Irena Bekić  

Arhiv plutajućih EU-komemoracija

KroaTisch-EU Freundschaft, audio-video-jestiva instalacija uz kontrolirani happening umjetnički je happening Željka Zorice održan povodom i uoči ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, nedaleko i istodobno s centralnom državnom proslavom istoga događaja na glavnom gradskom trgu. Happening su organizirali udruga Domino (Festival Perforacije) i Studio Artless (11. Festival prvih) uz podršku Pogona, zagrebačkog centra za kulturu i mlade, a u projektu je sudjelovala i Platforma 112, koja okuplja više od sedamdeset hrvatskih organizacija i koalicija. Radi se o  hibridnoj formi  happeninga, performansa i prostorne instalacije, simulacije svečane sjednice, političkoga govora i piknika pod zvijezdama na Trgu Francuske revolucije, jednom od rijetkih (još uvijek) slobodnih zagrebačkih javnih prostora.

Privremeno groblje Site specific instalacija uključuje pozornicu i polje s drvenim križevima na kojima se umjesto pločice s imenom pokojnika nalazi zrcalo. Privremeno groblje, s prednje strane zaključeno pozornicom, s preostale je tri strane definirano trakom s upozorenjem na opasnost od mina. Ta je traka ujedno granica između prostora performansa i prostora gledatelja koji se ustvari pretaču, jer je gledalište, produžetak instalacije, travnjak na kojemu se nalaze bijele dekice za piknik, a happening će završiti fizičkim ulaskom gledatelja u prostor instalacije.

Nedaleko od ove inscenacije (a daleko od inscenacije u egzistencijalnom smislu) nalazio se kamp pirotehničara podignut uslijed štrajka zbog njihova potplaćenog rada pri kojemu dvadesetak godina nakon rata još uvijek ginu na hrvatskim, a sada europskim miniranim poljima. Ova se slučajna prostorna i vremenska podudarnost dvaju mjesta i dva performativna akta – radničkog štrajka i umjetničkog čina – stopila u dodatni značenjski sloj i zajednički politički prostor. Slučajnosti, podudaranja i presijecanja konstrukata različitih stvarnosnih razina: izmišljenih i povijesnih narativa, fiktivnih likova i stvarnih osoba; citiranja i parafraziranja te ironijska dramatizacija javnih govora, svečanih sjednica i akademija, obilježja su umjetničke prakse Željka Zorice. U tom svjetlu valja sagledati i rad  KroaTisch-EU Freundschatf. Umjetnik preuzima formu svečane sjednice i političkog govora da bi ih, u ironijskom odmaku vlastite režije, razotkrio kao ponavljajuću retoriku u povijesti izmjenjivanih i zamjenjivih režima. Politički govor ovdje je umjetnički materijal i postupak. Najprije to je niz predsjedničkih zakletvi koje na Zoričinoj pozornici izgovaraju aktivisti hrvatske NGO i umjetničke scene. Prigodno, radi se o predsjednicima zemalja Europske unije. S druge strane, u filmskom materijalu koji se prikazuje izmjenjuju se segmenti govora lidera političko-ekonomskih sustava kojima je Hrvatska povijesno pripadala: Austro-Ugarske, Kraljevine SHS, Kraljevine Jugoslavije, NDH, Jugoslavije, Republike Hrvatske te Europske unije. Ovaj će niz Željko Zorica završiti himnom i zastavom NATO pakta što je kako kaže “kruna euro-atlantskih integracija, vojni imperij koji osigurava protok kapitala i čuva našu svetu obitelj slobodnih pojedinaca“. Doista, na ekranu se neprestano ispisuje poznata rečenica Margaret Thacher: “And, you know, there is no such thing as society” (u nastavku, Margaret Thatcer kaže: “Postoje samo muškarci i žene i oni su obitelj”), kojom je označila kraj društva u globaliziranom svijetu u kojem živimo. I dalje: NATO zvijezda se raspada u eksploziji Super nove. Dok novo Sunce pulsira s ekrana, a gudački kvartet opetovano svira valcer, posjetitelji čija se lica sad zrcale na križevima jer su pozvani da upale svijeće na grobovima, tumarat će ili plesati na groblju ili se mogu pogostiti hranom na odru pred pozornicom aranžiranom kao raspadajuće tijelo žrtve, “leš nepoznatog demonstranta”.

Klizne inauguracije Zaklinjanja političara na odanost narodu, ideje o dobrobiti društva, narod koji kliče novom poretku izmjenjuju se na ekranu. Pred ponoć, program direktno prenosi događanje s centralne nacionalne proslave. Sjajni kadrovi snimljeni visoko postavljenom kamerom, poklonom Francuske televizije, koja klizi po sajlama iznad glavnog trga, dijelom su prekriveni stalno ponavljajućim snimcima političkih inauguracija i dokumentarnim snimkom pijanoga plesa nizozemskih i srbijanskih vojnika u Srebrenici neposredno prije no što je srbijanska vojska izvršila genocid nad stanovništvom. S ekrana se u svečanoj izvedbi čuju Gundulićevi stihovi “O lijepa, o draga, o slatka slobodo…”, u vizuri posjetitelja koji sjedi na travi u prvom su planu križevi…   

To je priča o ulasku Hrvatske u novu asocijaciju, a u podtekstu o sapletanju povijesti oko prilično sličnih i ponavljajućih etičko-političko-ekonomskih čvorova. Zadržimo se na govorima koji su, što je već rečeno, umjetnički materijal i postupak u ovom radu. Pritom nije važan sadržaj diskurza jer se on pokazuje kao nevjerodostojan niti je važno tko ga je izrekao, jer se uloge govornika izmjenjuju. Na tragu Foucaultova razmišljanja recimo da je tu riječ o izjavama. Ne o tekstu diskurza, već njegovu zbivanju, iskliznuću na semantičku razinu, pri čemu se ne govori o priopćavanju smisla od strane nekog subjekta, već o čistom zbivanju jezika, dok je mjesto subjekta prazno i može biti popunjeno različitim individuama. Funkcija autora, subjekta koji izgovara tekst, nužnost je koja nije samorazumljiva. “Može se zamisliti kultura”, kaže Foucault, “u kojoj bi diskurzi kružili i bili prihvaćani,  a da se nikad ne pojavi funkcija autora. Svi diskurzi, ma kojega statusa, oblika i vrijednosti bili te ma kakvom postupku bili izloženi, razvijat će se tada u bezimenosti mrmora”. Ako političke govore i zakletve sagledamo s pozicije vremenske distance koja omogućuje odmak od pojedinačnosti i ako si dopustimo znanje što nam priskrbljuje povijesni nauk, onda je njihovo kruženje samo besmisleni recital ograničenog dosega, bezimeni mrmor s ruba povijesti. Ako je tome tako, a pokazuje se da jest, onda predstavljeni dokumentarni snimci govora čine arhivu plutajućih diskurza. Egzistencije koje su zauzele funkciju subjekata u umjetničkoj se re-prezentaciji i gledateljskoj recepciji iskazuju manje stvarnim i manje vjerodostojnim svjedocima nego što su to simulacija raspadnutog ljudskog trupla i grobova.

Publika kao klizni subjekt Zadržimo se još na publici. Njezina je uloga ključna u realizaciji rada. Kad autor u nazivu naglašava da je happening kontroliran, podrazumijeva i ono što je izvan kontrole: pukotine koje podriva slučaj ili publika pozvana da dovrši happening, a to više ne podliježe autorskoj kontroli. Nadalje, radi se o instalaciji, što znači da je publika njezin sastavni dio, objekt i subjekt istodobno. Kao subjekt instalacije, gledatelj odnosno gledateljica, ovisno o svom fizičkom položaju, perceptivnom iskustvu i emocijama, stvara predstavu, zaokružuje je koliko to može iz svoje decentrirane perspektive koja se kao fragmentarna pokazuje upravo zbog prirode formata instalacije, nesagledive s jedne točke. No fragmentarni je subjekt isto tako i osviješteni aktivni promatrač, svjestan da svojom ulogom aktivira rad, ne samo zato što ulazi u interakciju s njim već i zato što s ostalim gledateljima sudjeluje u određenoj formi društvenosti. Naoko bezazlena forma piknika (doručak na travi već je obilježio revolucionarne pomake u povijesti umjetnosti) nalazi svoju suprotnost u semantičkom polju konstruiranog mjesta (groblje i mrtvac na stolu, čiji su ostaci ponuđeni za gozbu) i jednako tako u sadržaju prezentiranom na ekranu (mijena političkih režima, rat, pokolj, slavlje…). Privremeno zaposjednut javni prostor umjetnik predaje svojoj publici. Njegov je čin politički čin, jednako kao što je to i aktivacija publike, a u osnovi intervencije mogućnost je umjetnosti i nastojanje umjetnika da otvori put prema boljem etičko-političko-estetski osviještenom okruženju.