Uz predstavu Spletka i ljubav, u režiji Nemanje Rankovića, premijerno izvedenu na sceni Narodnog pozorišta u Užicu
Predstava u režiji Nemanje Rankovića Spletka i ljubav, prema tekstu Friedricha Schillera i adaptaciji Nebojše Romčevića, izvedena na sceni Narodnog pozorišta u Užicu, satkana je od simboličkih tonova klasičnog, isto koliko se u izrazu pokušava oduprijeti konvencionalnom obrascu izvedbe. Stoga, Spletka i ljubav u reprezentativnom smislu jeste važna predstava, danas i ovdje, jer se pored površinskog tematskog sloja vječnog sukoba na relaciji individualno i kolektivno razotkrivaju mogućnosti scenskog rada na klasičnom tekstu i moguće varijacije na temu interpretativnih arhitektura u teatru. Dihotomija je prisutna kao poticajno sredstvo razrješenja redateljskog postupka čija je glavna uporišna točka čitanje teksta, dakle, odnos prema tekstu i njegovim mogućim referencama. Ukratko, radi se o intervenciji redateljske poetike u strukturu teksta i moguće obrasce njegova čitanja i predstavljanja na sceni. U tom smislu, ova predstava potvrđuje tezu o interpretativnoj uvjetovanosti jednog teksta, o pukotinama koje tekst čine performativnim tekstom, ili da parafraziram Barthesa o činjenici potrošnosti jednog teksta.
Društveno osjetljiva priča Redatelj Nemanja Ranković, uz pomoć adaptatora teksta Nebojše Romčevića, želi posložiti tekst kao precizan hod po zacrtanoj priči, koristeći se minimalnim sredstvima scenske nadogradnje. Iako bez želje da konstruira po svaku cijenu društveno angažiranu priču o raslojavanju i nevinim žrtvama čije glave po pravilu prve padaju na panj slobode, Ranković proizvodi učinak socijalne osjetljivosti jer se u klasičnom tonu predstave i redateljskoj preciznosti nazire sva njezina društveno kritička potentnost.
Priča je univerzalna i prati sudbinu dvoje mladih koji se vole ali čija je sudbina u rukama besramnih materijalista i političkih manipulatora. Zbog toga je spletka ta koja ovoj priči daje univerzalan ton i kroz čije se izvršenje nazire sva ljudska i neprolazna manipulativnost, baš kao i bezobzirnost. Što je, s druge strane, ljubav? Tek usputna zamka koja kvari protokolarne obrasce društvene izvitoperenosti i anomalija, neostvaren san i vječna borba pojedinca nespremnih da igraju velike igre. Schiller je 1784. godine u vremenu općeg društvenog previranja i obespravljenosti napisao dramu kao želju da se razračuna s lažnim moralom plemstva te da progovori u obranu slobode pojedinca. Što je danas redatelj htio napraviti na sceni sa ovom dramom objasnio je prije premijere: Isticanjem priče o ljubavi želio sam da se prisjetimo romantičarskih osjećaja jer, iz današnje perspektive, na tako snažne emocije skloni smo da reagiramo nipodaštavanjem, zavaravajući sebe da postoji nešto važnije od ljubavi. Čini mi se da smo došli u situaciju da nam je teško progovoriti o uzvišenim emocijama i da svaki nagovještaj i pokušaj zaljubljenosti biva ismijan. To je bila polazna točka za istraživanje, iako je u pitanju politički komad o malverzacijama i dekadentnosti vladajuće klase, bez obzira na to kako je u povijesti nazivali.
Danas se ova drama može čitati u drugačijem ključu, tekst može sadržavati bezgranične mogućnosti interpretacije, ali je priča o sukobu između pojedinca i vlasti u duboko kapitalističkom svijetu za nas danas isuviše aktualna. Predstava Spletka i ljubav spomenute društvene izvitoperenosti naglašava kroz priču o neostvarenoj ljubavi jer želi, što je redatelj prije premijere i napomenuo, istaknuti pitanje ljubavi kao referentnu točku s koje valja promišljati društvene prilike. Početak predstave u tome smislu vrlo je znakovit jer se smjenjuju prizori običnih obiteljskih nesuglasica i eksplozivnijih tonova s ulice u izvanrednoj glazbenoj postavci (Miroljub Aranđelović Rasinski). Taj je kontrast prisutan kroz cijelu predstavu i uz početnu naglašenu repetitivnost pokazuje svu individualnu otuđenost i beznađe običnog čovjeka u vihoru povijesti.
Predana glumačka izvedba Iz početne repetitivnosti, na žalost, predstava na momente zapada u patetičnu monotonost, što je njezina najslabija točka. Precizna redateljska linija razgradnje teksta postoji, glumačka izvedba je odlična, scenografski i glazbeni elementi sasvim prikladni ali predstava ostaje, u pojedinim dijelovima, bez energije i eksplozivnog tona, ako izuzmemo izvenredan postupak taktilnosti i repetitivnosti na sceni, kao i nekoliko momenata prodora u realnost. Šteta je, također, što predstava ne potencira dodatno šarenoliku prazninu plemstva, iako za to ima potencijala, već više slojeve društva i njihovu pohotnost, financijsku i fizičku, prikazuje dosta usiljeno i tek s naznakama dublje kritike.
Treba naglasiti izrazitu redateljsku usredotočenost u cilju nadogradnje pojedinih scenskih likova, što u velikoj mjeri prikriva momente scenske praznine. Ponajprije, valja pohvaliti ansambl užičkog teatra o kome sam u više navrata pisao u Zarezu. Vidljiv je predani rad na sebi, samorefleksija i nastojanje da se od uloge načini zasebna scenska individualnost. Maestralnu rolu, primjerice, ostvaruje Nemanja Jovanović u ulozi Maršala dvora pokazujući svu beskrupuloznost visokog društva, socijalnu neosjetljivost i sebičnost ali i tjeskobu postojanja i života pod uvjetima stalne strepnje. Veliku i važnu ulogu ostvarila je Andrijana Simović kao lady Milford pokazujući izvanredno precizno, dikcijom i nastupom, veliki raspon unutarnjih previranja, od bludnice do svetice, igrajući na sceni s posebnom predanošću. Sličan nastup imao je, valja ponovno naglasiti, veliki talent ovdašnjeg glumišta, mladi Branislav Ljubičić kao Ferdinand. Njegova je izvedba srčana koliko i smirena, on pokazuje u velikoj mjeri kako valja igrati promašene likove na sceni, ne zapada u patetiku a srčan je i prodoran na mjestima na kojima je to neophodno. Pomalo neuvjerljivo, a opet samosvojno i prilično točno, nastupila je Ivana Pavićević u ulozi Luize. Njezin je problem što se ne uspijeva odmaknuti od ravnog tona glume; rečenice koje izgovara su točne, ironične u skladu sa njezinom ulogom, ali bez unutarnje sigurnosti koja bi pokazala potrebnu uvjerljivost i odlučnost. Eksplozivne dinamike i kontradikcije potrebne na sceni pokazali su, vrlo uspješno, Biljana Zdravković, Momčilo Murić i Slobodan Ljubičić. Šmekerski, s dozom pritajene dramatike i jezično precizno, igrao je Vahidin Prelić. Nastupili su, u manjim ulogama, i Biljana Prokić i Igor Borojević.
Čist idealistički čovjek Spletka i ljubav, u režiji Nemanje Rankovića, predstava je jakog redateljskog pečata i pomalo zatomljene izvedbene energije koju može pokazati obespravljeni pojedinac na kazališnoj sceni. Ipak, možda je ta potencijalna manjkavost ove predstave i njezina najveća prednost, jer se kroz performativnu smirenost pokazuje i izvjesna kontradikcija suvremenog čovjeka, rastrzanog između želje i obaveze. Kako veli Schiller, pozivajući se na Fichtea, “svaki individualan čovjek u sebi nosi čistoga idealističkog čovjeka, a usuglasiti se s njegovim nepromjenljivim jedinstvom u svim promjenama i raznolikostima najveća je zadaća njegova bića’’