Višnja Pentić  

Aristokracija duha

Davne 1937. godine na zajedničkom su se projektu udružila dva pomalo nespojiva velikana - britanski pisac P. G. Wodehouse, svima poznat kao tvorac nezaboravnog dvojca Jeeves i Wooster te legendarni George Stevens. Rezultat je bio mjuzikl Dama u nevolji  (A Damsel in Distress, 1937.) u kojem Britančeve vrckave dijaloge s puno šarma izgovaraju Fred Astaire i Joan Fontaine, a u međuvremenu plešu i pjevaju Gershwinove standarde pod sigurnom redateljskom palicom holivudskog majstora. Vjerovali ili ne, nešto slično događa se i u jednom od zanimljivijih ostvarenja s nedavno održane revije Filmomanija. Komedija znakovito nazvana Dame u nevolji (Damsels in Distress, 2011.) četvrti  je dugometražni igrani film kultnog Amerikanca Whita Stillmana snimljen nakon trinaestogodišnje redateljske pauze. Dovitljivih dijaloga u filmu, za koji je kao i uvijek do sada samostalno napisao scenarij, ne bi se posramio ni sam P. G. Wodehouse, a obilje pjesme, plesa i klasičnog stepa te opća lepršavost tona priziva klasike mjuzikla poput Vremena swinga (Swing Time, 1936.) kojim je Stevens vječnim učinio dvojac Astaire - Rogers. Iz navedenih se karakteristika Dama u nevolji nadaju dvije tek naizgled kontradiktorne činjenice. Prva kako je Stillmanov film anakron i metafilmski na rijetko bizaran način jer 2012. rijetko tko na velikom platnu očekuje vidjeti plesne rutine klasičnog holivudskog mjuzikla u kompletu s dovitljivim dijalozima u tradiciji Wildea i Wodehousea. Druga je da je riječ o izrazito suvremenom i originalnom djelu s prepoznatljivim autorskim potpisom.

Pretencioznost debitantica Naime, Dame u nevolji organski se nadovezuju na prethodna tri filma u karijeri Whita Stillmana koja je uspješno lansirana još 1990. kada mu je debi Metropolitan (Metropolitan, 1990.) priskrbio nominaciju za Oscara za najbolji originalni scenariji te niz drugih nagrada na uglednim filmskim festivalima. Priča je to o sramežljivom studentu iz više srednje klase koji se tijekom božićnih praznika u New Yorku upoznaje sa skupinom vršnjaka iz bogatih obitelji koji se intenzivno druže na kućnim kružocima – soarejama, nazivajući se Sally Fowler Rat Pack, prema imenu domaćice. Film je strukturiran kao niz salonskih razgovora o raznim temama među kojim je ipak najčešća ona romantične ljubavi o kojoj likovi iskustveno znaju malo, što marljivo pokušavaju nadoknaditi neumornim intelektualiziranjem u kojem se pozivaju na autoritete poput Lionela Trillinga i Jane Austen. U međuvremenu svečano odjeveni izlaze na balove za mladež iz visokog društva – djevojke u raskošnim svilenim haljinama, a mladići u pomalo staromodno krojenim odijelima s pripadajućim frakovima i šeširima. Metropolitan je tako jasno postavio definiciju Stillmanovog stila koja je primjenjiva i na sve ostale redateljeve filmove – dugi intelektualni razgovori o ljubavi s plesnim intermezzoima. Jedino što redatelj mijenja jest mjesto i vrijeme radnje pa je njegov idući film Barcelona (Barcelona, 1994.) smješten u Španjolsku pred kraj Hladnog rata, a Posljednji dani diska (The Last Days of Disco, 1998.) snimljen četiri godine kasnije u New York ranih osamdesetih. U prvom upoznajemo Amerikance koji između zavođenja lijepih Španjolki vrijeme krate razgovorima o markizu de Sadeu i doktoru Johnsonu, a u drugom mlade djevojke koje su se po diplomi na Harvardu zaposlile u njujorškoj izdavačkoj kući dok noći provode u disko klub posvema nalik Studiju 54. Tamo ispijaju koktele, plešu na hitove Diane Ross i Blondie te u separeima bivaju progonjene od mladih odvjetnika u besprijekorno skrojenim odijelima koji ih zavode svojim društveno-kulturnim interpretacijama animiranih filmova Bambi te Dama i skitnica.

Krafne i step Novi Stillmanov film vraća nas pak u sadašnjost, iako njegov svijet ostaje jednako afektirano preciozan  u svom inzistiranju na visoko intelektualnim razglabanjima o prirodi romantične ljubavi te zavodljivo anakron u neumornom rekreiranju kako koreografiranih, tako i slobodnih plesnih sekvenci često praćenih eklektičnim odabirom glazbe. Dame u nevolji su četiri prijateljice koje studiraju na prestižnom sveučilištu Seven Oaks gdje volonterski vode centar za prevenciju samoubojstva. O njihovoj posebnosti, da upotrijebimo pristojniji pridjev, najbolje svjedoči činjenica kako depresiju svojih štićenika liječe krafnama i satovima klasičnog stepa.  Tri stare prijateljice, predvođene pomalo prgavom plavušom Violet (izvrsna Greta Gerwig), u svoje će društvance prigrliti novo pristiglu studenticu Lily (lijepa Analeigh Tipton) koja je pak samozatajna brineta. Radnja filma prati romantične eskapade ovih upravo arhaično romantičnih ljepotica koje opetovano ilustriraju njihovu neadekvatnost kada je ljubavna praksa u pitanju. Sve to omogućuje Stillmanu da priču prirodno gradi kroz niz izuzetno duhovitih situacija čiji humor proizlazi iz obmana kojima podliježu simpatične djevojke na velikom platnu. Dame u nevolji su komedija zabluda u najsofisticiranijem mogućem smislu jer nas tjeraju da se smijemo romantičnim obmanama koje i sami konzumiramo. Ljubav je bila i ostala ključna preokupacija Stillmanovih likova čije su veze sa suprotnim spolom najčešće apsurdne u svojoj posvemašnjoj promašenosti. A ona je posljedica činjenice  kako je riječ o sanjarima čiji ideali teško nalaze pravo utjelovljenje u materiji i čiji je unutarnji svijet iskonstruiran na osnovu knjiga i filmova kroz koje žive svoj život negdje visoko u oblacima. Tako se iza naizgled prepotentne i beskrupulozno dovitljive Violet koja kao da je ispala iz neke Wildeove komedije skriva nevina romantičarska duša koja živi u svijetu mašte nalik onome iz klasičnog holivudskog mjuzikla i romana Jane Austen.  Stillmana su uvijek zanimali likovi koji su pomalo pomaknuti, kako zbog svoje hipersenzibilnosti, tako i zbog svoje inteligencije koja im omogućuje da opetovano raspravljaju o životu, pritom koristeći visoku kulturu od Tolstoja do Josepha Conrada kako bi našli izgovor za svoje uporno izbjegavanje realnosti i njezinih ne odveć poetičnih datosti. Oni su ultimativni rara avis, jedina preostala aristokracija duha u svijetu posvema okrenutom materiji i praksi. No, kako ovi zamaštani čudnovati kljunaši žive unutar svemogućeg svijeta filma, redatelj je u stanju da ih nagradi poklanjajući im sretan završetak. 

Sanjarski protusvjetovi Filmovi Whita Stillmana izgledaju kao da su ih snimili njegovi vlastiti junaci. Savršeno su to osmišljene arkadije u kojim lijepi, inteligentni i duhoviti mladić i djevojke razmjenjuju vizije o idealima ljepote i ljubavi, a u pauzama plešu konstantno odjeveni u odjeću koju rijetko nosimo u stvarnom životu. U Metropolitanu su to bile balske krinoline i smokinzi, u Posljednjim danima diska pripijene svjetlucave mini-haljine i Armani odijela, dok dame u nevolji pak izgledaju kao savršene reinkarnacije jedne Grace Kelly (Violet) ili Audrey Hepburn (Lily). Što se pak plesa tiče, on je neizostavna komponenta Stillmanovih filmskih fantazija jer predstavlja jedan od putova u bolju, ljepšu, poetičniju stvarnost u kojoj smo barem za vrijeme trajanja glazbenog broja prinčevi i princeze, ili barem Fred i Ginger. Mladi odvjetnik, nepokolebljivi idealist, strastveni plesač i bivši štićenik psihijatrijske klinike Josh  (Matt Keeslar) na kraju Posljednjih dana diska nadahnuto će nasred ulice okupljenim prijateljima iznijeti sljedeći ekspoze: “Disko neće nikada umrijeti. Uvijek će živjeti u našim mislim i u našim srcima. Nešto ovako veliko i važno ne može umrijeti. Oh, za nekoliko godina će postati  smiješan, bit će passé. Krivo će ga shvaćati, karikirati, izrugivati mu se, ili, još gore – potpuno ga ignorirati. Ljudi će se smijati Johnu Travolti i Oliviji Newton John, bijelim odijelima od poliestera, platformama i ljudima koji rade ovakve plesne pokrete…“. Ovaj proročki monolog možemo shvatiti i kao manifest samog redatelja koji ne preže ni pred čim u svojoj nakani da stvori neodoljive filmske protusvjetove u kojima žive inteligencijom i ljepotom obdareni sanjari koji vjeruju da svaka priča završava pjesmom i plesom u kojima ih usklađeno prati ljubav njihovog života. Stoga će i njegove Dame u nevolji svoje nevolje na kraju uspješno nadvladati pretvarajući svoje idealističke zablude u neočekivano moćno oružje. Stillmanov film zatvara se prizorom u kojem djevojke pod zelenim krošnjama plešu sa svojim naočitim odabranicima odjevene u raskošne haljine, što je direktan citat posljednje sekvence Stevensova mjuzikla spomenutog na početku teksta. U pozadini ide klasik Gershwinovih Things are Looking up – i uistinu je tako, barem dok smo sklonjeni u siguran svijet umjetničkih fantazija. Završimo s jednim za Stillmana tipičnim dijalogom. Mladi urednik u Posljednjim danima diska u jednom trenutku pita glavnu junakinju (sjajno je utjelovljuje Chloё Sevigney) koju bi knjigu najviše voljela izdati. “Neobjavljene priče J. D. Salingera“, pomalo predvidljivo odgovara ona. Za sve ljubitelje redateljevog neodoljivog stila u kojem nažalost nismo imali prilike često uživati, odgovor na pitanje što bi najviše voljeli gledati na velikom platnu odgovor je nesumnjivo: sve filmove koje je u posljednjih dvadeset godina mogao snimiti Whit Stillman – a nije.