Aspekti arhetipa

Ernst Bloch bio je jedan od najvećih Jungovih kritičara čija se kritika ponajviše odnosi na pojam arhetipa. U svojoj knjizi Das Prinzip Hoffnung (Princip nada) omalovažio je Jungovo učenje koje je argumentirao nepravedno i nevjerojatno emocionalno, uzrujavajući se i dvadeset godina nakon Jungove smrti zbog tog “ciriškog heretika”. A tako se omalovažava samo netko kome smo bliski.

Blochova kritika Jungove teorije arhetipova

Blochovi su prigovori sljedeći: arhetip je nešto ultrakonzervativno i užasno regresivno, čovječanstvo se na taj način uopće ne bi moglo razvijati niti bi moglo doći do ikakvih političkih promjena, a potom dodaje da je Jung potpuno pogrešno shvatio arhetip vidjevši u njemu svekolik utopijski potencijal i fantaziju koja bi mogla izmijeniti budućnost. Pritom je govorio o “arhetipski začahurenoj nadi”. Bloch je, prema tome, izdvojio onaj arhetip na koji, dakako, nailazimo u Junga, naime da ljudi vazda ostaju isti – i to milijunima godina – dok je onaj drugi prema kojemu iz tog duševnog uzroka proizlazi i kreativni impuls koji je strukturalno određen arhetipom previdio, odnosno reklamirao za sebe. Jung na različitim mjestima govori o tome da nesvjesno nije samo “historijska danost već i da generira kreativni impuls” (Jung, Die Struktur der Seele, Sabrana djela 8 § 339). Nadalje govori o tome da se stvaralački proces sastoji od “nesvjesne revitalizacije arhetipa, kao i razvoja i uobličenja istoga sve do dovršenog djela”, s time da je “uobličenje praiskonske slike (…) takoreći prijevod na jezik sadašnjosti” (Jung, Analytische Psychologie und dichterisches Kunstwerk, Sabrana djela 15 § 130). Prema njemu se reaktualiziraju upravo oni arhetipovi koji najviše nedostaju duhu vremena te ih se interpretira u duhu tog vremena, dakle da se tom duhu vremena moraju pridodati oni elementi koji su bili zanemareni. Prema mojoj procjeni, Blochova nedopustiva kritika ipak je važna jer se Jungovoj psihologiji poriče stanovita politička relevantnost. Takvo pomanjkanje političke relevantnosti, ukoliko se još nije pokazala na djelu, ne bi se smjelo dovoditi u vezu s arhetipom koliko sa sklonošću da se vanjski svijet, politički svijet i njegovi interesi shvaćaju manje važnim od onoga unutarnjega te da je proces individuacije, s jedne strane, istina, unutarnji proces integracije, dok je s druge strane također proces vanjskih odnosa. Upravo ako je točno da se arhetipske konstelacije mogu strukturirati u smislu samoregulacije, trebalo bi biti moguće objediniti arhetipske slike različitih ljudi koje su aktualno konstelirane ne bi li se pristupilo temi kao što je, primjerice, “ugrožena priroda”. Arhetipske konstelacije, prema mome iskustvu, strukturiraju se samo onda ako smo u intenzivnom odnosu s nekim čovjekom, stvari ili nekom vrstom ugroženosti. Kao strukturalni elementi kolektivnog nesvjesnoga arhetipovi su dinamični te preko osobnih kompleksa u vidu sadržaja individualnog nesvjesnoga dopiru u našu svijest kao simboli. Stalno se postavlja pitanje ne može li se između individualnog nesvjesnoga i onoga kolektivnoga zamisliti ništa drugo. Leopold Szondi je govorio o obiteljskom nesvjesnome, a Erich Fromm postulirao je društveno nesvjesno; te bi se pojmove lako moglo uvrstiti u Jungovu psihologiju, tim više što je Jung u studijama dijagnostičkih asocijacija govorio o takozvanim “obiteljskim kompleksima”, dakle implicitno o obiteljskom nesvjesnome. Mislim da je tipično da postoje kompleksi koji pogađaju cijelo društvo, odnosno barem jedan naraštaj. Tako, primjerice, imamo dojam da “šezdesetosmaši” ukazuju na sasvim određenu kolektivnu konstelaciju kompleksa koja ih je motivirala na djelovanje. Ili također možemo utvrditi da se trenutno mnogo radi na takozvanom kompleksu majke, što, prema mome iskustvu, nema veze samo s time da ljudi uglavnom imaju loša iskustva unutar iskustvene domene “majke”. Pitamo li ih osobno, nerijetko se zna ispostaviti da su imali sasvim dobre majke. Prema tome, moguće je da je kompleks koji se odnosi na majku kolektivno problematičan, a u kolektivu svi sudjelujemo. Ako bismo htjeli uvesti pojam društvenog nesvjesnog, tada to ne bismo trebali napraviti samo s obzirom na ono što je potisnuto i što se loše tretiralo, već svakako i u smislu da nešto novo želi izaći na svjetlost dana, da se želi integrirati u svijest, kao što je to, primjerice, trenutačno slučaj s pozitivnim aspektom arhetipa majke.

Arhetipska konstelacija i odnosi

Postavlja se pitanje kada su arhetipske konstelacije spoznatljive. Budući da se kriju iza naših kompleksa, bile bi spoznatljive u svim onim situacijama u kojima se konsteliraju i kompleksi, iako bi tada bile u pozadini. U tom kontekstu Jung često govori o regulativnom karakteru konstelacije arhetipova, kao i da se konsteliraju kada se svijest odviše udalji od svojih temelja. Iz iskustva bih rekla da se arhetipske konstelacije nerijetko konsteliraju u nekom odnosu. Razvojnopsihološki, kod ovoga koncepta također valja pretpostaviti da se arhetip majke i oca reaktivira kroz odnose prema majci i ocu te da je obojen onom emocijom kojom su se te osobe pretežno doživljavale. S druge strane, također valja misliti i na to da se takvom aktivacijom arhetipova individualni roditelji, otkada je čovječanstva, preopterećuju zahtjevima koje postavljaju ti arhetipovi. Moguće je da postoje spontane arhetipske konstelacije koje su primjerene kreativnoj dimenziji arhetipa, iako se takve arhetipske konstelacije reaktiviraju kroz odnos prema nekom drugom čovjeku. Pritom je svaki put potreban određen stav svijesti koji je, kako mi se čini, vrlo točno izražen u slici čovjeka u bajkama. Junaci i junakinje iz bajki ponajprije uvijek čine ono što je u njihovoj moći (nakon nekoliko propalih pokušaja). Svojom Ja-sviješću, dakle, nastoje prevladati teškoće koje su im se ispriječile na putu i preuzimaju odgovornost, koliko je to moguće, što će reći da pokušavaju djelovati autonomno. Tada nastupa trenutak kada si moraju priznati da više ne znaju dalje, da su došli do kraja. U takvim situacijama nerijetko znaju zaspati i/ili usnuti san, ili ih pak sljedećega dana pronalazi netko tko ih vodi na poprište narednog događaja. I tu je iznova razvidan model stvaralačkoga procesa. Taj se stav nazire i u Junga kada kaže da postoje problemi koji se vlastitim snagama ne mogu riješiti te da je takvo priznanje preduvjet za nastanak kompenzacijske reakcije kolektivnog nesvjesnog (Jung, Über die Archetypen des kollektiven Unbewußten, Sabrana djela 9 I § 44f). Put koji se predlaže jest sljedeći: najprije valja iscrpsti vlastite Ja-aktivnosti, nakon čega se mora pričekati da nam se ukaže kakva dobra ideja, čovjek koji nam može pomoći ili emocija koja nas iznova ispunjava nadom. Tko je odrastao s ljudima koji su mu kao djetetu jednoć dopustili da se iskuša, ali koji su također vidjeli kada je situacija nadmašivala njegove snage i priskakali mu u pomoć, taj se mnogo lakše može pouzdati u to da će se za njega u svijetu uvijek naći nešto dobro. Štoviše, čak su uvjereni da na to imaju pravo, tako da se vrlo često i dogodi ono što očekuju. Ljudi koji su u svome životu uvijek morali sve raditi sâmi trebaju mnogo povjerenja da si dopuste iskustva u kojima i njih može nešto dopasti. Ako ih to i dopadne i oni to primijete, tada je to za njih od presudnog značaja. Takvi ljudi tek iz odnosa s ljudima doživljavaju bazično povjerenje koje je potrebno da bi se mogli otvoriti arhetipskim slikama.

Debele majke s “pregačama”…

Primjer za doživljaj arhetipske konstelacije: Osamnaestogodišnja djevojka imala je loša iskustva s majkom: njezina biološka majka nije je htjela uza se i najprije ju je poslala jednoj baki, a potom i drugoj, da bi joj naknadno našli zamjensku majku. Išla je, dakle, od nemila do nedraga, i kada se konačno sa šest godina integrirala u jednoj obitelji u kojoj se dobro osjećala, majka ju je uzela k sebi jer se bila udala. Nakon toga je njezin život išao tijekom koji je karakterizirala borba. Djevojka s osamnaest godina dolazi na terapiju jer ju je strah da će zlostavljati svoje izvanbračno dijete. Njezin je životni osjećaj sljedeći: nitko me neće, svatko me tjera od sebe, ja sam nitko i ništa ne znam, no pokazat ću ja vama i uništiti vas kao što ste i vi mene. Njezini prvi snovi obilježeni su majčinskim likovima koje naziva vješticama: likovi koji je zatvaraju u tamnicu i hrane otrovanom hranom. Takav arhetipski obojen aspekt kompleksa majke “vještice” prenosi i na mene. Jednom mi je rekla: “Vi ste najveća vještica koja postoji; sada ste prema meni fini, ali ćete me prvom prilikom otjerati od sebe, kao i ostali”. Moje razumijevanje da s takvom životnom pričom i mora razmišljati i osjećati na takav način nije bilo od velike pomoći. Naša se borba nastavila tijekom sljedećih godinu i pol. Često sam imala nagon da je otjeram. No s vremenom sam se navikla na tu vrstu borbe pa smo se već počele i prijateljski sukobljavati, što se odrazilo u njezinim snovima u kojima su se počeli pojavljivati novi ženski likovi: debele majke s “pregačama” i povezanih kos? koje zajedno s njom kuhaju. Njezin komentar na to bio je: “Što da radim sa svim tim starudijama koje su pohranjene u mojoj duši?” Dotakla sam se tog osjećaja koji je bio izrazito ambivalentan – s jedne joj je strane bilo vrlo ugodno među tim majčinskim likovima, dok je s druge imala dojam da bi mogla izgubiti svu svoju autonomiju. Za mene je to bio znak da je došlo do konstelacije arhetipa majke u njegovu njegujućem i pozitivnom aspektu, za razliku od onoga otrovnog aspekta otprije. To bi značilo da je u stanju biti bolja majka prema sebi i svome djetetu, da na cijeli svijet više ne gleda kao na majku-trovačicu od koje se mora braniti te da joj je stoga potrebno adekvatno manje obrane. To je ono u što se u bîti i pouzdajemo: spozna li se i emotivno shvati problematična slika koja je izražena kompleksom, već je zapravo riječ o iskustvu zaštite, onoga dopuštajućeg, dakle pozitivno majčinskoga u nekom odnosu, tako da se može evocirati pozitivan aspekt arhetipa majke. U snovima te žene nastavili su se pojavljivati najrazličitiji majčinski likovi. Isprva je ona sâma u položaju djeteta. U tim se snovima oslobađa svojih majki, ali s njima ostaje u prijateljskoj vezi, dok izvanjski spoznaje da se razvija u ženu koja je bitno više majčinska, i to ne samo u odnosu prema sebi, nego i prema svome djetetu. Iz iskustva bih rekla da se otvorenost za arhetipsku sferu nerijetko ostvaruje u odnosima u kojima je povjerenje moguće, ali i u onima u kojima se aktivira povjerenje u vlastite snage. Iz tog primjera također je vidljivo da su likovi koji se pritom aktiviraju sve manje okarakterizirani prvobitnim kompleksom i da sve više odgovaraju općeljudskim mogućnostima koje su tom čovjeku dostupne u svijetu svakodnevice i stoje mu na raspolaganju. To, međutim, ne znači da će ta prvobitna kompleksna domena jednostavno nestati, već je sada u taj kompleksni doživljaj uključeno i iskustvo da postoje i druga iskustva koja su suprotna onima kompleksa. Doživljaj arhetipskih konstelacija ne donosi samo jednostavna, konkretna rješenja naših problema, već je mnogo češće riječ o promjeni bazičnoga emocionalnog raspoloženja koje potom Ja toga čovjeka stavlja u položaj da pristupi problemima koji mu predstoje. (…)

Napomene o sinkronicitetu

U kontekstu arhetipova koriste se izrazi poput “konsteliranja arhetipova”. Time se misli da je neki određeni arhetip postao značajan za naš život te da ga je moguće doživjeti u snovima i konstelacijama kompleksa, da isti upravlja našim interesima i odnosima, kao i da možda u određenoj mjeri utječe i na materiju. Kod arhetipskih konstelacija uvijek imamo posla s energetskim poljima koja se izražavaju putem emocij?, ali i s poljima značenja koja su s time povezana. Prizovemo li u sjećanje važne životne situacije, obično uočavamo da se “sve poklapalo”, da određeni događaji kojima smo se nadali uopće nisu mogli nastupiti jer cijela konstelacija za to nije bila podobna, zato što je život bio pod nekim drugim predznakom. Imamo osjećaj da bismo mogli opisati ono doživljajno polje ili polje događaja koje je u sebi usuglašeno. Čak i ako kao terapeuti smijemo prisustvovati životnim procesima koji se odnose na nekog čovjeka, fascinantno je koliko je život jasan ako se odnosi na neku temu, kao primjerice temu “preokreta”, te koliko je čovjeku koji se nalazi u takvoj situaciji teško suprotstaviti se tome. Konstelacije se mogu doživjeti i na drukčiji način: naprimjer, netko mora ići na neku proslavu na koju apsolutno ne želi ići. No budući da mora ići, nema dovoljno dobrih razloga da otkaže. Takva je situacija izuzetno ambivalentna i emocionalno nabijena. Čovjek sjeda u automobil, no vozilo se ne želi pokrenuti. Sad dolazi još gore! Nailazi prijatelj, koji se zagledava u motor, no ne pronalazi kvar. Sada stvarno moramo otkazati, i to napola sretni, napola s grižnjom savjesti. Da bi došlo do kulminacije te situacije, nailazi još netko tko se zagleda u motor i upita: “Pa zar niste primijetili da je ovaj spoj neispravan?” Teško da za takvo što postoji uvjerljivo kauzalno objašnjenje. Riječ je o tome da su se poklopile dvije stvari čije podudaranje nije uzročno objašnjivo. Zašto bi automobil trebao znati da ga čovjek upravo sada ne želi voziti i da mu k tome još čini uslugu da prestaje funkcionirati u pravome trenutku? Tu nailazimo na područje koje je teško pojmiti i prosuditi. Riječ je o fenomenima sinkroniciteta. Jung pod sinkronicitetom shvaća vremensku koincidenciju dvaju ili više događaja koji se kauzalno odnose jedan prema drugome i čiji je sadržaj smisla moguće usporediti. Citiram: “Fenomen sinkroniciteta sastoji se od dvaju čimbenika: 1. Nesvjesna slika izravno (doslovce) ili neizravno (putem simbola ili nagovještaja) dopire do svijesti u vidu sna, zamisli ili slutnje. 2. S tim sadržajem koincidira objektivno stanje stvari” (Jung, Synchronizität als ein Prinzip akausaler Zusammenhänge, Sabrana djela 8 § 858). U slučaju automobila nesvjesna bi slika koja dopire do svijesti bila želja da se ne izlažemo tome iskustvu, poradi čega je stalno potiskujemo (što pak potiče ambivalentnost), dok bi objektivno stanje stvari bio automobil koji ne možemo pokrenuti. O sinkronicitetu Jung govori i kada različiti ljudi na različitim mjestima sanjaju slične snove. Pritom govori o sinkronicitetu, a ne o sinkronizmu zato što se te situacije događaju istodobno, kao i da ih karakterizira jednak smisleni sadržaj. Dakle, pored kauzalne uređenosti, Jung postulira i akauzalni red. (…) Arhetipske strukture kod sinkroniciteta ne samo što konsteliraju vlastitu psihu i tijelo, već u određenoj mjeri utječu i na naše materijalno okruženje. Jungu se uvijek stavljalo na teret i predbacivalo takvo poimanje sinkroniciteta koje, međutim, ima dugu filozofsku tradiciju koju je on uvrstio u psihologiju. Tu tradiciju ovdje ne mogu opsežnije potkrijepiti, no ipak želim navesti nekoliko odrednic?.

Kineska misao i sinkronicitet

Kineskoj misli znano je razmišljanje u sinkronicitetima. Nama, zapadnjacima, važnije su pojedinosti, dok za istočnjački duh pojedinosti zapravo tek nadopunjuju cjelokupnu sliku. Drevna kineska knjiga proricanja, I Ching, povezana je sa sinkronicitetom. Radi se o tome da naše unutarnje stanje korespondira s načinom na koji u određenim emocionalnim situacijama bacamo novčiće ili izvlačimo štapiće stolisnika. Kineska misao za koju je I Ching primjeran ne pita samo što valja učiniti sada, već i u kojemu se životnom kontekstu nalazi naše djelovanje. Ovisno o tome u kojem se životnom kontekstu nalazi, naše se djelovanje drukčije prosuđuje. Prema tome, kineska misao propituje način na koji trenutno djeluje arhetipska struktura te kako donijeti životne odluke eda bismo živjeli u skladu s tom arhetipskom strukturom, a ne protiv nje. To je i razlog zašto u terapeutskom procesu želimo osvijestiti konstelirane arhetipske strukture, ne bismo li tako išli zajedno sa strujom života, a ne protiv nje. Iskustvo pokazuje da u pravilu, izuzev u velikim krizama i životnim prekretnicama, istodobno djeluju mnogi različiti arhetipovi, dakle da uopće nije tako jednostavno prilagoditi se struji života. (…) O sinkronicitetima se nije promišljalo samo u drevnoj Kini. Otprilike 300. godine prije Krista Hipokrat je govorio o simpatiji svih stvari, o tome da sve stvari zajedno čine jednu cjelinu te da reakcija jednoga dijela utječe na cjelinu. Hipokrat je, dakle, formulirao temelje moderne teorije sistema. Plotin je preuzeo tu misao, a Avicenna, koji je živio od 980. do otprilike 1040. i napisao temelje medicinske nastave, formulirao je tezu da ljudska duša ima određenu snagu pomoću koje je u stanju promijeniti i materijalne stvari, i to onda kada je obuzeta snažnim ekscesom ljubavi ili mržnje, dakle žestokim emocijama. Iz toga je također jasno zašto se sinkronicitet promatra Argusovim očima. Jer kada takvim ekscesom ljubavi ili mržnje ili nečega sličnog uspijemo mijenjati i djelovati na stvari, onda je to magija. Iz ideje sinkroniciteta bi se, dakle, također dalo objasniti zašto su magijske prakse moguće. U alkemiji se razmišljalo na sličan način, što je također jedan od razloga zašto se Jung koristio alkemističkim tekstovima za objašnjavanje svojih ideja. Sinkronističko razmišljanje počiva na pretpostavci da psiha i materija ne samo što nisu usporedive već da možda posjeduju karakteristike jednog te istoga postojanja. U svojoj knjizi Wendezeit (Prekretnica) Fritjof Capra relativno suhoparno kaže da se sinkronicitetom misli na akauzalne veze između simboličkih psihičkih slika i događaja vanjske stvarnosti. Da je, prema tome, riječ o akauzalnoj uređenosti duha i materije, čini se da danas, trideset godina nakon što ju je postulirao Jung, potkrepljuje više fizikalnih teorija. Fizičari razlikuju kauzalna i akauzalna uređenja, koja nazivaju lokalnima i nelokalnima. “Istodobno se u sve većoj mjeri strukture materije i one duha shvaćaju kao suprotne strane ogledala” (Fritjof Capra, Wendezeit, Scherz, Bern, München 1983, str. 404) Capra također nije osvijestio da je ta vrst razmišljanja u sinkronicitetima koje je preuzeo Jung prastara. U tom kontekstu, Leibnitz (1646 – 1716) sa svojom preetabliranom harmonijom valjda je bio jedan od najpoznatijih Jungovih preteča. Suprotstavio se Geulincxu, koji je postulirao da su svijet duha i onaj tijela potpuno odvojeni, poput dva sata koje Bog povremeno navija i dovodi u suglasje, poradi čega slovi kao zastupnik okazionalizma. Leibnitz tomu prigovara tvrdeći da oba sata idu svojim tokom, ali da su načinjena takvim velikim umijećem i umješnošću da možemo biti sigurni u njihovu podudarnost, što čini i zakon o preetabliranoj harmoniji: tijelo i duša slijede vlastite zakone iako se ipak međusobno poklapaju jer su predstavnici jednoga univerzuma. Duša reprezentira univerzum jednako kao i tijelo. Prema Leibnitzu bi, dakle, doživljaj sinkroniciteta uvijek bio moguć. Jung ga postulira samo u iznimnim slučajevima, upravo onda kada se doživljava neka posebna arhetipska konstelacija. Meni to nije baš uvjerljivo, i to stoga što su arhetipovi u stanovitom smislu uvijek konstelirani. Dakako da postoje situacije koje su povezane sa smrću, ljubavi, prekretnicama itd. u kojima se arhetipske konstelacije znatno jasnije doživljavaju negoli u mirnijim vremenima kada se gomilaju i doživljaji sinkroniciteta. Mišljenja sam, međutim, da se isti uočavaju samo kada je riječ o ekstremnim situacijama. Pored kauzalnoga reda, koji itekako postoji, kao posljedicu Jungova načina razmišljanja valjalo bi postulirati i akauzalan red. Što sinkronistički način razmišljanja znači za Jungovu psihologiju? S jedne strane postoji objašnjenje za parapsihološke događaje koji se zbivaju u razdobljima snažnih emocija. Tu je zatim i objašnjenje poput onoga koje tumači funkcioniranje metoda proricanja kao što su, primjerice, Tarot ili I Ching: zašto su izvučene karte ili poredani štapići stolisnika s nama u vezi te zašto tvore površine za projiciranje naših nesvjesnih konstelacija. U terapiji sinkronicitet uvijek dolazi iza tumačenja na subjektivnoj i objektivnoj razini, prvenstveno međutim iza stava simbolizacije. Čovjek koji se sa svojim automobilom našao u zastoju mogao je razmišljati i na kauzalan način: u tom trenutku mnogo automobila kreće na isto mjesto pa je, prema tome, vjerojatnost zastoja relativno velika. Mogao bi, međutim, razmišljati i na sinkronistički način i upitati se što to njemu znači. Oba su pitanja opravdana. (…)

S njemačkoga prevela Daniela Tkalec.

Ulomak poglavlja Aspekti arhetipa iz knjige Dinamika simbola – Osnove Jungove psihoterapije (Dynamik der Symbole – Grundlagen der Jungschen Psychotherapie, Walter-Verlag, Zürich-Düsseldorf, 1999) Verene Kast, koja će uskoro biti objavljena u prijevodu Daniele Tkalec i u izdanju Scarabeus-naklade (urednik Drago Dolinar).

Oprema teksta redakcijska