Antića i Kovača.

Boris pomisli da je cijela gužva na ekranu unaprijed smišljena iz tko zna kojeg razloga. Predsjednik i potpredsjednik izgledaše mu na trenutak poput glumaca, ali loših glumaca, umjetnih i lažnih, jednako tako izgledala mu je Predsjednikova osobna tajnica koja je jednom od tjelesnih čuvara skočila na leđa i udarala ga rukama po glatko obrijanoj glavi. Ostali iz vrha hrvatske vlade koji su prisustvovali ovoj farsi već se izgubiše u svjetini koja se popela na pozornicu i dala svoj fizički prilog nesporazumu dviju političkih figura. Kamera prikaže panoramu Trga koji je odjednom gorio od vike i histerije koju je izazvala službena potvrda vijesti o smaku svijeta. Scena je izgledala poput seljačke bune iz vremena Matije Gupca. Samo što se vlast pobunila sama protiv sebe.

Poput cijelog ovog izravnog prijenosa što se odigravao na radnom stolu Borisove kancelarije, jednako nestvarno učini mu se i tanki glas gospođice Valerije Krilić, njegove uvijek vesele i zvrkaste zaručnice.

''Halo?'', rekao je njezin glas preko žice.

''Ljubavi! Jesi li gledala vijesti?'', upita Boris drhtavim glasom.

''Da?'', reče njezin glas odsutno.

''Vijesti o smaku svijeta?''

''Da?'', ponovi ženski glas hladno.

''Ljubavi, što ti je? Ti bar nisi osoba koja je podložna stresu i šoku.''

''Aha…'', reče glas nezainteresirano.

''Valerija!!'', vikne Boris u slušalicu.

''Dobro'', zaključi glas s druge strane žice i doda:

''O.K. Bog!''

Zatim se začu zvučni signal kakav se obično čuje nakon telefonske sekretarice. Borisu se smrzne krv u žilama i on prekine vezu, pa brzo još jednom otipka njezin broj. Njegova Valerija na svom je mobitelu uvijek bila dostupna. Njemu uvijek. Telefon zazvoni dvaput, a onda se ponovo javi hladan glas njegove zaručnice:

''Halo?… Da?… Da?… Aha… Dobro… O.K. Bog!''

Valeriji Krilić, dvadesetdvogodišnjoj maserki Energetske klinike ta se poruka na sekretarici učinila duhovitom. Znala je da će joj danas mobitel vjerojatno zvoniti cijelo vrijeme, pa se odlučila našaliti sa svima koji je budu zvali, a koje ona sada više ne treba. Što da se oprašta s majkom, ocem, sestrom, zaručnikom, prijateljicama i prijateljima? Glupo je tako beskorisno provesti posljednji dan u životu. A sutra ionako više nikog neće biti.

Pred ulazom u Kliniku za energiziranje i regeneriranje tijela, Valerija baci svoj mobitel koji samo što nije počeo zvoniti u kantu za smeće. U hodniku klinike već je čekalo nekoliko pacijenata. Nevjerojatno koliko je ljudi i na posljednji dan postojanja htjelo svoj tretman.

''Nije valjda da kasnite zbog smaka svijeta?'', upita cinično gospođa Golubek sa smiješnom punđom na glavi.

''Ah, Valerija, ne sekirajte se zbog gospođina cinizma, sutra je ionak više nebu bilo'', odvrati gospodin koji je stajao pred vratima Valerijine ambulante, nakon čega oboje, i gospođa Golubek i on, prasnuše u smijeh. Oni su bili jedni od mnogih ljudi koji su ignorirali predstojeću apokalipsu.

Valerija otključa vrata svoje ambulante i bez riječi pozove prvog pacijenta. Prostorija za masažu je bila sasvim bijela, a zrakom se već širio egzotični miris mirisnog štapića iz Indije koji je Valerija upalila prije nego se presvukla u bijelu medicinsku odoru.

''I kaj velite na tu pompu oko smaka sveta?'', započne gospodin Lukaček neobvezno čavrljanje kao i obično prije tretmana. Valerija ne reče ništa već se skine u grudnjak i gaćice upravo ispred njega. On se zbuni i reče u šaljivom tonu da bi smanjio očitu erotsku napetost:

''No, Valerija, niti mene ni briga dal bum umrl gol ili oblečen. He, he…''

Valerija se naglo okrene prema gospodinu Lukačeku koji je već sjeo na stol za masažu i reče mu:

''Čujte, nemojte zamjeriti, ali odlučila sam danas napraviti sve one stvari koje nikad nisam.''

''Da?'', izusti Lukaček, progutavši knedlu pri pogledu na Valerijine grudi što su mu bivale sve bliže.

''Da. Za početak, dat ću vam masažu kakvu nikad niste imali.''

Boris je bezuspješno svakih pet minuta zvao svoju zaručnicu. Dok je on to radio, ona je već odavno izmasirala svaki djelić Lukačekova četrdesetogodišnjeg tijela i napustila Kliniku. Njezin mobitel je zvonio u kontejneru ispred stražnjeg ulaza u Kliniku, a ona je već prije nekoliko sati izašla iz nje, potpuno gola, zajedno s Lukačekom i svojom šeficom, također slobodoumnom ženom.

Kamera na portalu www.hrvatska-vlada.hr u svjetini što je divljala glavnim trgom glavnoga grada Republike Hrvatske zumira grupicu od pedesetak ljudi koji su ovom govoru prisustvovali potpuno nagi. Kadar nije bio toliko krupan da bi među njima Boris prepoznao svoju zaručnicu koja je, očito, u samo nekoliko sati pokrenula nudistički hipi-pokret.

Boris nervozno okrene broj telefona svog najboljeg prijatelja Igora Levačića.

Igor pak je sa svojim kolegama s posla u to vrijeme iznosio velike količine hrane i pića iz prehrambenog odjela trgovačkog centra ''Konzum''. Brzinom ''Jackass'' ekipe bježali su s kolicima punim robe pred zaštitarom trgovine. Na parkiralištu ih je već čekao Teo u vozilu firme. Na brzinu su strpali sve što se stiglo u prtljažnik žutog kombija, pola stvari je poispadalo, flaše vina su se porazbijale na asfaltu… Zaštitaru ''Konzuma'' su pobjegli za dlaku. Kolege s posla otvore svoje prve ukradene konzerve ''Zlatoroga'' i nazdraviše, a Igoru zazvoni mobitel. S druge strane linije Boris je gotovo histerizirao:

''Igore! Ne mogu naći Valeriju! Moraš mi pomoći!''

''Stani malo, čovječe, koji ti je…'', smirivao ga je Boris, srknuvši pjenu što je izašla iz otvora na limenci. Atmosfera u kombiju bila je euforična, momci koji su već gotovo zagazili u tridesete, ponovo su se osjećali kao djeca, neodgovorno i spremno za psine. Stvorila se bučna kulisa, koju je Igor morao nadglasati:

''Smiri se, čovječe! Ako je smak svijeta, ne mora značiti da će sve odmah propasti!… Hoće, ali, smiri se, čovječe! Što te briga, ionako te sutra neće biti!''

''Ali, Valerija… Ne javlja se na mobitel… Možda se nešto dogodilo!''

''Ma, kakva Valerija, čovječe, ta te mala toliko razjebala… A što si očekivao od nje?! Za sat vremena sam doma, imaš priliku nakon dugo vremena ponovo bit u akciji s dečkima! Odjebi malu! Isto ko što je ona tebe! Ajd' dođi, ima cuge i klope k'o u priči, a uzet ćemo i droge k'o u priči! Stari, ovo ti je jedina šansa da probaš kokain prije nego umreš!''

''Ma, ne razumiješ… Ja sam… Hoću nju! Uvijek mi je nekako klizila kroz prste, a sad… Moram je imati sad! Ona me voli!'', Boris je polako doživljavao promjenu ličnosti. Od šutljivog, hladnokrvnog biznismena, pretvarao se u romantičnog plačljivca.

''Ma, čovječe, što ti je? Ja te volim! Ja, ne ona! Što misliš zašto ti se ne javlja? Boli ju kurac za tebe! Ajd' ne seri, stari, nego se nacrtaj kod mene za jedan sat! Šef ti sutra neće moći dati otkaz. Ha, ha, ha…''

Tek što je Igor prekinuo telefonsku vezu, Tea, vozača, u oko pogodi kapljica piva što zbog pritiska u neotvorenoj limenci izletjela pri otvaranju, on se trzne i nepažnjom skrene kombi na pješačku stazu, te se, pokupivši čovjeka, zabije bočno u ogradu. Tijelo nesretnog prolaznika zaglavilo je između kombija i ograde. Teovi suputnici izađoše iz automobila ne bi li pomogli unesrećenom, dok je Teo zbog snažnog udarca pleksusa o volan pokušavao doći do daha.

''U kurac!'', reče Marko loveći se za glavu. Ostali zaprepašteno gledaše tijelo nesretnog čovjeka koje je nekontrolirano drhtalo. Glava mu je bila sva u krvi, središnji trup potpuno smrskan, a grč koji je noktima obiju ruka urezivao horor umiranja u poklopac motora automobila, polako je nestajao. Iz zgnječenog čovjeka izađe prigušen zvuk nalik tuberkuloznom hropcu, a ruke se potom sasvim opuste i beživotno skliznu s automobilskog lima. Teo se iskoprca iz vozila i klekne pored gume još uvijek ne mogavši doći do daha, a Igor se rukama prisloni o ogradu i ispovraća sendvič koji je jutros bio pojeo. Ostali su skamenjeno gledali krv i meso nepoznatog prolaznika.

''O, jebo ti pas mater!'', izusti Teo prvim dahom do kojeg je došao, pri pogledu na smrskanog čovjeka.

Samo je Saša bio hladnokrvan, pa reče tonom šankerskog filozofa:

''Jednom smo čovjeku uskratili doživljaj apokalipse. No ako se bolje razmisli, bila je to njegova osobna apokalipsa. U biti, tom smo čovjeku ubrzali proces. Mi smo u tom slučaju jahači apokalipse. Apokalipsa. Kaj vam to ne zvuči smiješno? Ta riječ – apo kalipsa. Apolitična kalipsa… Elipsa… Koja lipsa… lipše…''

I odjednom, četvero kolega električara počeše se smijati. Što od mučnine koju im je priuštio prizor umiranja, što od ludila koje je polako obuzimalo cijeli grad. Poput aveti koje su se nadvile nad gradom u kulminaciji nekog filma o duhovima, apokaliptično je ludilo šaralo zrakom prolazeći kroz sve više osoba, kontaminirajući sve više svijesti svojim bizarnim posljednjim plesom.

U mahnitom koktelu svakojakih snažnih osjećaja, od mržnje spram sebe što nisu bili pravedniji prema bližnjima i srdžbe spram Boga koji ih je iznevjerio i umjesto života odlučio servirati bespoštednu i apsolutnu smrt, preko sreće zbog oslobađanja od životnih nedaća i tuge zbog propasti prekrasne i prebogate flore i faune planeta Zemlje, do potpune ravnodušnosti spram svega, u tom za živčani sustav presnažnom ćušpajzu emocija, mnogi su odlučili ne dočekati 8 sati i 24 minute sutradan, nego su radije sami sebi donosili osobne apokalipse. Mnogo se ljudi već tokom prijepodneva bacilo s balkona svojih stanova, ili se osobnim automobilom zabilo u zid, ili izabralo neki maštovitiji način za umiranje, o čemu je svakog trenutka vjerno izvještavao Ivan Rašić na izvanrednom Dnevniku prvog programa Hrvatske televizije, koji će trajati cijeli dan.

''Upravo doznajemo da je u X. gimnaziji dvoje učenika automatskim puškama napravilo pokolj u školskoj kantini. Roditelje učenika te škole molimo da se ne uznemiravaju. O daljnjem tijeku događaja izvijestit ćemo vas nakon reklama.''

Ivan napravi polukružni pokret glavom, pokušavši opustiti vratnu kralježnicu. Od jutra je radio neprestano, u petoj brzini, tako da se nije stigao ni najesti a kamoli uzeti pet minuta odmora. Nove vijesti samo su stizale s uredničkog stola i Ivan pogleda na sat kad vidje da Marina hita prema njemu s novim snopom još vrućih papira. 12 i 43.

''Pa, dobro, ljudi, mogu li se ja jednom već odmoriti od tih vijesti?'', reče premoreni novinar više retorički, no onda začu glas urednika Milasa koji je izašao iz ureda na čik-pauzu:

''Možeš, Rašiću! Mislim da smo zaboravili da je zadnji dan svijeta'', reče on, pa nastavi autoironično:

''Ponašamo se kao neki jadni radoholičari'', pa se obrati glavnome tehničaru u redakciji: ''Tibore, pusti glazbene spotove! Pola sata!''

Ivan ostane začuđen, jer ovakve se improvizacije ovdje, na HRT-u, nikad nisu događale. Marina baci friške vijesti u zrak i, u naletu entuzijazma potaknutog urednikovom spremnošću na trenutnu izmjenu programa, uzbuđeno reče:

''A zašto bismo uopće morali čitati vijesti? Mislite da ljudi na posljednji dan njihova života žele gledati nešto tako morbidno? O samoubojstvima, prometnim nesrećama, tučnjavi u vrhu vlade i općem kaosu? Ne bi li naš zadatak trebao biti da smirimo ljude? Da im u posljednjim trenucima pružimo ugodu, a ne nervozu i kaos?''

''Misliš da će sutra nekog biti briga što nam je gledanost pala?'', upita Milas.

''Ne mislim. Ali nije u tome stvar. Zašto ne bismo iskoristili ovaj dan i stvorili pravu televiziju? Zašto ne bismo maknuli granice i napravili nešto ludo? Nešto dostojno apokalipse. I državne televizije. Zašto ne bismo oživjeli ovaj mrtvi program?''

Setom zavlada tišina. Marina je imala pravo. Urednik Milas podigne ruku u znak pozornosti:

''Idemo u eter! Tibore! Puštaj nas u eter, na 3, 2…''

Spot Severine pretopi se s kadrom u studiju.

''Poštovani gledatelji!'', reče glavni urednik informativnog programa gospodin Milas ugodnim glasom:

''Ovdje u studiju imamo mladu nadu televizijskog medija, gospođicu Takač.  Ona će iznijeti novu shemu TV Dnevnika, a ja ću s gospodinom Rašićom otići na ručak, nakon čega ćemo se vratiti svojim obiteljima. I vama, cijenjeni gledatelji, preporučam da posljednje trenutke svog života provedete u krugu obitelji, u krugu svojih najbližih. Marina, dajem ti riječ.''

Milas i Rašić izađoše iz kadra, a Marina Takač ostade sama u eteru, zbunjena, bez ikakve ideje o tome kako započeti ''novu shemu TV Dnevnika''. Počne zamuckivati:

''Dobar dan… ovaj… Ja sam… moje ime je Marina… i prvo bih željela po… zdraviti mamu… Mama, bok! Ja sam voditeljica Dnevnika! Zamisli… A rekla si da nikad neću postati voditeljica, jer ne znam pričati… Ovaj… I, da!… Pozvala bih sve… ljude, koji… kojima je životna želja nastupiti na televiziji… neka dođu na Prisavlje i mi ćemo im ispuniti tu želju… A za one koji se boje smaka svijeta, sada ćemo pustiti spot Ede Maajke No sikiriki… Rez…''

Boris pomisli da je HRT-ov Dnevnik nemaštovito ukrao ovaj reality-koncept od Željka Malnara. Na njegovom laptopu letjela su sunca i cvijeće iz Maajkina spota. Ohrabrujući tekst pjesme smirio ga je te on ustade od radnog stola i otvori ormarić u kom je skrivao zalihe žestokih pića. U trećinu čaše natoči Amaro, udahne snažno kroz nos njegov slatkasti miris, pa ga ispije u jednom mahu. Natoči još jednom i ponovi ritual.

''Obitelj? Mala je govorila nešto o obitelji? Jebeš obitelj s kojom ne možeš pričati!'', prve alkoholne pare omamile su Borisa i potaknule izviranje problema koji je dulje vrijeme želio zaboraviti. Točnije, potiskivao ga je od iseljenja iz obiteljske kuće prije tri godine. Nakon što je od šefa servisa kompjuterske opreme u firmi ''Bit'' napredovao u direktora marketinga i trećeg suvlasnika firme, odlučio je konačno oprostiti se od roditelja, a njegovoj odluci su kumovali i Valerijini nagovori na zajednički život u centru Zagreba. On nije vidio smisla u odlasku iz prostrane obiteljske kuće s dva posebna ulaza, no kad je kap koja se zvala netrpeljivost prema ocu prelila čašu, osnivanje vlastitog doma bio je logičan slijed događaja. Mislio je da će se bolje osjećati udaljen od bolesne atmosfere koju su njegovi kroz godine suživota stvorili u toj, kako ju je nazivao u rijetkim trenucima obiteljskih svađa, Pandorinoj kući. Ali, evo ga, četvrtu godinu od osnivanja vlastitog ognjišta na vrhu Tkalče, nakon pospremanja obiteljskog problema u najdublju ladicu, uhvatio je samog sebe u jednoj jedinoj želji prije nego cijeli svijet ode kvragu – podmiriti emocionalne račune s ocem i pomiriti se s njim.

Boris trgne još jedan Amaro prije nego što je izašao iz ureda, spustio se liftom u prizemlje, izašao iz zgrade i sjeo u automobil. Prije nego ga je upalio, na mobilnom telefonu utipka Valerijin broj, no opet se javljala samo sekretarica. Boris izađe automobilom na ulicu u smjeru obiteljske kuće u Sesvetama. Na izlazu iz grada ugleda grupu ljudi što je stajala oko žutog kombija koji se zabio u ogradu. Bio je predaleko od mjesta događaja da bi vidio svog prijatelja Igora Levačića koji je u tom trenutku nad smrskanim čovjekom držao predavanje okupljenima.

''Gospodo! Prošlo je već pola sata. Policija neće doći, očito je! A zašto? Zato jer je danas, pobogu, zadnji dan postojanja svijeta!''

Dvadesetak ljudi  okupljenih u polukrug gledalo ga je s nevjericom i komentiralo:

''Bu došla policija, mladi gospon! Sam se vi smirite, vi ste niš ne krivi!''

''Sve sam videl! Ja sam svedok!''

''I ja isto! Nebute se samo tak izvukli!''

''Vi verujete v smak sveta? Pak to su vam medijske laži!''

Igor se pod pogledima žednim crne kronike osjećao kao da se nalazi okružen zombijima, a krug se polako smanjivao i pritiskao ga sve jače. Izdere se na tu morbidnu publiku:

''A vi ne vjerujete?! Pogledajte malo oko sebe! Prođite ulicama! Zar ne vidite ovaj kaos? Zar ne vidite da polako svi gube razum? Priznajte da osjećate kraj! Možete ga namirisati u zraku! Probajte!''

Igor pomiriše zrak koji je smrdio po automobilskom gorivu, uperivši luđački pogled u nebo. I njega je uhvatilo armagedonsko ludilo. On nastavi:

''Pogledajte nebo! Pogledajte ovo žuto nebo! Kao žutica, kao kuga! Jahači apokalipse su tu! Gledajte ih kako jašu na oblacima! Jeste li vi normalni?! Koji je vama kurac? Idite kući, idite svojim ženama, muževima, sinovima i kćerkama, idite svojim psima i mačkama, koji vam je kurac? Koju pičku materinu ovdje gledate ovog jadnog čovjeka? Idite kući i zagrlite čvrsto svoje voljene, jer to nikad niste činili! Umrite kao ljudi, pizde jedne!''

Igor zaključi svoj govor, pa odrješito i jasno da znak momcima da uđu u kombi:

''Idemo!''

Oni razmaknuše namirnice što su se od udarca vozila o ogradu rasipale po svim sjedalima, a Teo stavi u rikverc. Međutim, ljudi se sa svojih mjesta u krugu oko kombija nisu micali. Štoviše, počeše vikati da se ne može tako lako pobjeći s mjesta zločina, da će ih pravda stići, da nemaju kamo, da su oni sve vidjeli, da je ovakav pokušaj bijega nečuven, da…

Teo stavi u prvu i nagazi papučicu gasa. Kombi krene kroz živi zid. Lijeva strana vozila poskoči pri prelasku gume preko tijela jedne gospođe, a glava jednog gospodina razbije vjetrobransko staklo, ostavljajući za sobom trag krvi na paukovoj mreži puknutoga stakla. Teov dugi poklik prometnog ubojice zamre. Sumanuti vozač dođe k sebi od adrenalinskog šoka, pa reče:

''Koji jebeni osjećaj! Kao da igraš 'Carmagedon', ali stoput jače!''

 Velik broj ljudi, a među njima su prednjačili biznismeni i karijeristi, odbijao je povjerovati u tragičnu činjenicu svršetka svijeta. Neki pak su, opet su tu prednjačili oni sa smislom za posao i zaradu, zadnji dan postojanja preokrenuli, poput majke Courage, u vlastitu korist. Jedan od takvih ljudi bio je i bliski prijatelj Zdravka Kovača, hrvatski veleposlanik u Francuskoj.

S masnicom na oku i potrganom košuljom, u pratnji tjelesnih čuvara, Kovač sjedne u Predsjedničku limuzinu, pored svoje mlađahne Dijane.

''Idiot! Godinama me varao i izvodio svakojake malverzacije i to pred mojim očima, smatrajući da ja ne vidim! Zamisli koji kreten moraš biti da pomisliš da ja ne vidim! Pravio sam se da ništa ne znam, samo da bih očuvao mir u vladi. Jebiga, ovo je bila prva koliko-toliko stabilna vlada. Bez ekscesa, bez skandala i afera… Nezahvalnik! Da bi na kraju svega moje postupke komentirao sa: 'To je nečuveno! To je skandal!'…''

''Mišu, smiri se malo. Radije mi reci kako ćemo provesti posljednji dan naših života'', reče Dijana gladeći Zdravka po trbuhu.

On je poljubi u obraz i izvadi mobilni telefon. Otipka neki broj. S druge strane linije javi se ambasador Željan Buffet:

''Hej, Zdravko! Što ima? Kako je u Domovini?''

''Ajde, lažni Hrvatu, ne zajebavaj, nego reci imaš li što u planu za večeras!''

''Imam, ustašo! Velika oproštajna zabava u podnožju Eiffela poslije pola noći, sve do jutarnjih sati kad imamo ritualno bacanje s vrha tornja. Što kažeš? Prekrasan način za umiranje! Izlazak sunca, vjetrić pirka, slobodni pad – ludo! Puni aranžman, s klopom i cugom i bacanjem! Nazvali smo to dungee-jumping! Dungee ti je na domorodačkom jeziku jedne bivše francuske kolonije naziv za vrstu jela koja liči na palačinku. Kontaš? Ha, ha! No, dakle, puni aranžman ti je 3500 eura!''

''Što pričaš, sotono stara? Koji ćeš kurac sa svom tom lovom, ako nas sutra ne bude više?''

''Boli me briga! Uživat ću u posljednjem bogaćenju! Dolaziš ili ne?''

''Dolazim prvim helikopterom! Nađi nam najbolji apartman u gradu!''

''Sve za starog nacista!''

''Dogovoreno, crveni mundiru!''

Zdravko Kovač prekine vezu i reče:

''Draga, idemo na najveću feštu u Europi, na Eiffelov toranj! Ervine, vozi na pistu! ''

Ervin promijeni smjer kretanja dok mu je glavom još uvijek prolazila uzbuđujuća slika nagih tijela na Trgu bana Jelačića. Nudisti koje je na posljednji dan svijeta na trgu glavnog grada Hrvatske okupila Valerija uzbuđivali su ga više od bilo kakve pornografije. Toliko spontanosti i neposrednosti! Toliko hrabrosti i bezobraznosti! Toliko prirodnosti! Toliko različitih oblika, nijansi boje kože, različitih debljina, širina i proporcija! Toliko različitosti! U toj se golotinji za šofera Ervina zrcalio cijeli svemir. Cijeli prekrasni raznovrsni kozmos prepun erotskog naboja.

''Kamo sada?'', upita netko iz gole skupine, nakon što se gužva već smirila, a trg se polako praznio i ljudi odlazili svojim kućama nimalo mirniji nego prije sat vremena.

''Idemo ukrasti nekoliko automobila, pa opljačkati nekoliko dućana, pa se popnimo na Ivančicu i tamo možemo orgijajući dočekati jutro i trenutak koji svi očekujemo!'', bubne Valerija, a većina se golaća složi s idejom te oni krenuše napraviti predloženo.

Za to je vrijeme Valerijin nesuđeni muž Boris Pećanić stigao u obiteljsku kuću. Predapokaliptična atmosfera na periferiji bila je mnogo smirenija nego u gradu. Boris bez kucanja uđe u kuću. Predvorjem se širio miris maminog ručka. Boris uđe u kuhinju i pozdravi roditelje.

''Bobo!'', majka je bila oduševljena sinovljevim posjetom:

''Znala sam da ćeš doći, znala… Pitaj tatu! Koliko puta sam mu rekla jutros: 'Moj Bobo će doći i oprostiti se od nas'…''

Majčine oči koje je potpuno preuzela godinama nakupljana patnja, spuste suzu koja je pobjegla suzdržavanom plaču. Otac je šutio, zaokupljen komadom piletine. Majka se očito već najela, jer je otac umjesto tanjura pred sebe stavio sve posude s hranom, što mu je bila česta navika. Jeo je prstima, razdvajajući meso od kosti iznad posude sa salatom i tave s prženim krumpirićima. Boris upita:

''Mama, zar mi nemamo tanjur za tatu?''

Otac digne pogled, a Boris ponovi zajedljivo:

''Vidim da nemamo. Možda zato jer ti sama ne uspiješ uz pranje veša, peglanje, brisanje prašine, zalijevanje cvijeća i kuhanje, još prati posuđe.''

Otac baci komad piletine u tavu s krumpirićima i reče uvrijeđeno:

''Ti mene ne možeš vidjeti!''

''Tko te ne može vidjeti? Ne govori gluposti! I što se uopće dereš?''

''Ti me ne možeš smisliti! Ako ti smetam, koji onda kurac uopće dolaziš ovamo?''

''Ako ja tebi smetam, mogu i otići.''

Majka je tužna pogleda pratila ovu eksploziju u konverzaciji i šutke patila kao i tisuću puta prije. Otac je sasvim poludio:

''Banditu jedan! Ne mogu se ni najesti u miru! Zašto me ne prihvatiš takvog kakav jesam? Jedem prstima, jedem bez tanjura i glasno mljackam! Prdim i podrigujem i smrdim! Pa što! Prihvati me takvog, ili izađi iz ove kuće!''

''Ne seri, tata, da te ne prihvaćam! Svi su te u ovoj kući prihvatili, jedino ti nisi prihvatio nikog! Sve se uvijek odvijalo onako kako si ti rekao! Svi su se uvijek tebi prilagođavali!''

''Nakon svih ovih godina što sam ti plaćao fakultet, davao džeparce, kompjutere, automobile! Ovo mi je zahvalnost? Parazitu jedan!''

Boris pogleda majku koja je spustila glavu i molila Boga da još jedna svađa u ovoj obitelji prestane. A onda reče ono zbog čega je i došao ovamo:

''Ti imaš obzira meni govoriti da sam parazit? Sjeti se samo kakva si pijandura bio! Sjeti se kako si godinama rasturao ovu obitelj svojim alkoholizmom! Ti imaš obzira reći da je mama bolesna zbog mene?! Pa, što sam ja to tako strašno učinio, molim te? Zar sam ja tukao svoju ženu, bacao njezin ručak u zid i navlačio je za kosu po kući?! Zar sam ja ubijao majku svog djeteta svakodnevno, živac po živac?! I zar sam ja onda prestao piti iz sebičnih zdravstvenih razloga i zatvorio se u svoju dnevnu sobu, u svoju fotelju pred televizor?! Nikad nisi imao pojma što se događa u ovoj kući! Samo si se znao derati i vrijeđati majku i mene i uvrijeđeno treskati vratima svoje svete dnevne sobe! I znaš što?! Otkrit ću ti nešto što te nikad nije bilo briga! Ja nisam imao oca!!''

Boris završi svoj monolog ridajući. Ocu se pogled zarosi, a oči mu postanu krvave. Šutio je. Boris je na svjetlo dana izvukao nešto što je njegov otac želio zaboraviti. To da je petnaestak godina bio ružan čovjek.

Majka kroz plač i jecanje uoblikuje nekoliko riječi:

''Pero! Ja… Samo sam htjela biti dobra žena i majka, ali ti… Ti me prije nikad nisi poštovao… Ovo što vidiš sada… Ova psihotična žena… Znaš tko je tome kriv… Pero, ali ja te ipak volim… Promijenio si se, to se vidi, ali Bobo još uvijek… I njemu si nanio mnogo boli…''

Majka grčevito zagrli oca te oni plakaše kao da su se sve nedaće svijeta slile na njih.

''Oprosti, tata, morao sam ti to reći…'', plakao je i Boris.

''Oprosti…'', kroz grmlje plača i jecanja iskobeljala se očeva isprika.

Nakon svega, kad je pomirena obitelj došla sebi, a oblaci obiteljske nesreće se rasplinuli, Pećanići su se osjećali glupo. Nisu znali što bi rekli jedan drugome. Bili su stranci.

Šutnju između njih, kao i mnogo puta prije, ispuni televizor, to nužno zlo obiteljske idile na kom je novopečena voditeljica Dnevnika Marina Takač upravo predstavljala sljedećeg gosta u svom televizijskom oto-programu:

''Dame i gospodo, sada će nastupati gospodin Tomislav Kuhar sa svojom poezijom!''

''Tomo!'', klikne Borisova majka, čiji je brat upravo ušao u kadar: ''Tomo nastupa!''

Prvi put u životu, obitelj Pećanić bila je ponosna na slobodoumnog ujaka boema, crnu ovcu obitelji.

Koščata pojava s nadutim obrazima i zalizanom kosom preko uznapredovale ćele otvori svoju zbirku poezije i stane čitati iz nje:

''Tko je kriv što nema ljudi?

Jel' to sunce, trava možda?

Hajde, sada iskren budi…

Tko je kriv što nema ljudi?

Tko je kriv što igre nema?

Zar je tome krivo more?

Nek' te sad ne hvata trema…

Reci, zašto igre nema?

Tko je kriv što nema sreće?

Zar ti moram triput reći?

Ako tvoje srce neće,

Tko će biti veće sreće?''

Tomislav Kuhar nekoliko sekundi je prelistavao knjižicu u potrazi za sljedećom pjesmom, a onda vrckava Marina uskoči pred kameru i objavi gledateljima:

''Upravo nas je napustilo dvoje snimatelja i jedan tehničar na mikseti. Stoga, ako među vama ima takvih koji bi to željeli raditi, neka dođu odmah ovamo – trebamo vas! Mama, tata i Ivek, pozdravljam vas! Mama, ako možeš donesi mi nešto za jelo, vidiš da imam pune ruke posla! Gospodine Tomislav, oprostite na upadanju, imate još vremena za dvije pjesme, a nakon Tomislava, cijenjeni gledatelji, nastupa grupa breakdancera-žonglera! Ostanite s nama!''

I baš kao što je smak svijeta došao nenadano i brzo, gotovo dvadeset minuta ranije od predviđenog vremena, tako i ova priča završava nenadano i nedovršeno. Golemi je prasak zatekao naše likove u najrazličitijim stanjima.

Gospodin Zdravko Kovač i njegova mlađahna Dijana Kovač ležali su smrskani u podnožju Eiffelova tornja, ispod tijela još nekolicine bogatuna. Gospodin Željan Buffet izračunavao je iznos zarade u ovih nekoliko dana.

Gospodin Boris Pećanić veliki je prasak dočekao za mirnim obiteljskim doručkom, s velikom tugom u srcu što mu se gospođica Valerija cijele noći nije javljala na mobilni telefon. Njegova majka i otac držali su se za ruke ispod stola posljednje obiteljske svečanosti.

Gospođica Valerija Krilić u kolibi na vrhu Ivančice prehladila se orgijajući s dvadesetoro istomišljenika. Smak svijeta je dočekala neispavana, izmučena, s hunjavicom, temperaturom i osjećajem promašenosti. Prasak ju je prekinuo u pola nadolaženja tuge zbog toga što nije sa svojim najbližima. Gospodin Lukaček umro je sretan, pod dojmom najvećeg seksualnog iskustva u životu.

Igor, prijatelj Borisa Pećanića, kao i ostali sudionici velike kućne zabave pune alkohola, droge i seksa, spavao je tvrdim snom.

Ivan Rašić i urednik Milas uredno su ujutro došli na posao zatičući svoju medijsku kuću u kaotičnom stanju, nikada dovršivši posljednju jutarnju kavicu.

Gospođica Marina Takač zadnje je trenutke provela s obitelji.

Mnogi drugi ljudi su svoj posljednji dan proveli sasvim obično, ispunjavajući svoje svakodnevne aktivnosti. Mnogi zidari su gradili kuće i pravili krovove na prohladnom jutarnjem zraku. Mnogi su vozači gubili živce u prometnim čepovima. Mnoga djeca su nevoljko pošla u škole. Mnoge im majke brižno spremile doručke. Mnogi su očevi čitali jutarnje novine. Mnoge bake se vraćale s tržnice. Gospodin Tomislav Kuhar na klupi u parku ispjevao je pjesmu suncu koje je tog jutra bilo posebno lijepo.

Igor Baksa rođen je u Čakovcu 1980. Nesuđeni je informatičar i sociolog, a vjerojatno i glumac... Osim proze piše i poeziju, a uskoro mu izlazi kratki roman o shizofreničnom mladiću u jednom provincijskom gradiću. Osim pisanja, bavi se i glazbom. Godine 2003. izdao je samostalni album Piramide i kako ih prepoznati za nezavisne izdavačke kuće Slušaj najglasnije i Stainrec (www.geocities.com/stainrec).