Arhitektura svakodnevnice kao kulturna baština?

A “modern” man has nothing to add to modernism, if only because he has nothing to oppose it with.

Elias Canetti

“Moderni” čovjek nema što dodati modernizmu, čak i ako je tako samo zato što mu se nema čime suprotstaviti.

Elias Canetti

Tautološko svjedočanstvo Canettijeve tvrdnje sugerira temporalne granice između moderniteta i moderne kulturne baštine, te moguće načine proučavanja utjecaja postmodernističkog diskursa unutar okvira preispitivanja našeg vlastitog moderniteta. Tijekom 20. stoljeća uporaba termina “moderan”, “modernitet” i “suvremen” je postala toliko učestala i višesmislena, da je desinonimizacija riječi “moderan” i “suvremen” nužna za njihovo razumijevanje. Riječi moderan i suvremen nisu se smatrali bitno različitima prije ranog dvadesetog stoljeća, kada je pokret što ga zovemo modernizmom postao “samosvjestan”. Calinescu kaže da suvremenik prihvaća (ne bez kritičnosti) “snage što prožimaju moderni svijet, odlike znanosti i napretka”, dok modernist “želi promotriti život u cjelini, pa ga u modernim prilikama i osuđuje u cjelini”. Calinescuov pristup modernitetu (pojam modernističke “cjelovitosti” suprotstavljen je suvremenoj “fragmentarnosti”) usmjeren je strukturalnom, prije negoli pukom povijesnom određenju modernog. Tema moderniteta, suvremenosti i moderne kulturne baštine polazište je međunarodnog projekta Arhitektura 20. stoljeća u europskim zemljama – EAP20 koji se odvija pod okriljem programa Vijeća Europe pod nazivom Culture 2007 – 2013. Riječ je o dvogodišnjem projektu u kojemu sudjeluje šest zemalja članica Europske Unije i Hrvatska kao pridruženi (budući) član EU, pokrenutom od strane Udruženja arhitekata Portugala. Manifesto projekta počiva na promidžbi internacionalnog karaktera (stila) arhitekture 20. stoljeća, kao i na identifikaciji a time i dokumentaciji arhitekture 20. stoljeća kroz nove tematske pristupe kao što su: načini korištenja zemljišta i koncept javnog prostora, urbani sklopovi, okoliš i kulturni pejzaž. Svrha projekta nije povijesno-kronološki pregled arhitekture prošlog stoljeća – jer se upravo želi izbjeći “kanonska” historiografija – već se kroz konceptualni pristup nastoji paradigmatski sagledati fenomen arhitekture 20. st. Ideja da je koncept važniji od fizičke forme, kao jedna od glavnih odrednica projekta, predlaže sveobuhvatniju definiciju arhitekture koja bi uključila apstraktna intelektualna postignuća navedenoga razdoblja, a unutar koje bi se preispitao odnos vezanosti pojmova povijesti i identiteta u arhitekturi 20. stoljeća. Kroz kriterije kao što su univerzalnost, legitimnost, heterogenost, reprezentativnost te vrijednosti globalizacije i različitosti, projekt EAP20 nastoji ukazati na važnost i razumijevanje arhitekture nedavne prošlosti u sferi šire javnosti i publike, ukazujući pritom na važnost multidisciplinarne suradnje produkt i 2D i 3D (renderi i kolaži) dizajna, fotografije i (drugih) digitalnih medija. “Bezmjesnost” kreativnosti i transfer znanja među različitim kulturnim akterima ključni je element projekta u smislu crossover debate raznih zemalja o strategiji za očuvanje arhitekture prošlog stoljeća u Europi. Oblikovanjem navedene kreativne društvene kohezije preispitati će se uloga ponajprije moderne te u jednom trenutku prezrene, arhitekture 20. stoljeća u slici zajedničkog suvremenog europskog identiteta.

Krajnji cilj projekta je “interveniranje” u prostor i tkivo grada, i to putem velike međunarodne putujuće izložbe koja će se, osim u gradskim muzejsko-galerijskim prostorima u zemljama-članicama projekta, postaviti unutar gradskih javnih prostora i to na način (u mediju) digitalnih projekcija i billboard plakata. Sama izložba i postav plakata u gradskim javnim prostorima fizička je manifestacija onoga što Yan Kersal? naziva “intervencijom u svakodnevnicu” (intervenir dans le quotidien).

Velika i mala arhitektura

Rezultati i spoznaje dobivene tijekom projekta služiti će kao platforma za buduću datoteku europske arhitekture (EU Architecture Network), unutar koje će se internetskim forumom širokoj publici omogućiti transparentno (svima razumljivo) čitanje i razumijevanje kulturne baštine 20. stoljeća. Odabirom 20-tak reprezentativnih arhitektonskih djela svaka zemlja učesnica u projektu predstavit će svoj nacionalni opus, od urbanih sklopova do arhitektonskog objekta. Uz Ministarstvo kulture Republike Hrvatske koje podržava EU program Culture 2007 - 2013, Grad Rijeka je jedan od vodećih sponzora ovog projekta u Hrvatskoj koji će svojom donacijom omogućiti da Muzej moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci ugosti spomenutu putujuću izložbu, kao i mnogi drugi gradovi primarno Europske Unije poput Lisabona, Pariza, Budimpešte i Tallina. Projekt EAP20 kritički preispituje postojeće parametre struke, odnosno kriterije po kojima se arhitektura danas vrednuje te percepciju arhitekture kao kulturne baštine. Naime, oslanjanje na “racionalne i promišljene teorije” jedan je od glavnih uzroka današnjeg “nesretnog” stanja u arhitekturi i dosadašnjih kanonskih kriterija. Podjelom na “reprezentativnu”, veliku i “perifernu”, malu arhitekturu stvorila se jedna od mogućih tradicija vrednovanja arhitekture. Analogno tome, glavni izvor “dobre” arhitekture uvijek je svjesni naglasak na jedno ili više obilježja arhitekture, koje je jedna ili druga generacija proglasila teoretski bitnom za umjetnost. Takva teorija je zahvatila duhovnu klimu nekoliko generacija, čime su ostala obilježja arhitekture ostala zanemarena. Ipak, u zadnje vrijeme prisutan je sve veći interes za ne-monumentalnim građevinama (prisjetimo se stare dileme “je li nadstrešnica za bicikl arhitektura?”). Veliki dio građe o modernizmu je pisan u formi “teoretskih evanđelja” za novu eru, čija je motivacija bila usmjerena ka promidžbi novog svjetskog pokreta, a ne objektivnom razumijevanju svijeta arhitekture. Odbacivanjem tradicionalne klasifikacije arhitekture, projekt EAP20 primarno sagledava arhitekturu 20. stoljeća kao kulturološku paradigmu.

 Modernizacija je prije svega započela kao proces postepenog ostvarenja apsolutne osobne i kolektivne autonomije. Apstrahiranje lokalnog konteksta dovelo je do općeg univerzalizma moderne arhitekture, tzv. Internacionalnog stila. Pojedina individualna djela su zadržala identitet iako varijabilni, jer se svako djelo arhitekture čita u skladu s fizičkim, neposrednim kontekstom ili nacionalnim, kulturnim kontekstom. Zapravo, upitno je jesu li arhitektonski i estetski izričaji arhitekata doista odražavali njihov stav prema modernitetu? Paradoksalno je, naime, da je formalna komponenta modernizma implicirala oblikovanje uniformnih površina, aplikaciju suženog izbora materijala i boja (tj. izbjegavanje aplikacije boja), kompozicije geometrijski čistih oblika, tj. formalnu disciplinu u kontrastu s proklamiranom željom za slobodom individualne ekspresije. Proces transformacije koji je započeo s modernizacijom u stanje apstraktnog, ne-prostornog, ne-lokalnog logičkog racionalizma, savršenog oslobođenja od tradicije, a kojemu je svako arhitektonsko djelo težilo, definirao je jedan mali svijet za sebe: kamen temeljac nove realnosti. Što je težnja za stvaranjem tog novog svijeta bila jača, to je bila izraženija u karakteru arhitekture. No, dok je među arhitektima sredine stoljeća postojala rastuća potreba za identifikacijom, kroz fotogenične reprodukcije svojih građevina, današnja mlađa generacija arhitekata nije više zaokupljena kulturnim identitetom arhitekture, već traži njezin simbolički identitet u svijetu globalnih medija.

Fenomen arhitekture 20.stoljeća

Arhitekturu prošlog stoljeća potrebno je prije svega sagledati kao fenomen, a ne samo njezinu pojavnost jer arhitektura nije isključivo pitanje stila ili oblika, niti je isključivo definirana sociološkim ili ekonomskim čimbenicima. Ona ima svoj vlastiti životni ciklus, razvija se i stari te pronalazi nove mogućnosti, ali ih isto tako i zaboravlja i iznova iznalazi. Karakter arhitekture je ono što zadovoljava čovjekovu potrebu da se identificira sa okolinom. Arhitekturu prošlog stoljeća je moguće dvojako promatrati. Prvi pristup je kroz povijest arhitekture koja se fokusira isključivo na remek-djela i na taj način uspostavlja kanon arhitekture 20.stoljeća. Svaki kanon pak oblikuje paradigmu izvrsnosti opravdava arhitektonske smjerove i orijentacije i definira prihvatljive kriterije za značajna djela arhitekture 20.stoljeća. No, ovaj tip paradigmi se pokazao kratkotrajnim. Naime, uobičajeno je da se, ubrzo nakon što je kanon uspostavljen, javlja novi pristup arhitekturi koji dovodi u pitanje uspostavljeni, i uspostavlja novi kanon. Drugi pristup arhitekturi 20. stoljeća polazi od toga da su novi materijali (armirani beton ili aluminij), tehnologija (dizalo, klimatizacija, kompjuterski projektirani arhitektonski nacrti), ili dominantni ekonomski sustavi (npr. liberalni kapitalizam) imali odlučujući utjecaj na oblikovanje novih tipologija. Povijesni pristupi koji na navedeni način opisuju odlučujući utjecaj pojedinih faktora na arhitektonske tijekove, imaju zapravo predvidivi karakter, jer oni opisuju impersonalne povijesne procese koji dovode do neizbježnih zaključaka kao što je trijumf moderne arhitekture u odnosu na tradicionalnu, ili kao što je služenje arhitekture i umjetnosti svijetu tržišnog kapitala i nekretnina, kao i komercijalnim i političkim programima. U bilo kojem povijesnom trenutku prisutni su različiti oblici interpretacija. Već je Robert Venturi u svojoj knjizi Complexity and Contradiction in Architecture (“Volim kompleksnost i kontradikciju u arhitekturi.”, tim riječima Venturi započinje svoju knjigu) upozorio na tenziju koja postoji u gradnji, koja potječe iz biheviorističke psihologije čija istraživanja su pokazala da većina ljudi u odnosu na mjesta i građevine preferira složenost, kompleksnost, umjesto jasnoće i jednostavnosti. Suprotno očekivanom, suvremenost i tradicija tj. povijest kao prošlo vrijeme, zapravo i nisu u kontradikciji – istinska se suvremenost zbiva samo kao bitno, kao povijesno ponašanje, odnosno istinska suvremenost je ona koja stavlja prošlost u odnos prema budućnosti i kao takva je sama povijesna kategorija. Prema tome, istinski je suvremena arhitektura ona koja znači boravište (ethos) odnosa prošlosti prema budućnosti. Dakle, arhitektura mora biti ono bitno, povijesno, tj. istinski suvremeno mišljenje i stvaranje. 

Današnju arhitektonsku produkciju moramo početi prepoznavati i uvažavati kao našu buduću kulturnu baštinu i to je upravo modus operandi projekta EAP20. Kulturna baština 20. stoljeća je dio habitata današnjice, što je donekle inovativni i drukčiji pristup u odnosu na prijašnje kategorizacije prošlosti i baštine. Svako valoriziranje kulturne baštine u bilo kojem društvenom ili kulturnom kontekstu implicira javno priznanje tj. uvažavanje šire publike, bivanje dijelom kolektivnog identiteta koji na kraju zahtijeva institucionalno priznanje. Ovo dvostruko priznanje omogućava očuvanje baštine i osigurava kontinuitet istog procesa. Ilustrativan je koncept opere operte Umberta Ecoa koji osvještava značenje kulturne baštine u ovom našem hiperkomunikacijskom društvu referirajući se na pitanje autentičnosti. Eco analizira dvije komponente umjetničkog djela: kreativni proces i autorstvo s jedne strane, te na drugoj strani gledatelja čije razumijevanje djela ovisi o različitim temporalnim uvjetima te kulturološkim i društvenim sličnostima i razlikama. Dosljedno tome, istina o umjetničkom djelu ovisi o načinu kako ga publika doživljava.

Percepcija arhitekture 20. stoljeća kao kulturne baštine

Kroz odnos publike prema umjetnosti otkiva se nadasve ideološki background publike. Da bi umjetničko djelo uopće bilo moguće, nije neophodno da ima odgovarajuću publiku. Dosljedno ovakvom pristupu, umjetnost ne treba ispunjavati određena očekivanja publike, ali umjetnost isto tako formira svoju publiku i njena očekivanja. “Publika” pak ne predstavlja homogenu grupu, ili masu, već je sačinjena od pojedinaca. Stav publike prema umjetničkom djelu nije nužno utemeljen na kriteriju dopadljivosti i subjektivnom sudu. Divimo se i smatramo uzvišenima građevine poput piramida koje su znak vječnosti, ili katedrala u kojima je reprezentiran autoritet crkve, slikama i statuama bogova i heroja, epovima o kraljevima i velikim događajima jer su takva djela bila “objektivno lijepa” i “veličanstvena”, ali ih nužno ne volimo ili smatramo bliskim, jer ovakva djela ne pripadaju “sviđanju” i sudu subjektivnog ukusa. Subjektivan sud počinje biti mjerodavan tek s Humeom i Kantom, odnosno tek od onog vremena kad su djela nastala vještim radom majstora počela biti tretirana kao umjetnost u suvremenom smislu te riječi. Na razini dojma, umjetničko djelo jest najčešće ono što nam je blisko, intimno, ono što mi jesmo, ono u čemu možemo očitati vlastita značenja. Zato smatramo bliskim ono što je sukladno našem vlastitom, našem “suštinskom” biću. Vrijednost djela se nadalje potvrđuje u njegovoj “društvenosti”, neprisilnim konsenzusom. Prvi aktivni odnos prema umjetničkom djelu je njegova “konzumacija”, potom užitak u djelu, a potom njegovo istinsko razumijevanje. Dubokom nerazumijevanju arhitekture 20. stoljeća pridonio je dijelom i stil tzv. “otuđenih, hladnih” građevina kojima se reprezentirao tehnički aspekt modernizacije: stroj, kroz nesmiljeno opetovanje repetitivnih jedinica u stambenim kompleksima i naseljima, kao i “bezosjećajni” odnos nove arhitekture prema zatečenom gdje je pod parolom progresa sve što je “staro i povijesno” moralo ustupiti mjesto novome, ili promijeniti kontekst. Naše razumijevanje arhitekture 20. stoljeća zapravo je i način njenog očuvanja i vrednovanja. Djelo je onakvo kakvo jest po svojoj prirodi, ali i onakvo kakvo biva shvaćeno. Ono je u prvom slučaju predmet fenomenološke, u drugom hermeneutičke analize. Prva analiza govori o prirodi, a druga o značenju djela. Naposljetku, umjetničko djelo nije predmet već proces, koji se kroz razumijevanje djela ponovno uspostavlja. Hőlderlin je jednom rekao da jedino što preostaje jest poezija. Arhitektura ima poetski kapacitet, u njezinom najboljem slučaju.

Sandra Uskoković je voditeljica projekta EAP20, Hrvatska.