Noga filologa - Asfalt

U početku je bila riba. Negdje u travnju 2005, na svježe obojenim vratima zagrebačkog Studentskog centra okrenutim prema željezničkom pothodniku u Runjaninovoj – na Stazi slonova od Kuće do Posla – pojavio se golemi grafit: riba. Malo u stilu australskog aboridžinskog slikarstva (mislim da taj stil povjesničari umjetnosti – ili antropolozi? – nazivaju “rendgenskim”). Riba me fascinirala dovoljno da naknadno donesem fotoaparat i snimim je, i napišem o njoj bilješku na blogu. Fascinirala me zato što je definitivno bila umjetničko djelo – što je to umjetničko djelo bilo na ulici – i zato što nije bila sama.

Još riba

Otkrio sam, naime – jednostavno hodajući ulicama, ostalim svakodnevnim, ostalim najbanalnijim mogućim rutama – da po zagrebačkim zidovima ima još riba. Jedna je ogromna proždirala malu na Ilici blizu Primorske, baš u onome na ulicu otvorenom dvorištu gdje sam kao klinac zapanjeno gledao skulpture dinosaura. Jedna je bila na drvenoj ogradi na sjevernoj strani bivše Lole Ribara, blizu Slovenske. Et cetera. Riba je (i sličnih motiva) bio, pokazalo se, pun grad. Ne samo to; daljnju sam aboridžinsku ribu, s dozom nevjerice, prepoznao na fotografiji iz Rijeke – kad je u Novom listu, u posve desetom kontekstu, izašla slika onoga trga gdje je Kosi toranj.

U studenome 2006.?otkrio sam da se autor ribe, i niza ostalih uličnih slikarija, zove filjio, i da ima stranice na internetu. I da filjio nije jedini koji se bavi takvim stvarima. U to su doba zagrebačke ulice već praktično vrvjele tim – kako da ih nazovemo? – uličnim umjetničkim djelima. Bio je tu tip koji uz ono što nacrta piše “IMMUN NA LIMUN”; pa drugi koji kredom crta geometrijske pse (i zove se, naravno, pas: pasbestija.blogspot.com); pa treći koji lijepi na zidove slike na listovima istrgnutim iz bilježnica, knjiga, novina; četvrti, koji na zidove pričvršćuje, ili improvizira od nađenih predmeta, male, čovjekolike, raznobojne instalacije (mislim da je taj Aorta). Usput, caveat lector: nisam kunsthistoričar, i ne pišem ovo da bih vam dao pregled te uličnoumjetničke scene (po kojoj će, možda, povijest umjetnosti pamtiti Zagreb oko 2007). Pišem kao laik, amater, neprofesionalac. Lako je moguće da krivo atribuiram, da nemam pojma o pravim autorima. To ovdje i nije bitno. Pišem – i želim pisati – kao korisnik te ulične umjetnosti. Kao ulični hodač.

Grafiteri

Ti dečki, ulični crtači, pripadaju uličnoj subkulturnoj “sceni” – čini se da su jedan odvjetak one skejterske – ali nisu uobičajeni grafiteri. Barem ne po mom shvaćanju. Ti uobičajeni grafiteri, naime, po defaultu šaraju po gradu – “na što uočljivijim mjestima”, kaže priča – ostavljajući tagove: karakteristične potpise koji sliče na arapske kaligrafije, a neposvećenima su potpuno nerazumljivi (insajderi, naravno, točno znaju tko je gdje bio, tko je ubilježio koji trofej). Kao što vidite, ovi me nerviraju. I zato što balansiraju na granici arta/subkulture i vandalizma, i zato što su nerazumljivi, ezoterični. Mi nismo iz njihovog svijeta.

Postoji i druga grana uobičajenih grafitera (i dalje govorim iz glave, po “folksonomiji” uličnih prolaznika). To su oni koji sprejevima rade čitave freske, uočljive, golemih površina. Ti su grafiti katkad potpisi “ekipe”, katkad logo Dinama i slično, a kojiput se pojavi i nešto ambicioznije (tu je moj trenutačni favorit srebrno-crveni Štrumf-vampir na Elektrinom razvodnom ormaru na Kegliću). No takve grafiti-slike – barem po Zagrebu – pripadaju prvenstveno “stripovskoj” poetici i stilizaciji. One nisu “ozbiljne”. Za razliku od onog što rade filjio, pas i kompanija.

Sad se pojavljuje, dakako, zanimljivo pitanje po čemu se “ozbiljni” grafiti razlikuju od “stripovskih”, što je to “umjetničko” u onim prvima i tko je to “umjetničko” u njih stavio. O tome, međutim, neću. U priči o umjetnosti na ulici važnije mi je nešto drugo.

Ulica-izložba

Ulica nije galerija. Riba koju sam vidio u proljeće 2005. – riba koja mi je otkrila svijet tih umjetnika koji izlažu na ulici (ili u ulicu interveniraju), riba koja me potakla da njezine srodnice i srodnike opažam na tisuću drugih mjesta u Zagrebu i izvan njega – ta je riba, nakon nekog vremena, doživjela sudbinu svakog grafita. Prvo su se na nju, poput parazita, nahvatali drugi, uobičajeni grafiti (naravno, uglavnom tagovi), postupno sve veći i intenzivniji. Potom su powers that be stavile točku na priču i prefarbale cijela vrata. Riba je ostala u sjećanju, i na nekoliko fotografija.

Ljudi koji slikaju po ulici unaprijed pristaju na ovakvu sudbinu. Njihovi su radovi prolazni, potrošni, nezaštićeni. Postojeći na ulici, njihovi su radovi i apsolutno nekomercijalni: nenaplativi, slobodno dostupni, neuvrstivi u CV. Jedina korist koju autori od njih mogu imati valjda je indirektna (da netko dozna za njih, kao što ja znam za filjia i psa; no, autorstvo uličnih umjetnina katkad traži poklonike sklone detektivskom radu). Ova urbana gerila time eskivira etablirani sustav vrednovanja likovnih umjetnina, onaj hranidbeni lanac galerija, izložaba, nagrada, aukcija i stimulacija.

Monumenti i momenti

Izlažući svoje radove prolaznosti, prepuštajući ih na milost i nemilost uobičajenim ciklusima gradskog ekosustava, ovi ljudi likovnost pretvaraju u izvedbenu umjetnost. U nešto slično glumi, glazbi, plesu, žurnalizmu; u umjetnost trenutka. I tom me pretvorbom – tim obratom – navode da osvijestim bitnu dimenziju “uobičajene” umjetnosti. Takvu umjetnost, naime – umjetnost s velikim U – uvijek radimo, ili doživljavamo, za vječnost. Danas objavljenu knjigu za stotinu godina možda neće nitko čitati, ali ona će postojati, nadživjet će svoga autora. Isto vrijedi i za sliku, skulpturu, zgradu. Svašta se nepredviđenog njima može dogoditi, ali njihov je potencijal, njihova meta – vječnost. Sve su to pokušaji da nadvladamo vrijeme, vlastitu tjelesnost, vlastitu smrtnost. Sve je to horacijevsko Exegi monumentum.

Ulične umjetnine nisu monumenti. One to izrijekom ne žele biti. Njihovi autori odriču se nadvremenosti, univerzalnosti, zapisivanja zlatnim slovima u knjige nacionalne i internacionalne kulturne baštine. Odrekavši se toga krupnog i visokoparnog, dobivaju u zamjenu lakoću, brzinu, obilje (tih radova ima svuda oko nas). Ulične umjetnine nisu monumenti – ali su momenti. One ne nadilaze vrijeme i prostor; one ih mijenjaju. One navode ljude da drugačije gledaju. Da drugačije doživljavaju prostore kojima svakodnevno prolaze. Da se bave drugim stvarima tijekom svojih svakodnevnih prolaženja. Neopazice, usputno, prolaznike – ulične hodače – te umjetnine pretvaraju u tragače, a, bome, i smijače (ti radovi imaju duha). U nekoga tko drugačije hoda drugačijom ulicom.

Izložba na kojoj – možda suprotno ovome što sam napisao, možda i ne – sudjeluju filjio, pas, Aorta i kompanija zove se Art of Asfalt; postavljena je u zagrebačkom Studentskom centru, a traje do subote, 14. srpnja. Nakon toga, i mimo toga, crteži su na ulicama. Do daljnjega. Pogledajte oko sebe.