Noga filologa - Apopudobalia

Neven Jovanović http://filologanoga.blogspot.com

Kad vas uče kako da budete filolog, neizostavno vas bar jednom odvedu na poklonstvo pred glavni kumir zanata: to je Pauly-Wissowa (po prezimenima autora koncepta i prvog glavnog urednika), ili RE, ili punim imenom Paulys Realencyclopädie der classischen Altertumswissenschaft; najopsežnija i najsveobuhvatnija enciklopedija antike. U svojoj najpoznatijoj inkarnaciji izlazila je od 1894. do 1974, kao epohalni niz koji je u stanju zauzeti čitavu jednu knjižničnu policu – ima 66 polusvezaka i 15 dodatnih svezaka, uz nekoliko svezaka kazala. Mada dijelom zastarjela, RE je i danas neprevaziđen referentni temeljac za antičke studije: sve što je o pojedinoj klasičnoantičkoj temi bilo poznato u trenutku pisanja relevantnog enciklopedijskog članka RE, ondje je registrirano.

Ta metonimija filološke struke, pošto je sedamdesetih dobila “kćer”, skraćeno i nešto ažurirano izdanje Kleine Pauly (1964. – 1975.), prije dvanaest godina (1996.) počela dobivati i “unuku”: Der Neue Pauly. Enzyklopädie der Antike. Poput RE, i Novi Pauly znak je vremena – točnije, položaja klasične antike u vremenu. Novi Pauly je znatno kraći – ima 18 svezaka leksikona i jedan registra, a dodatni svesci tek izlaze (planirano ih je sedam) – i obuhvaća ne samo grčko-rimski svijet, nego i njegove orijentalne i egipatske korijene, kao i bizantinistiku i posebne sveske o recepciji antike; u Novom Paulyju stručna je terminologija objašnjena, a antičke riječi prevedene. Uz sve ove simptome – koji sugeriraju da se vrednovanje antike između 1894. i 1996. promijenilo – Novi Pauly sadrži i jedan kuriozitet. U njemu je, naime, jedan članak lažan.

Andres apopoudobalontes

Apopudobalia. Vrsta antičkog sporta, vjerojatno rana verzija novovjekovnog nogometa; no, pojedinosti nisu poznate. Već u djelu Gymnastika Ahileja Taktičara spominju se andres apopoudobalontes u Korintu ranog IV. st. pr. Kr. U kasnom je helenizmu, čini se, sport prenesen u Rim, te su u pseudo-Ciceronovu djelu De viris illustribus nabrojeni istaknuti apopudobalonti. U I. i II. st. po Kr. A. su rimske legije prenijele u Britaniju, odakle se sport u 19. st. opet počeo širiti diljem svijeta. Usprkos očito velike popularnosti taj je sport osuđivan u djelima ranokršćanske književnosti (v. osobito Tertulijan, de spectaculis 31 i d.); nakon 4. st. o A. nema više potvrda.

Literatura: A. Pila, u: isti (ur.), Zbornik u čast M. Sammera, 1994, 322-348 (temeljno); B. Pedes, A., u: Čas. za ant. i sport 4, 1995, 1-19.

U-Boote

Da, drago čitateljstvo; fingirani leksikonski članci – na njemačkom zvani U-Boote, “podmornice”, na engleskom ponekad “Mountweazels” (prema glasovitome primjeru žanra iz New Columbia Encyclopedia, 1975.) postoje. Članci o njima na Wikipediji (s. v. Fingierter Lexikonartikel, Fictitious entry ili Entrada ficticia) nalaze ih kako u službenim izvorima i referentnim djelima, tako i u kuharicama i knjigama o opskurnostima i trivijalnostima. Ti fingirani članci funkcioniraju na neobičan način. Suprotno očekivanjima, oni nisu dezinformacija, nisu rušenje same ideje enciklopedije, jer je mala vjerojatnost da će nekoga navesti na krivi put. U enciklopediju, naime, ljudi gledaju tražeći pojam koji su već susreli negdje drugdje; po prirodi stvari, na pojam obrađen u fingiranom članku ne mogu naići u “stvarnome svijetu” (osim ako čitaju Borgesa). Fingirani su članci tako zamka samo za one koji enciklopedije čitaju sustavno, od članka do članka – a da pritom nemaju dovoljno znanja, ili interesa, da bi prepoznali podvalu.

Recimo, citirani članak o apopudobaliji iz Novog Paulyja – autor mu je, inače, Mischa Meier (r. 1971), povjesničar antike, danas profesor na Sveučilištu u Tübingenu (kad je pisao članak za Novi Pauly bio je doktorand) – daje čitatelju niz signala da tu nešto smrdi: od okolnosti da grčki pisac Ahilej Taktičar ne postoji (radi se o kombinaciji Ahileja Tacija i Eneje Taktičara), da ne postoji pseudo-Ciceronovo djelo De viris illustribus (već taj naslov nose jedno djelo Kornelija Nepota i jedno sv. Jeronima), pa do znakovitih imena autora i tekstova citiranih u literaturi: “Pila” je latinski “lopta”, “Pedes” su noge, a “M. Sammer” kome je posvećen Festschrift jest Matthias Sammer, bivši nogometaš i trener (igrao prvo u reprezentaciji DDR-a, onda u onoj ujedinjene Njemačke).

Ono što Postoji

I kaj sad? Valjda još samo zaključak: članak o apopudobaliji je kuriozum, “zrnce za razgovor uz kavu”, učena šala za šačicu klasičnih filologa i inih “antičara”, sve do jednoga knjiške moljce s velikim dioptrijama koji u fikcionalnom svijetu žive i kad ne pišu fingirane enciklopedijske članke.

Kao što možete naslutiti iz tona prethodne rečenice, nije baš sasvim tako.

Apopudobalijska spačka – skupa sa svojom neočekivanošću i šokantnošću (“ništa više nije sveto”) – ukazuje, najprije, da klasični filolozi i antičari, kao i svi drugi znanstvenici, po defaultu ne smiju imati smisao za humor. Odnosno, smiju ga imati, ali isključivo u privatnom životu; “znanstveni rad” ozbiljna je stvar, ne trpi nikakva zafrkavanja. Isto tako, klasični filolozi i antičari – opet kao i svi drugi znanstvenici – po defaultu ne smiju izmišljati.

 (Zbog ovih se defaulta i jesu u zamku članka o apopudobaliji uhvatili samo klasični filolozi. Dvojica specijalista, zahvaćenih pravedničkim filološkim gnjevom, pobrojila su u jednom međunarodnom stručnom biltenu ni manje ni više nego “šest ozbiljnih grešaka” počinjenih u apopudobalijskom članku, upozoravajući ujedno i na nenavođenje esencijalne literature i antičkih svjedočanstava o igrama loptom u antici. Pritom im ni na pamet palo nije da bi se radilo o spački. Em je to Pauly!)

Ali ima još nešto.

Kumir i hram

“Velika” je RE 1979, pošto je konačno kraju priveden projekt započet 85 godina ranije, ovako popraćena u Die Zeit, njemačkome tjedniku za visoko obrazovane građane:

Nema drugog područja humanističkih znanosti koje bi se moglo pohvaliti ma i približno jednakovrijednom dokumentacijskom zbirkom; nema druge zemlje koja na svojem jeziku posjeduje takav zbir znanja o starome vijeku. – Kao leksikografsko postignuće monumentalno izdanje ostaje jedinstveno. Ono je svjedočanstvo njemačke znanosti kojem će se diviti i budući naraštaji, kao možda neponovljivu spomeniku interakcije akribičnosti i ustrajnosti, oštroumnosti i kompetencije, izdržljivosti i usredotočenosti.

Velika je RE – jaka je svijest o tome postojala, kako vidimo, još 1979. – bila baza za postizanje premoći njemačkih antičkih studija. Da, baš baza: pomoću RE je Njemačka u prvoj polovici XX. stoljeća “kolonizirala” klasičnu antiku – najprestižnije doba za koje je tadašnja Evropa znala. Nacionalni ponos do neba: RE i njezine članke morali su čitati, njezin njemački kako god znaju gonetati, svi koji su se antikom bavili; ne samo Hrvati i ostala slična sitnež, nego isto tako i Englezi i Amerikanci, Francuzi i Talijani; velikim je dijelom upravo zbog RE njemački dugo bio “radni jezik” antičkih studija. Usput, i ujedno, biti autor članka u RE značilo je u mojoj struci veliko priznanje; potvrđeni ste kao autoritet za određeno područje, imate prestiž, “gotov” ste čovjek.

I onda, stotinu godina nakon Paulyja, Rankea, Droysena, Mommsena, Wilamowitza, dođe taj tamo neki Mischa Meier – njihov sunarodnjak, čovječe – i napiše zafrkantski enciklopedijski članak o antici. I to, ni pet ni šest, baš za ediciju koja je legitimna nasljednica – suvremena varijanta – onog kumira i hrama svih antičkih studija, onog nacionalnog ponosa, onog etalona stručnog uspjeha. I samo uredništvo nasljednice kumira i hrama, ponosa i etalona, propusti zafrkantski članak (navodno zbog vremenske stiske). I članak izađe, i ostane aere perennius.

Pauly i Ranke, Droysen i Mommsen, i Wilamowitz s njima – okreću li se u grobu? Jesu li prirodni resursi kolonije “antika” iscrpljeni, pa je pravi biznis davno otišao nekamo drugamo? Ili je u procesu kolonizacije antike samo došlo do preraspodjele tržišta, pa je kompaniju “Znanost d. d.” pregazila konkurencija – možda “Film i video” – tako da je nekad moćno poduzeće sada vlastita dekadentna sjena, krajnje nevažna među velikim igračima?

Teška su to pitanja, možda i daleka od nas. Onda, za nas, za domaću upotrebu, nešto jednostavnije. Kriju li i hrvatske enciklopedije i leksikoni “podmornice” poput apopudobalije?

A ako ne – zašto ne?