Arhetipski likovi za sve generacije

Ako je ijedna tema, ijedna priča sposobna ganuti najšire slojeve ljudi, svakog tko je čuje, pročita ili vidi potaknuti na ushit, plač, strepnju, tugu, razdraganost, grohotan smijeh ili pritajeni strah, onda je to tzv. epska priča, priča veća od života. Ona ljudske emocije, odnose, potrage i nade uzdiže na razinu apstrakcije, pretvara ih u arhetipove, idealne iskaze određene životne pojave, a od situacija i događaja koji izazivaju takve emocije postupno čini legende, odnosno u kolektivnoj svijesti utopljene mitove. Primjere možemo pronaći posvuda. Prisutni su, istina, u nešto drukčijem ruhu nego proteklih stoljeća, ali njihova tema i struktura ostaje nepromijenjena. Milijuni ljudi gledali su Titanic, i kakva god njihova reakcija na taj filmski fenomen s kraja stoljeća bila, većina ih nije ostala ravnodušna. Tko u nesretnom paru s celuloidne vrpce ne bi prepoznao Romea i , ili neke još starije, bezbrojne proklete ljubavnike? Magija smiješno jednostavne, ali nevjerojatno privlačne priče Gospodara prstenova upijala je pažnju većine ljudi koji su se s njome susreli, i to mnogo prije nego što je zaživjela na filmu. Primjere bi mogli nizati u beskonačnost.

Epska priča

Strip Bone Jeffa Smitha oslanja se na sličnu matricu. Jednostavna, potresna i neodoljiva priča o sukobu dobra i zla, s mnogo jednako važnih likova, od kojih svaki prolazi svoj put i ima svoje mjesto u priči, i svaki će se od njih tijekom priče izmijeniti. Radi se o ambicioznom djelu, stripu koji broji tek nešto manje od tisuću i pol stranica, ali ritam i šarm ne gubi ni na sekundu, niti u jednom kadru. Izvorno je strip objavljen u devet albuma, ali posebno je iskustvo čitati ga u jedinstvenoj knjizi, kad priča čitatelja bez kolebanja uvuče i ne dopušta mu predah. Kako to obično biva, početak ni izdaleka ne sugerira u kojem će se smjeru priča dalje odvijati. Prve stranice tek su skice karaktera, ležerni potezi u oblikovanju jednog novog svijeta. Tri neobična bića, tri bratića Fone Bone, Phoney Bone i Smiley Bone, čije je konture autor zaokružio s tek nekoliko poteza kistom i koja svojim nevinim, bespolnim izgledom blago podsjećaju na Štrumpfove, protjerana su iz svog grada zbog pogreške jednog od njih, i sada lutaju velikom pustinjom u potrazi za vodom i nečim za jelo. Unatoč svojoj na prvi pogled androginoj prirodi, radi se o muškim fakinima, zapravo nedorasloj djeci koja su, sve upućuje na to, tek na početku svog puta, doslovno i simbolički. I, naravno, njihovi su karakteri simboli. Fone Bone je ljubazna i naivna dobričina, bez trunke samodopadnosti ili ega, uvijek spreman pomoći, lako dobiva povjerenje i još lakše ga daje. Ukratko, potpuni filantrop. Phoney Bone je materijalist, odbojni i pohlepni škrtica, spreman prokockati bilo što da bi ostvario profit, pa čak i prijateljstvo, ljubav i povjerenje, koje mu je Fone Bone uvijek iznova spreman dati, makar zna da će ga ovaj prezreti. Naravno, njegovom su pogreškom bratići protjerani iz grada. Smiley Bone je pak šaljivdžija koji se u životu vodi isključivo intuicijom, iracionalni promatrač svega oko sebe, sklon lucidnim komentarima i ničim objašnjivim postupcima, vječno s cigarom u ustima, pa i ako nekog povrijedi i izigra nečije povjerenje, to nije zato što je tako htio, već on nekako ne može ili ne zna drukčije. Ali, i on će se tokom priče promijeniti i steći mnoge nove osobine.

Na djelu su tri različite strane ljudske prirode, tri moguća načina života, koji se u svemu nadopunjuju i teško da bi mogli funkcionirati jedan bez drugog. Ako za usporedbu Fonea zamislimo kao Don Quijotea, a Phoneyja kao Sancha Panzu, onda bi Smiley mogao biti konj. Zahvaljujući njihovom maksimalno reduciranom, visoko stiliziranom grafičkom izrazu, na kojem je Jeff Smith radio gotovo cijeli život (osnovne obrisa bratića Bone zamislio je još u ranom djetinjstvu), čitatelj se može potpuno poistovjetiti s likovima, i u svakom od njih prepoznati dio sebe. Na taj način s likovima se živi već od samog početka, mi smo njihovi istinski suputnici, i sve njihove uspone i padove proživljavamo sami. Formalno, Bone je potekao iz tradicije Disneyeve radionice i američkog novinskog stripa općenito, na razini humora, gegova, dijaloga itd. Prva tri albuma, u kojima se priča tek lagano odmotava, doista imaju nešto od sofisticiranog kiča stripova o Paji Patku Carla Barksa ili neizbježnih Schulzovih Peanutsa. U nepatvorenim, ogoljelim emocijama Bonea moguće je prepoznati utjecaje Krazy Kata Georgea Herrimana. No dok su se situacije i likovi spomenutih stripova oblikovali u pričama manjeg vremenskog i prostornog raspona, jedna druga pripovjedna tradicija, podjednako prisutna u stripu i drugim medijima, utjecala je na Smitha da svoju priču rastegne, proširi i odvede u smjeru posve različitom od onog početnog, pri čemu ista nimalo ne gubi na koherentnosti.

Dinamična cjelina na 1500 stranica

Radi se o utjecaju fantastične književnosti, stripa i filma, i to onog njezinog žanra koji je u drugoj polovici 20. stoljeća, probojem Tolkiena i drugih autora, poput pisca Discworlda Terryja Pratchetta, dobio ime fantasy. Naime, u Boneu ćemo postupno susretati zmajeve, izgubljene princeze, velike bitke, grandiozne negativce, nepokolebljive ratnike, čarobnjake, čudovišta itd. Sve te elemente Smith začuđujuće nenametljivo spaja u cjelinu, tako da priča teče posve prirodno i suptilno, a nijedan lik nije bez temelja, jer svi oni utječu na karakter i razvoj identiteta bratića Bone koji su, od početka do kraja, glavni nositelji radnje. Zapravo, uopće nije bitno što je u Boneu ispričano, mnogo je važnije kako je to učinjeno, a najvažnije je što, kada priča završi, arhetipski likovi nisu ograničeni brojem stranica i zadnjim potezom kista. Kraj Bonea je otvoren, i oni nastavljaju živjeti vlastitim životom.

U montaži kadrova i organizaciji table Smith rijetko kada odstupa od osnovne rešetke od maksimalno šest prizora, ozbiljnije promjene planova i rakursa javljaju se tek pri kraju stripa, kada nekoliko paralelnih radnji ubrzava do epske završnice, gdje broj prisutnih likova i spektakularnih događanja uvjetuje veću uporabu dužih planova i totala. No to ne znači da svojim većim dijelom Bone nije dinamičan strip, jer da jest tako, on ne bi bio čitljiv. Smith izvlači maksimum iz dramaturgije, sukoba likova, njihovih pokreta i facijalne ekspresije, čije je izražajno bogatstvo praktički nemoguće potpuno sagledati, upravo zbog toga što su tri glavna lika tako reducirano grafički riješena. Logično, i raspon njihovih emocija je najveći.

U crtežu nema nikakvih nepotrebnih ekshibicija, Smith gradi napetost kontrolom svoje nemirne linije, a ekspresivno nižući kontraste crnih i bijelih ploha lako postiže kompozicijsku ujednačenost svake pojedine table. Sličan pristup u kompoziciji stranice stripa, iako stilski potpuno različitog grafizma, može se naći kod jednog od autora Love & Rockets serijala, Jaimea Hernandeza. Crtež je ovdje neopterećen poput same priče, njegov stil sasvim odgovara stilu pripovijedanja, a dosljedno provedena kompozicija table i nizanje prizora čine Bone djelom koje je naoko jednostavno, ali je, naravno, veoma promišljeno i jamči veliki užitak čitanja.

Među strip-publikom Bone uživa vrlo veliku popularnost, a s uspjehom se objavljuje i kod nas, u izdanjima kuće Bookglobe. Jeff Smith je za Bonea primio većinu strukovnih nagrada, između ostalog tri uzastopna ‘’Eisnera’’, najveće priznanje za strip u SAD-u. Paradoksalno je da je Bone, koliko god se bavio bezvremenim temama, poigravao žanrovskim klišejima i tipičnim karakterima, i bio smješten u neku neodređenu prošlost ili budućnost, ali nikako sadašnjost, zapravo nezadrživo moderan strip koji izražava duh prijelaza stoljeća u SAD-u prilično točno i precizno. Dovoljno je pročitati četvrti album u serijalu, The Dragonslayer, i vidjeti kako je Smith u naoko dječju priču utkao mnogobrojna, ne uvijek bezazlena značenja. Seljani se boje napada opasnih zmajeva, ne znajući da su zmajevi zapravo dobroćudni i da se skrivaju od njih, a Phoney strah seljana hrani lažima, šireći paranoju i ksenofobiju, i tako postupno povećava svoju vlast i moć u selu, sve dok ga zabrinuti narod na prisili da ih povede u ubilački marš protiv zmajeva, koji će zamalo dovesti do njihovog vlastitog uništenja. Radi se o prikazu jedne vrlo stvarne političke situacije, za koju je moguće naći dovoljno paralela u današnjoj političkoj i ideološkoj slici svijeta, i to ne samo u Americi. Takvo postupno čitanje otkriva Bonea kao strip koje se ne otkriva sav u prvom čitanju, nego traži angažman čitatelja jednako kao i njegovo slobodno prepuštanje neodoljivoj priči.