Jorgos Teotokas  

Argo

Na tren, za divnog i tako nepostojanog razdoblja Sèvreskog ugovora,1 činilo se da je legenda oživjela na Velikim bedemima i sjajno ispravila prazne i strastvene nade predaka. Međutim brzo ih je srušilo strašno ljeto 1922. S dušom na jeziku slijedile su, iz dana u dan, od povlačenja Arsenija, sve faze narodne drame: posljednji, beznadni pokušaji grčke kraljevske vlade da spasi situaciju, neuspješan pothvat Konstantina da zauzme Grad,2 i na kraju Katastrofa. Sredinom kolovoza Mustafa Kemal iznenada uništi grčki front, i grčka vojska, iscrpljena desetogodišnjim ratom i nevoljama maloazijske vojne, bude potpuno poražena u dva tjedna. Turci napredujući munjevitom navalom jednim udarcem ponovno steknu Afyonkarahisar, Eskişehir, Kütahyu, Prusu, Uşak – Smirnu! Islamski su se barjaci ponovno vijorili na egejskim plažama, bahato i provokativno, nasuprot Hiju i Mitileni. Jonija je gorjela sve više i više. Pokolj i pljačka spustili su se na veselu Smirnu, pretvorili je u ruševine u nekoliko dana. Na cesti je bijesna muslimanska gomila rastrgala mitropolita Hrisostoma. Grčka se činila kao paraliziranom od jednog dana do drugog, kao da je izgubila svaku želju, svaku mogućnost da se suprotstavi udarcima sudbine. Vlada je bila posve nepovezana s Katastrofom i preplavljena desecima tisuća izbjeglih vojnika i prognanika koji su spas tražili na grčkim obalama. Narod je pao u najdublji očaj. Atenske su novine masnim, žalosnim slovima objavljivale: DOMOVINA U OPASNOSTI! I njihova je vijest bila kao vika brodolomaca u nevolji.

U početku su novosti stizale na neutralno tlo Grada, zbrkane, neodređene, nepotpune, izazivajući svugdje nervozu i nemir. Ali ubrzo je svatko shvatio što se zapravo dogodilo. Grčka je izgubila svoju veliku igru, iskorijenjena je iz Male Azije. Aja-Sofija je opet postala muslimanska. Sjajni planovi iz 1918. bili su lažne prikaze, obmane, snovi. A povratak u stvarnost bio je zaista vrlo bolan. Nije dakle stiglo ispunjenje vremena, povijesni trenutak, trenutak Velike Ideje, s tolikom žudnjom i tolikom vjerom očekivan pet tiranskih i krvavih vjekova. Sve je bilo laž! Ponosna sjena Cara napustila je i opet Bedeme i vratila se u svoju kriptu, pobijeđena po drugi put. Turski se Istanbul trgnuo iz tromosti malodušja i fatalizma, prijeteći se vrpoljio, mrmljao kroza zube, pa si iznenada dao oduška u jednoj groznoj vici veselja, bahatosti i mržnje. Iz drugog su kraja Keratija žurno skupili modro-bijele zastave pa Obranu Grada sa suzama zamolili da svoj narod sačuva od novih nesreća. Fanari se bez riječi vratio u svoju prošlost. Sve je bilo laž! Odio grčke mornarice, usidren između Halke i Prinkipa, sumoran i šutljiv, plašio se, misliš, da se nalazi u vodama Paleologa. Nije ga držalo mjesto i činilo se kao da je pramce i topove okrenuo prema Ateni. Po samom si držanju mornara vidio nagovještaje ustanka, građanskog rata, pucnjave…

[...]

Prizor koji su gledali svuda oko sebe bio je divlji i obeshrabrujući. Grad je plivao u turskim zastavama i činilo se da je muslimanska gomila pomahnitala. Fanatični demonstranti neprestano su išli amo-tamo po četvrtima, sa zastavama, bubnjevima i oboama, vrišteći i slaveći veliku pobjedu Islama. Podzemne krčme Galate odjekivale su od vike i dernjave, a proliveno vino je nadaleko smrdjelo. Ulice su bile pune pijanaca koji su posvuda jurili, psovali, klicali, povraćali po pločniku, grlili žene, stiskali ih, ljubili, trgali im odjeću, udarali ih. Bordeli su širom otvorili vrata, slaveći i oni pobjedu histeričnim vrištanjem. Bludnice su se raspršile po sokacima, nekontrolirane, oslobođene, pomahnitale i one, s napadnim petljama u kosi i svojim besramnim njihanjem, trčale su da se raduju velikoj zabavi i ludom uzbuđenju muškaraca. Kruta i ozbiljna prilika Gazija3 već je gospodarila svugdje.

– Živio Kemal!

Razočaranje i strah stisnuli su srca grčkog mnoštva. Oni poznatiji po nacionalističkim stavovima pobjegli su čim je oglašena turska pobjeda, i sada je mnoštvo svijeta slijedilo njihov primjer, guralo se u parobrode i odlazilo nasumce za Pirej, Rumunjsku, Egipat, kamogod, daleko od fanatizma pobjednika. Oni koji nisu mogli pobjeći, ostali su, od dana do dana, da se ponove strašne scene iz Smirne, čim u Grad uđe Kemalova vojska. Sigurno da je prisutnost savezničkih snaga kontrolirala situaciju, ali nakon događaja u Smirni, nitko više nije imao povjerenje u Saveznike, koji su drugdje vrlo jasno pokazali da se ni iz kojeg razloga ne žele tući s Turcima.

Stric i nećak su polako lutali, bez mnogo riječi, kroz tu naelektriziranu atmosferu fanatizma, ludog veselja i panike, i nisu se usuđivali udaljiti od kršćanskih naselja, gdje je red bio nešto bolje osiguran. Zapad sunca zatekao ih je naslonjene na ogradu Mosta, kako šutke gledaju prema unutrašnjosti Keratijskog zaljeva, iscrpljeni od uzbuđenja toga dana, zbunjeni i napušteni.

Ta je večer bila veličanstvena u svojem divljaštvu. Ogroman Grad, prostrt s otmjenom putenošću po svojim brjegovima, po dvjema obalama Keratija, sa svih je strana vrištao svoje vjekovne strasti. Sunce je zalazilo od strane Bedema, dosta blizu legendarnim Vratima svetog Romana, pozlaćujući bizantske kupole i islamske minarete. Večernja je maglica prekrila Grad, dala mu neki lagan i jednoličan sivi ton koji kao da ga je odvojio od sadašnje stvarnosti i utopio ga u neku egzotičnu atmosferu legende i sna. Ali u Keratiju je vladalo crveno, agresivno i prijeteće. I u vodi, koja je odražavala posljednje odsjaje sunčeva zalaska, i u mnoštvu plovila, koja su se usidrila oko Mosta ili kretala amo-tamo uz obale Zaljeva, sa sviralama, oboama i glazbom. Parobrodi, čamci, teglenice, barke, sve ukrašeno zastavama zbog pobjede. – Živio Kemal! Živio Kemal!

“Ovdje gdje se nalazimo, bio je veliki lanac”, rekao je Papasideros.

I uskoro, pokazujući bregove Pere, nastavi:

“Odande je Antikrist dovlačio svoje lađe, na daskama, i dolazio i bacao ih u dubinu Zaljeva da bi naše tukao s dviju strana. Evo, ondje unutra je došao ludi Kokos da ih zapali pa su mu potopili lađu, a on se utopio. I sve njegove mornare koji su doplivali pravo do kopna, uhvatili su Agarjani4 i oderali ih žive, pred Zidinama, da drhti kršćanstvo. Žurio se mnogo prokletnik, Bog mu oprostio! Želio je sam uzeti svu slavu. Da je slušao starog Notarasa, stvar bi se izvršila mudro i pažljivo i spalili bismo Antikrista u luci i ne bi danas ta pseta tako urlala, prokleta da su! Ne bi slavila svoju pobjedu. Notaras je bio mudar čovjek, pametan, odmjeren, ali nitko ga nije slušao. Bog mu oprostio!«

Govorio je opet mirno, s prirodnijim izrazom, kao da priča o najjednostavnijim, najpoznatijim stvarima. Navodio je imena boraca iz 1453. s takvom prisnošću da bi čovjek pomislio kako su to suvremenici i kako ih je izbliza pratio u njihovoj bitki. Bio je izgubljen i gledao je Grad bezizražajno, kao da se zaboravio i obamro u prošlosti. Samo su mu u jednom određenom trenutku, dok je gledao prema Galati, oči zasjale i tad je muklo kroza zube promrmljao:

»Izdali su nas Đenovežani!«

»Nije potvrđeno«, odgovorio je Damjanos, koji je pad Carigrada proučavao u knjižnici teološke škole.

»Da, da, izdali su nas«, vikao je glasno Papasideros koji se počeo zanositi, »izdali su nas da spase svoja bogatstva. Mislili su besramnici da će ih Antikrist poštovati. Ali, ne poštuje on nikoga pa su lijepo platili svoju izdaju.«

»I Justinijan je bio Đenovežanin, i borio se kao heroj«, rekao je Damjanos, »i mnogi drugi Đenovežani zajedno s njim.«

»A zašto je pobjegao sa Zidina zadnji dan? A? Zašto je pobjegao?«

»Ne viči tako, striče. Pobjegao je jer je bio ranjen i jer se više nije mogao boriti. Nisu ga držale noge. Njegovi su ga vojnici prihvatili uspravnog i odnijeli na lađu.«

»Kakav je tada bio heroj?« sarkastičan je bio Papasideros dok mu se čeljust tresla od ljutnje. »Heroj, dašta! Kad je zadobio ranu – da bar nikad nije nogom stupio u Grad! – kad je vidio da mu krv teče, izgubio je pamet i požurio spasiti svoju kožu, ostavljajući kralja samog na Vratima svetog Romana da se bori protiv tristo tisuća Agarjana – napušteni Konstantin!«

»Ni Kokos nije bio Grk«, rekao je Damjanos da promijeni temu, »bio je Mlečanin.«

»On je, rekao sam, bio lud. Kasnije su Mlečani, ne poričem, pokazali bolje držanje. Ali znaš zašto? Zato što su svoja bogatstva imali u Gradu, zbog toga su se tako dobro borili. Dok su se Đenovežani, koji su svoja bogatstva imali na Galati, željeli ulizati Antikristu da bi ih on poštovao i da bi Galata ostala kakva je bila. Nikad nemoj vjerovati franačkim psetima. Svi su izdajice.«

Dok je Papasideros govorio glasom punim zanosa, jedna šarena, miješana saveznička patrola polako je prelazila Most. Sačinjavala su je dva engleska vojna redara u kaki odorama, dva francuska u plavim i dva talijanska karabinjera u zelenim, s onim svojim čudnim i pomalo smiješnim kapama koje su nekako podsjećale na legendarni šešir Velikog Napoleona, ali malo većim i ukrašenim blesavom krestom. Nešto iza svoju je europsku subraću slijedio jedan nizak i jadan turski policajac, odjeven u sivu odoru, s baršunastim kalpakom, predstavljajući nepostojeću sultanovu moć. Nekoliko je nosača, Turaka ili Kurda, ispruženih na kraju Mosta, gdje su zagrljeni pjevali, prekinulo svoju pjesmu kako je patrola prolazila blizu njih, i proklelo je teškim riječima. Tri velike sile nisu ništa shvatile ili nisu željele shvatiti, i nastavile su hodati po mostu, besciljno, pognute glave i tupog izraza lica. Nosači su se smijali, prijateljski lupkali jedan drugog, hukali Europi, klicali Kemalu, pravili sramotne znakove rukama i upućivali ih policajcima kao da ispituju koliko su muževni. Još su pljuvali iza njih ili se pretvarali da povraćaju i nastavljali ih psovati s užitkom. Neka su turska djeca na suprotnom pločniku kroz viku i smijeh ponavljala njihove riječi. Šetači s fesovima su se smijali ili pak prezrivo vrtjeli glavom i nastavljali svoj put ne odobravajući.

“Urliču pseta, a naša Svesveta plače”, nastavio je Papasideros sav uzdrhtao. “Plače Braniteljica, plače zbog Grada. Vidio sam i sam ikonu kako plače. Da, vidio sam je jutros svojim očima. ‘Zašto, djeco’, pita, ‘zašto me ostavljate psetima?’ Izdala nas je Europa, Svesveta Marijo. A narod naš podijeljen, jao! Jedan želi Izidora, drugi Genadija ili Notarasa, Venizelosa, Gunarisa... Žderemo se između sebe kao divlje zvijeri dok Turčin dolazi od Kerkoporte...”