Mary Walling Blackburn  

Arhitektonska ninja

tema broja

Obišla sam gradske spomenike, usiljeno slijede ći nasmijane, plavokose gradske vodiče, čvrsto uvjerena da postoji žeđ za nečim izvan okvira sigurnog i dopadljivog obilaska Prijestolnice. Infiltration , fanzin koji tematizira posjet mjestima koja ne biste trebali posje ćivati, malena je, neovisna kanadska publikacija, posvećena doživljaju arhitekture na nedopuštene i nepropisane načine. Samovoljni ulasci u zgrade i bježanje od nadzora kamera i same kulture moćan je afrodizijak za sve one koji se osjećaju pomalo sputanima.

Ninjalicious, neustrašivi mladi istraživa č i urednik Infiltrationa , piše tekstove i organizira forume za ljude koji tragaju za napuštenim lansirnim rampama, ne čuvanim neboderima, dubokim odvodima, tunelima podzemne željeznice i katakombama. Svaki put , rekao mi je, kad si mogu priuštiti takav luksuz , puštam mašti da me vodi kud želi ... Neke lokacije , kao što su neosvijetljeni podzemni odvodi, omogu ćavaju mi da prekršim zakone fizike i zamišljam da hodam niz tunel prema središtu zemlje . To jednostavno obožavam .

Zašto bismo trebali voljeli takvo što, zašto bismo se odrekli svojega svrsishodnog poimanja gra đevina i krenuli u pravcu infiltracije? Žudnja za ulaskom u potencijalno opasne građevine mnogo je više od mladalačke žudnje za nekim zastrašujućim mjestom koje osigurava dobru zabavu, slobodno opijanje i prostor za uzbudljivi seks. Naša suvremena izlož enost nadzoru i susljedna paranoidnost pokre ću našu žudnju da nadziremo, da budemo nadzirani i da izbjegavamo nadzoru. Lutanje neuseljenom zgradom i istraživanje praznih, napuštenih stanova omogućava upravo taj vid katarze. Kakve osobe to žele i imaju vremena činiti? Ninjalicious tvrdi kako ne vjeruje da postoje osobe predodređene za infiltraciju; ve ćina smo muškarci i pripadnici srednje klase pomalo buntovničke naravi . Ne bih rekao da smo anarhisti, ali smo ve ćinom neskloni ili nepovjerljivi prema autoritetima . Veliki broj ljudi zainteresiranih za infiltraciju uklju čen je u mnoge druge proganjane, nekomercijalne aktivnosti poput skateboardinga i hakiranja.

Hakiranje i skateboarding , poput infiltracije, reorganiziraju prostor na na čine koji izvorno nisu bili dio plana inženjera ili arhitekta. Infiltrator redefinira granice javnog pristupa arhitekturi. Zgrade pružaju utočište, ali u sebi kriju i neplanirane pustolovine u mračnim, napuš tenim podzemnim hodnicima ili ki ćenim zgradama hotela.

Gradske vlasti Toronta ne misle tako. Oni smatraju da ranjivi stanovnici grada trebaju zaštitu od sebe samih. Zatražili su od Ninjaliciousa da ukloni sve informacije sa svoje web-stranice koje nude planove za infiltraciju u brojne zgrade diljem Toronta.

Me đusobno razgovaramo isključivo putem medija : “Recite Ninjaliciousu da nam duguje milijun dolara za sve nove sigurnosne sustave koje smo zbog informacija na njegovom web-sajtu bili prisiljeni ugraditi u Gradsku Vije ćnicu.” “U redu . Onda vi recite Povjerenstvu za javnu sigurnost da sam vjerojatno gradu uštedio goleme svote novca besplatno istražuju ći sigurnosne propuste . I tako to ide . Nikada mi se nisu javili, niti sam se ja javio njima . ”

Od misionarskih opisa Velike divljine do mra čnih prikaza napada Marsovaca, čovjekova sposobnost zamišljanja neistražene, neprijateljske divljine ondje gdje je nema združena je s čovjekovom žudnjom da bude zaštićen i nadziran u ostvarivanju svojih interesa i ciljeva. Sveobuhvatni sustavi elektroničkog nadzora sve su uvrje ženiji, a Ninjalicious je prili čno uznemiren zbog takve prevage nadzora; upitno je, međutim, koliko je ta pojava strana ljudskoj uvjetovanosti? Visoke kružne zidine osiguravale su srednjovjekovne gradove. Svojim pričama žene su upozoravale seljane na opasnost koja prijeti izvan okvira poznate zajednice. Bilo da je riječ o vilama krupnih očiju koje otimaju ljude ili o izvanzemaljcima koji otimaju Zemljane, poruka je ista: ostanite kod kuće. Ipak, Ninjalicious ne želi ostati kod kuće. Ovisno o potrebama, on prisvaja suvremene i drevne oblike paranoje: I ja se ponekad uplašim visine, nepoznatih zvukova i tomu sli čnog , ali nau čio sam u tome uživati, umjesto da izbjegavam takve stvari . Ne sje ćam se kad sam se zadnji put osjeć ao ugroženim . Vjerojatno bih se ponekad trebao tako osje ćati, jer bih sigurno nastradao kad bi me netko odlučio napasti , ali jednostavno tako ne razmišljam . Posve sam uvjeren da je čitav svijet moje igralište .

Suprotno ponašanju Ninjaliciousa, poticanje straha op ćenito je imalo bitnu ulogu u ljudskom opstanku. Bez svemoćnih bogova i ograničenja što ih nameće zajednica, stvorio bi se vakuum. Naša implicitna žeđ za nadzorom nostalgi čna je žudnja za kontrolnim mehanizmima davnine. Je li to razlog zbog kojeg, kako se čini, naša sigurnost ovisi o kulturi paranoje, jer su kamere jedini način kontroliranja stanovništva, prekobrojnog da bi ga mogao kontrolirati seoski nadzornik? Ninjalicious piše: Uo čljive kamere : promatra či su najčešće vrlo uočljivi i uopće se ne srame . Štoviše, čini se da većina kamera uopć e nije osmišljena za hvatanje pravih kriminalaca, koji vrlo lako mogu uo čiti kamere i raditi izvan njihova dosega, nego su one ovdje kako bi zastrašile obične ljude i prisilile ih na pristojno ponašanje .

No, što ako te kamere nisu dovoljne da utaže našu paranoidnu žudnju za potpunom sigurnoš ću? Poput pravog Nindže, Ninjalicious se oslobodio ili možda samo navikao na luđačku košulju paranoje: Paranoja je nužna , piše on, jer vam svi ljudi u vašoj okolini žele nauditi, a u mnogim zgradama ne možete pobje ći oku sigurnosnih kamera . Paranoja vas podsje ća na to da ostanete vjerni svojoj ulozi i čitavo vrijeme budete na oprezu.

S engleskoga preveo Višeslav Kirinić.

Mary Walling Blackburn, An interview with Ninjalicious, editor of ‘Infiltration', u Loud Paper

www.insound.com/zinestand/feature.cfm?aid=4528