Udruga za suvremenu umjetnost Kvart u svom “kodnom imenu” akcentuira odluku nekolicine splitskih umjetnika (Brkić, Efendić, Šitum i drugi iz “tvrde” kvartovske jezgre utemeljitelja) da upravo vlastiti urbani neposredni Lebenswelt koji ne samo da reprezentira već i jest mitski i egzistencijalni topos njihova Daseina, odrastanja, stanovanja, druženja, utjelovljenja brige i zdvajanja oko subjektivne i objektivne (ekonomske) pozicije marginaliziranih i pauperiziranih contemporary artists u danom društvenom sustavu, a uže, u gradu Splitu grubo rascijepljenom na “stari i novi Split” – da sve to tematizira, konceptualizira, prostorno iskoristi za umjetničko djelovanje i time napokon stvarno autopoetički posvoji, postavivši tu marginu u središte vlastite komunikativne praxis.
Kva(rt)dratura splitskog kruga
U realizaciji ovogodišnjega “kvartovskog” multimedijalno izložbenog događanja sudjeluju brojni “veterani” nove splitske postkonceptualističke, art fotografske, novomedijske i akcionističke scene: Rino Efendić, Milan Brkić, Zvonimir Bakotin – ex van Gogh, TV pionir interaktivne televizije koji se iz Beča i Amsterdama nedavno vratio u Split, rame uz rame s mlađim suborcima iz kvartovskog artističkog “ganga”: Borisom Šitumom (inače predsjednikom udruge Kvart), Duškom Boban, Lukom Duplančićem, Markom Markovićem, Androm Banovcem, Ivanom Svagušom i Šimunom Šitumom, kojima tehničku, moralnu i “logističku podršku” pružaju brojni “nekvartovski” simpatizeri, a među njima i pisac ovih redaka u svojstvu stručnog savjetnika u gostima.
Grb “Hajduka” na mjestu srca Isusova
Moćnom vizurom dinamičnog betonskog longitudinalnog “akceleratora” (podrumskih garaža) dominira koncepcijsko-prostorni napon stvoren suživotom pseudosakralne “kristološke” reinterpretacije Isusa kao ikone “u hrvatskom kodu” u monumentalnom printu Hajdučko srce (grb “Hajduka” na mjestu srca Isusova) Borisa Šituma u opoziciji prema ikonografski i metodološki radikalno urbanoj i miks medijaliziranoj ambijentalnoj instalaciji/događanju/performansu Zvonimira Bakotina Oil Bill s automobilom Pontiac, i simuliranim/redizajniranim novčanicama “200 dollars” s G. W. Bushevim licem (utegnutim u odijelo i kravatu te šifriranim referencama na naftni biznis) koje je autor vlastoručno rasipao duž poda golemog središnjeg garažnog prostora. Automobil koji je autor parkirao među ostale parkirane automobile poslužio mu je kao kutija za CD-player s kojega je emitirana koncepcijski bitna poruka rada – glas, intervju F. Williama Engdahla “na temu” globalna politika, Stoljeće rata, “Oil”. Specifično osvijetljen postindustrijski, “bazilikalni” tlocrt Podruma-Garaže rezultira efektom “kontraverzije” između simulakruma crkve/kripte/katakombi “nacionalne” instrumentalizacije lika i simbola Krista i stvarnog značenja garaže u kontekstu globalne metafore antibuševskog, turbokapitalističkog, amerikaniziranog “Crash”-univerzuma (na tragu Bakotinovih “VGTV” iskustava i preokupacija).
Da izložba u arhitektonski i funkcionalno po sebi snažnom i energičnom ambijentu garaže – kroz koju i za same umjetničke manifestacije normalno cirkuliraju automobili i ljudi, ne samo “publika” – ne bi ostala samo statičan postav “eksponata”, “Kvart” se pobrinuo naglasivši upravo akcioni, interakciono-komunikativni karakter događanja, druženja artista i publike, odnosno svih stvarnih protagonista životne dinamike u i oko Garaže. Za postizanje movinga i postupnu transformaciju slobodnog kretanja kroz garažu u happening pobrinuli su se u prvom redu već spomenuti autori Bakotin i Šitum u čije “djelovanje” u ambijentu ulazi kao “neizbježan” aspekt i doslovna vožnja prostorom, buka, glas, koncert, glazbeni nastup Alena Ćelića, Veljka Popovića, Mate Peruzovića, miss Nine, cjelokupno su-modeliranje “zvuka garaže”, element vatre (paljenje novčanica u Bakotina, te svijeća zapaljena ispod fotografije neki dan preminulog Dine Dvornika, koji je i po splitskoj adresi i po senzibilitetu bio veoma blizak “kvartovcima”, u drugom radu Borisa Šituma; vatra, žar, dim, vonj prženja ribe za koncerta i partyja...), a ponajviše upravo Bakotinovo kretanje pri distribuciji velike količine spaljenih “dolara” pri kojem se autoru spontano i veoma uživljeno pridružilo sve nazočno ljudstvo, ponajviše djeca iz kvarta koja su pokazala golem entuzijazam za tu akciju i sjajno se zabavila skupljajući “novac”, razbacujući se u igri njime i dobacujući legitimne komentare i vlastite interpretacije samog dešavanja, što je pojačalo intelektualni učinak i aktivnu recepciju Engdahlova intervjua koji je “govorio” iz Pontiaca koji se kretao i brujao cijele večeri, a vozili su ga mnogobrojni vozači i vozačice!
Pored navedenih radova, kvalitetom i simboličnom impostacijom se ističu Efendićeva reklama Subutex, visoko postavljena na zid do kojega se nalazi nekoliko “običnih” reklama koje i inače čine znakovni inventar garaže u Papandopulovoj, uz ostavljene ljestve koje “vode” ka Subotexu kao simbol “sublimacije/spasenja” – svi znamo od čega – a subvertiraju “tabu” dopustivosti predmeta javnog reklamiranja; zatim rad Amnezio Milana Brkića s vizualno, grafički i konceptualno zanimljivo obrađenim autoportretom samog autora u pozi meta-nogometaša koji uzdignutim koljenom desne noge žonglira sunčanožutom kuglom kao loptom, i to na visokom bijelom postamentu, što eksponatu daje i jaku skulpturalnu kvalitetu, pojačanu odnosima svjetlo-sjena (na zidu iza samog izloška).
Umjetnici, kvartovski susjedi i moćnici
Na stropnom dijelu centralnog prostora postavljeni su veliki natpisi s obje strane betonskih greda: UMJETNICI SU INSTRUMENT U RUKAMA POLITIČKIH MOĆNIKA, i drugi, s direktnom porukom, lišenom pretjeranog “estetskog” friziranja i zamagljivanja intencije tvrdnje, konstativa. Svoje su radove izložili i Andro Banovac (video Flesh made projiciran na pokrajnji zid), Šimun Šitum (zidna fotoinstalacija Timmy s izrazitim subkulturnim, trash štimungom kojim se sasvim prirodno uklapa u ambijent brojnih grafita kojima obiluje ne samo garaža već i “cili Split”), Ivan Švaguša (crno-bijeli strip kadrovi naslikani po zidovima), Luka Duplančić (crteži s imaginarnim marinama Aurora/vespera), Marko Marković (likovna radionica koja se odvijala na prostoru pored središnjeg tijekom dana i za samog otvorenja i popratnog koncerta-partyja) i Duška Boban (kolor fotografije Luka), dok Zorge (slikar, videoumjetnik Marin Zorić, stalni protagonist “kvartovskih” izložbi i akcija) ovom prigodom nije ništa htio izložiti, već je pomagao prijateljima umjetnicima i nazočio svim događanjima.
Kvart 3 u ovogodišnjem – po mišljenju nazočnih – ponajboljem postavu/događanju postigao je puno: otkriven je iznimno atraktivan garažni prostor na Trsteniku, pogodan za umjetničko djelovanje i izložbe, te je veoma uvjerljivo animirano stanovništvo Splita – ne samo kvarta, koji je preobražen u žarište događaja za djelatnu komunikaciju, interakciju i podršku socijalno-artističkim nastojanjima vlastitih susjeda, umjetnika s kojima dijele svu sreću i sve nedaće stanovanja i djelovanja u toj četvrti Novog Splita, Splita Tri.