Arhetipski umjetničko

Kad proizvodim umjetnost, ja zapravo cijelo vrijeme govorim o umjetnosti.

Tako kaže Martek. On govori o njezinoj suštini, pojavnosti i protagonistima. Stječe se dojam da se odnosi prema umjetnosti kao prema živom tijelu, organizmu kojemu je sučeljen, da su to dva bića.

Međutim, postavljenu relaciju Martek – umjetnost doživljavamo kao izabranu formu izraza, kao obličje artefakta ili čak možda i naličje iza kojega prepoznajemo jedinstvo, to jest autora kao agitatora duboko u sebi identificiranog ne s medijem, nego oblikom postojanja koji obrazlaže.

Pjesnik kao slikar

Takav pristup koji razmišljanje o temi, dakle prostor nastanka djela, promovira u finalni proizvod osnova je, ali i trajna karakteristika Martekova djelovanja. Sredinom sedamdesetih taj, ishodišno pjesnik, odlučuje vizualizirati svoj izraz, ali i ostati u domeni poezije. Uklanja sadržaj pjesme, no ostavlja njezinu prisutnost u obliku forme. Odluka o zamjeni konkretna sadržaja odnašanjem prema njemu odmah ga pozicionira na konceptualnu scenu. Imajući na umu poeziju kao stanište iz kojeg se regrutira likovni umjetnik, prirodno je da u prvoj fazi njegova opusa dominira riječ kao subjekt. Bilo kao čimbenik knjige ili pjesme, bilo kao samostojan element, riječ je tretirana kao nositelj informacije. No budući da elementarna uloga riječi i inače jest da bude nositelj informacije, bitno je u njegovoj uporabi prepoznati naglasak na odsutnosti značenja. To nije tako jednoznačno, jer, primjerice, on upotrebljava riječ “duša”. Rukom je ispisuje i ponavlja, tom jednom riječju ispunjavajući klasičnu formu soneta. Ta je riječ, dakle, bitna, nije svejedno što ona znači. Ispisana olovkom na papiru velikog formata, uokvirena i izložena pod staklom, postaje likovni artefakt. On u sebi sadrži zamjenu ili isprepletenost uloga: sastoji se od teksta kojega, međutim, nema. Multiplicirana riječ postaje grafizam. Klasična poetska forma u službi je izražavanja sadržaja čiji je jedini smisao pojam, odnosno dimenzija postojanja iz koje proizlazi bavljenje poezijom. Izlaganje soneta kao slike isključuje prisutnost sadržaja, jer bi u tom slučaju taj sadržaj, pa ma kakav on bio, postao pretenciozan. Izabirući sonet kao primjer za poeziju generalno, varirajući oblik izostanka sadržaja – umjesto riječi na papir su nalijepljeni komadi ogledala, ili su pak iz papira izrezani komadi gdje bi trebao doći tekst, Martek ističe važnost poezije kao takve. Svakako da ti oblici izostanka po sebi ponovno predstavljaju simbole, koji i dalje pripadaju suštini bavljenja poezijom. Jer pjesma je ogledalo pjesnika, a nepostojeća pjesma također jest pjesma. Jer osjećanje i bivanje pjesnikom ne uključuje proizvodnju pjesme. I jer su riječi često nedostatne za preciznu presliku stanja. Stoga, predpoezija nije etapa u razvoju poezije, već raspoloženje što prethodi proizvodnji stihova. To stanje, taj poriv, to je njiva na koju je život posijao sjeme, iz koje će kasnije izrasti stihovi, ta je zemlja umjetnički nerv koji Martek želi utjeloviti.

Umjesto traga olovkom, dakle umjesto da rabi komad olovke ili gumice, fokus prebacuje na prostor proizvodnje. Na ono što nasljeđuje poriv, a što prethodi artefaktu. To je prostor nastanka, materijalizacija postupka. Cézanneove riječi “Iza slike uvijek tražim autora” Martek prevodi oslikavanjem prostora između autora i slike, proizvodeći sliku od konkretnih elemenata za njenu proizvodnju. Proizvodnja je sadržaj čina. A budući da je slikar zapravo pjesnik, komad olovke je potez njegova kista. Potezima gradi sliku koja predstavlja riječ, poruku.

Dihotomija suštinski/izvedbeno

Sličnu poziciju zauzima Martekov imenjak Majakovski, primjerice u svom djelu Tragedija: Vladimir Majakovski. “Kakva jednostavnost”, komentira Pasternak, umjetnost je nazvana tragedijom. Kao što i jest. Tragedija se zove Vladimir Majakovski. Naslov je sadržavao genijalno jednostavno otkriće da pjesnik nije autor, nego – predmet lirike, koja se u prvom licu obraća svijetu. Naslov nije bio ime pisca, nego prezime sadržaja. Za Vladimira Marteka predmet lirike kojom se u prvom licu obraća svijetu nije sadržaj, tema nije slika ili stih, nego važnost njihova postojanja, samom činjenicom tog postojanja. Suštinski, tome prethodi postojeće stanje duha; izvedbeno, to je ono čime duh ostavlja trag.

Ono što također prepoznajem kao bitnu dimenziju Martekova stvaralaštva tiče se njegova odnosa spram, inače neraspletivih, elemenata. Etike i estetike. Martek ih razdvaja, dapače gotovo suprotstavlja. Jednu od njih, štoviše, razarajući da bi ovu drugu ustanovio kao osnovnu. A da bi vratio umjetnost, njen postupak i njen smisao njezinu polazištu – odnosno procesu produbljivanja doživljaja pojedinca i svega oko njega. Otklanja umijeće s obzirom na ideju, postulira duh obzirom na materiju. Naravno, shvaćajući estetiku kao naslijeđen odnos spram proporcija, u klasičnom smislu.

Ta je pobuna, čini se, izraz negodovanja prema vještini kao općeprihvaćenoj osnovnoj kategoriji umjetnosti. Dominantnom načelu njezina vrednovanja. Ustrajanjem na njemu Martek, između ostalog, otvara pitanje: do koje su mjere vlasnici umijeća istodobno njegovi zarobljenici? U kojem trenutku istraživanje postaje manira? A umjetnička proizvodnja – rad na traci. U konačnici on uspijeva dokazati manjkavost važeće klasifikacije. Dosljedno inzistirajući na drugačijem pristupu, iz antiestetike proizvodi novu estetiku.

Crvena, boja intime i općenitosti: ljubavi i revolucije

Što rezultira činjenicom da ga tradicionalni sustav prepoznaje kao svojega. Da se njegov stav prepoznaje kao motiv, a antiestetika kao stil. Martek postaje slikar, pobuna postaje inovacija. Stoga bih, iz svoje subjektivne perspektive, razlikovao Martekovo predstavljanje u dvorani broj 1 – njegovo stvaralaštvo sedamdesetih i početka osamdesetih, u kojima prevladava konceptualizam u čistu obliku, od onoga u dvije gornje (na drugom katu Gliptoteke) dvorane gdje već prepoznati oblik razmišljanja ili doživljaja preuzima formu bližu slikarstvu. Razgrađuje predstavljeni prvotni princip, primjenjuje vlastiti inovativni postupak na konkretne motive. Donoseći sadržaj, djelo se od konceptualnoga kreće prema izvedbenom. Izvan dvojbe je njegova kvaliteta, iako ona, kao i uvijek kod predstavljanja bilo čijeg opusa, varira. Taj proces ne treba, međutim, tumačiti kao približavanje onome protiv čega se ustalo, nego ponajprije kao slobodno prepuštanje mediju, kao dokumentaciju osobne istrage na striktnije likovnom planu. No paralelno sa slikarstvom, i u toj novijoj fazi, Martek se i dalje bavi drugim oblicima izraza. Doživljavajući ga ponajprije kao umjetnika/propagatora, rekao bih da je galerija samo jedna od njegovih stanica, a ne krajnja instanca. Titulacija “retrospektivna izložba” stoga je (možda) manjkava kategorija, u Martekovu slučaju. Možda bi “predstavljanje djelovanja” bilo pogodnije određenje. No, u tom bi slučaju brojni njegovi iskazi, akcije, performansi, dakle svjetonazor kao trajna okosnica toga djelovanja trebali biti prisutniji na izložbi (i u dijelu izložbe posvećenom 1980-ima i 1990-ima).

Istaknuo bih, za kraj, minijaturu iz 1996. pod naslovom Crveni krevet, kao rad koji doživljavam paradigmatskim za Martekov opus. U pitanju je krevet sačinjen od crvena papira kao plahte te komadića crvene tkanine u funkciji jastuka i pokrivača. U krevetu leže olovka i kist. Crvena je boja nedvosmislena preslika okružja u kojem se odvija njegov angažman. Simbolizira emocionalnost koja istodobno označava odnos prema intimi, kao i prema općenitosti: ljubavi i revoluciji. To je posteljina kreveta u kojem leže utjelovljenja njegovih umjetničkih medija: pjesme i slike. Njihovo postojanje u istom krevetu, njihov zagrljaj koji pretpostavljamo, urodit će plodom za koji bismo mogli reći da je Martekovo djelo. Spoj olovke i kista simbolizira spoj dviju vertikala između kojih se sve odvija, čije ispreplitanje proizvodi i formu i senzibilitet, na najpovršnijoj, ali i na najsuptilnijoj razini. Činjenica da je taj rad nastao četvrt stoljeća nakon početka njegova autorskog postojanja sugerira zrelo podcrtavanje onoga što cijelo vrijeme jest. Sublimiranje opusa u jednu jedinu rečenicu.

To nije naslikana pjesma ili opjevana slika, nije bitno to što će kist ili olovka proizvesti, nego su oni – olovka i kist – ti koji su glavni akteri, to su mama i tata.

Emitirano u emisiji Triptih III. programa Hrvatskoga radija.