Prikaz hrvatske stvarnosti inspiriran člankom iz crne kronike kriminalistička je drama s manjkom žanrovskih odrednica
Debitantski film Darka Šuvaka donosi priču inspiriranu stvarnim događajem iz crne kronike o siromašnoj maserki koja rješenje svojih dugova nađe u pljački banke, nakon čega njeni pravi problemi tek počinju. Unatoč sadržaju koji bi mogao sugerirati zanimljivu i napetu priču o problemima malog hrvatskog čovjeka, ova kriminalistička drama prikazuje nam urbani krajolik na svim razinama ispunjen plošnim likovima koji rješenje problema vide samo i isključivo u novacu koji kronično nedostaje i onima koji ga nemaju i onima koji ga imaju.
Nezahvalni poslovi i financijski problemi Protagonistica filma je maserka Ankica, žena (vjerojatno u svojim četrdesetim godinama) koja s kumom Ljiljom otvara salon za masažu čije su jedine stalne mušterije kamatar Zi (koji se ponaša kao dobri susjed, “narodski čovik”, međutim, kojisvraća samo da podsjeti na dug) i Ankičin muž. Samo jednom navrati prava mušterija, stranac koji ne priča hrvatski i za kojeg se ispostavi da želi uslugu naslovnog happy endinga tj. masturbaciju na kraju masaže. Iako isprva kategorički odbiju, Ljilja naposljetku odradi nezahvalni posao.
Ljilja ima sina narkomana koji se liječi u komuni, a uskoro će ga poslati na rad u Njemačku za što Ljilji, naravno, treba novac. Ankičin muž je hodajući stereotip umirovljenog hrvatskog ratnog veterana – izrazito pretio kao i žena, po čitave dane je izvaljen na kauču ispod kojeg čuva kalašnjikov kojim, prigodno mašući, podcrtava prazne i uobičajene žalopojke upućene političarima na danonoćno upaljenom, novom plazma TV-u (pored kojeg je upaljen stari Grundig s prijenosom nogometne utakmice!). U sferi filma, tj. Ankičina života, lik koji ima najviše novca je Ankičina kuma – službenica u banci. Gledatelj dobiva dojam da je ona svojevrsni autoritet zbog stabilnog posla, financijske sigurnosti, ali i boljeg izgleda (bolje se oblači i vitkijeg je stasa). No, ubrzo otkrivamo da je i ona jednako nerealna i u velikim dugovima – njen rastrošni muž kupio je novi, skupi auto, a ni ona sama nije vična štednji i odricanju. Ankičina kći, koja se nedavno odselila od dečka, također treba “samo” 50.000 kuna da riješi svoje probleme jer prodaja njenog dobrog automobila joj se ne čini kao pošteno rješenje pa dolazi moliti roditelje za pomoć. Nakon jednog fizičkog obračuna s kamatarom, Ankica se odlučuje na pljačku. Iznimno nespretna i spora ipak uspijeva u svom naumu, dapače, opljačka banku u svom susjedstvu i to baš onu u kojoj radi njena kuma, tu problemi tek počnu.
Hrvatske postavke priče Snimateljski dio filma odrađen je korektno. Zagreb, sa svojom ispranom i sivom slikom, vjerno dočarava sumornu stvarnost. Zvuk je ponešto iritantan jer je dijalog na trenutke nerazumljiv. Unatoč činjenici da film uopće ne zvuči “kazališno”, što je svakako stanovit uspjeh – ipak je ta “prirodnost” razgovora odvedena u drugu krajnost: glasovi likova često su preklopljeni jedni preko drugih i nastaje kakofonija. Glumci su svi redom uvjerljivi u svojim ulogama, no uskoro ćemo vidjeti da i nisu mogli previše zastraniti jer im površna i banalna priča nije ni dala mjesta da se razmašu. I upravo tu leži glavni problem ovog filma.
Oslanjati se na urbane, suvremene teme, k tomu, pronađene u recentnoj crnoj kronici znači povlačiti inspiraciju direktno iz stvarnog svijeta, što je definitivno prednost i osvježenje u suvremenoj hrvatskoj kinematografiji prema kojoj je domaća publika još uvijek prilično rezervirana. U prilog tome ide i odabir žanra, krimi-drame, koji je puno bliži širim masama nego recimo umjetnička egzistencijalistička drama. Također, film je pun (istina, pomalo stereotipnih) motiva iz naše stvarnosti: nerealni radnici koji otvaraju vlastitu firmu samo da bi dijelili vizitke sa svojim imenom; lijeni ratni invalid koji samo kuka po cijele dane; bankari izjednačeni s kamatarima; siromašni ljudi koji nemaju novaca, ali moraju imati novi plazma televizor. Takvi stereotipi su dobri samo kao uvod u film, u “setting” priče koja se mora razviti i pokazati nam dublju pozadinu iza tih stereotipa. Problem filma je upravo u tome što svaki stereotip ostaje nerazvijen do kraja. Nakon izvjesnog vremena, gledatelj osjeti dosadu jer gleda likove koji su plošni i banalni kao i vječne žalopojke umirovljenika o politici, nacionalista o nacionalnim svetinjama i sl. Na početku filma Ankica i Ljilja mogu se činiti blesavima kada idu otvarati vlastitu firmu u doba globalne krize, ali kad vidimo da profesionalne masažerke nikad nisu čule za pojam “happy ending” (pretpostavljamo da su svakom stigme vlastitog poziva poznata stvar) njih dvije nam se doista čine kao dvije blesave i izgubljene persone, što se potvrđuje u trenu kada Ankica odjednom opljačka banku, a Ljilja naprosto to prihvati. Stereotipnoj situaciji pridonosi Ankičin muž, potpuno pasivni ratni umirovljenik koji ne mrdne prstom čak ni kad mu kamatari išamaraju ženu. Iz tog razloga pomalo je neuvjerljiva scena njihovog pokušaja seksualnog odnosa: čudno nam je da do te mjere inertan lik odjednom dobiva želju za takvim činom. Iako možda želi doprinijeti mučnoj atmosferi (Ankica je umorna pa mu samo izvede “happy ending”), scena ipak odaje dojam kao da je sama sebi svrhom. U stereotipnu sliku se uklapa i lik kćerke čija je funkcija samo da pojača motivaciju glavnog protagonista – ona je samo još jedna stavka na listi problema koje će Ankica morati riješiti novom krađom.
U ovom trenu film je već na polovici, a gledatelj još uvijek nije našao lika s kojim bi se poistovjetio. Toj situaciji ne pomaže ni kuma – službenica u banci: ona nam se čini kao jedini stabilni lik pa, u trenu kada sazna za pljačku banke, očekujemo da će pokazati određenu količinu zdravog razuma, da će poludjeti na Ankicu, ucijeniti je da nekako vrati novce ili da se prijavi. Suprotno od toga, ona par puta bijesno zagunđa, opali joj šamar, ali se uskoro pridružuje “ludoj ekipi” jer ni sama, eto, nije imuna na novac i želi dio plijena kako bi nastavila šutjeti. Film ide dalje, a ni Ankica ni ostatak upetljane ekipe ne pokazuju imalo pameti: Ankičinom mužu, ali ni starom kamataru nije nimalo sumnjiva ogromna količina novca kojim Ankica odjednom raspolaže (pogotovo ako znamo da novac uopće nije izvađen iz omota na kojima je logo opljačkane banke koja se, inače, nalazi nekoliko metara od Ankičine kuće). U skladu s time, Ankica i ekipa troše dobiveni novac na besmisleno skupe stvari kao što je odrezak od 300 kuna u japanskom restoranu. Ne vidimo ni najmanju naznaku da će se itko od njih opametiti u suludim trošenjima i počinjemo ih smatrati krivcima za neimaštinu u kojoj žive. Apsurd ide dalje, pa kolegica u banci shvati tko su kradljivci nakon što Ankica stavi novac na oročenu štednju u potpuno istu banku iz koje ih je ukrala. Kuma je pokuša podmititi, ali kolegica ih prijavljuje policiji. Film napokon završava, doduše sa Ankičinim glasom u off-u koji čita oproštajno pismo svojoj kćeri u kojem sve priznaje, no priznanje je utoliko banalno koliko i sam njen lik.
Novac kao jedini zakon Temelje klasične dramaturgije je prije više od dvije tisuće godina postavio Aristotel kazujući da “luđacima nije mjesto u drami”, ali ne u smislu da se uopće ne smiju pojaviti u svijetu priče, nego ne mogu biti glavni likovi jer se kao likovi uopće ne razvijaju – oni su postojani u svojoj ludosti, ne doživljavaju promjenu “zaplet – vrhunac – rasplet” i s njima se gledatelj ne može poistovjetiti, a priča ne može razvijati. Ovaj film žanrovski se samoodređuje kao kriminalistička drama pod čim podrazumijevamo (napetu) priču koja uključuje neki prelazak u svijet s one strane morala i/ili zakona. U ovom filmu te kriminalne radnje ne izgledaju napeto, već smiješno i nespretno. Osjećaj kršenja zakona također izostaje, zato što zakona kao da uopće nema: osjećaj zakona (moralnih ili pravnih) nam daju ljudi i likovi iz svijeta priče koji se tih zakona pridržavaju, a koje neki lik prekrši. Jedini zakon koji je inherentan svijetu te priče je iracionalna želja svih likova za novcem. S druge strane, drama kao žanr podrazumijeva razrađenije i realnije likove te dublje odnose među njima. Ovdje imamo dvije, jednako nezanimljive grupe plošnih likova. Prvu čine aktivni likovi, tj. “pljačkaši” (Ankica, Ljilja, kuma, kamatar), koji djeluju bez imalo razmišljanja. Drugu grupu čine likovi koji služe samo kao gole funkcije za motivaciju radnji likova prve grupe: Ankičina kći je tu samo kako bi se pojavila i zatražila novac, muž Ankičine kume je tu samo da kupi novi auto i napravi joj dug, Ljiljin sin narkoman je tu samo da doda patnju Ljiljinom životu i bude financijski teret. Dakle, ovoj kriminalističkoj drami nedostaje napetost svojstvena kriminalističkom žanru i realnost i dubina svojstvena drami.
Na koncu, film Happy Endings svakako će poslužiti kao školski primjer jednog od osnovnih problema hrvatskog filma – nepostojanje dobre priče. Iako se može tumačiti kao simpatičan pokušaj prikazivanja suvremene hrvatske stvarnosti, trebali bismo poslušati jednu instruktivnu misao protagonistkinje koju ova, ironično, izgovori gotovo u besvjesnom stanju polusna: “Možda bi se svi trebali ponašati malo odraslije.