Ivica Župan  

Atraktivan žanrovski složenac

Još je John Barth u tekstu Književnost obnavljanja, sa znakovitim podnaslovom Postmodernističko stvaralaštvo, tvrdio da se umjetnički žanrovi i forme s vremenom istroše, drugim riječima da je umjetničke konvencije u postmoderni potrebno odbaciti, nadvladati, preoblikovati, a sve to kako bi se stvorilo novo i vitalno umjetničko djelo koje će zaokupiti pozornost čitatelja svoga vremena i zadovoljiti njegove recepcijske potrebe. Osim toga, u drugoj polovici šezdesetih godina prošlog stoljeća – otprilike 1967. ili 1968. – književnost se našla u dotad nepoznatoj situaciji – modernistička su se pisma iscrpila, a i cijela Gutenbergova galaksija našla se pred munjevitim medijskim blickrigom. Pisac se morao početi prilagođavati novonastaloj situaciji, a u borbi za pozornost čitatelja otkrivati nove postupke i služiti se novim strategijama. Među ostalim, služiti se i sintetiziranjem iskustava raznih, novih i starih proznih izričaja.

Postmoderna je donijela obveze – stvoriti pozornosti vrijedno djelo – ali i određene poticajne slobode. U postmoderni je sve moguće jer ništa nije zabranjeno. Tu je, kako se ocjenjujući muževljevu knjigu Nova staza do vodopada, izrazila Tess Gallager, udovica Raymonda Carvera, pisca koji je snažno utjecao na najmlađe hrvatske prozaike, prozni diskurs “slobodan od zahtjeva poezije i proze”. U sveopćoj miksaturi srušene su barijere između tzv. elitne i tzv. trivijalne literature, pa su se u književnom miješanju i preplitanju i trivijalni žanrovi uspjeli izboriti za poetološki dignitet.

U postmodernim romanima nazire se, kako tvrdi američki teoretičar književnosti Leslie Fiedler, književni model koji pruža šansu današnjem književnom stvaralaštvu, a to je pisanje koje nastoji “premostiti jaz između ekskluzivnog ili čak ezoteričnoga umjetničkog modernizma i takozvane popularne kulture”. Drugim riječima, tzv. visoka kultura – ne želi li posve usahnuti zbog nihilističkih krajnosti (šutnja, praznina), do kojih je dovela modernistička dosljednost u primjeni načela originalnosti, neponovljivosti – upućena je na udruživanje s pop kulturom. U doba moderne, dakle, radilo se o žanrovskoj monolitnosti, rijetko kada o miješanju prosedea dvaju žarnova. U postmoderni te monolitnosti nema, nego je na djelu miješanju paradigmi različitih žanrova.

Kombinacijom različitih, već okušanih žanrova i postupaka, i mlada književnica Zrinka Horvat nastoji postići uradak koji će zaokupiti pozornost današnjega čitatelja i zadovoljiti njegov ukus i potrebe. U njezinoj pripovijesti Devet, što ju je upravo objelodanila zagrebačka Naklada MD, sintetizirana su iskustva tradicionalnoga engleskog krimića (whodunita), psihološkog romana, znanstvene fantastike, pa čak i horrora.

Slika svijeta što je nudi pripovijest Devet, bizarna je. Gubitak prsta jednog dječaka početak je istrage koja završava mračnom slikom svijeta, u kojemu čak i sunce na trenutak “otkaže”, prestane sjati. U slici svijeta što je nudi Devet caruju katastrofičnost, diskriminacija slabih i hendikepiranih, moć tehnologija i moć ljudi koji iza krinke znanstvenika i pod geslom da djeluju za opće dobro upravljaju našim životima i skreću ih u pravcima s kojima se mi ne slažemo i prema destinacijama u kojima osjećamo egzistencijalnu zebnju. Međutim, nakon famoznoga 11. rujna ova pripovijest sve nam se manje čini znanstvenom fantastikom, a sve više vjerojatnom/mogućom.

Spisateljica nas korak po korak – škrtim i tužno intoniranim diskursom, jer su takve i sudbine njezinih likova – vodi kroz svoju složenu priču, nikad ne skrivajući da je svaka umetnuta priča zapravo sporedni kolosijek i da je za recepciju njezina ostvarenja presudno usustavljenje i sastavljanje slagalice što je one zajedno čine.

U ovom je štivu napose simpatična svijest da je ovdje – u vrtlozima i labirintima sižeja i nepredvidljivih sjecišta pripovijedanja, svašta pretrpjela – priča nedvojbeno najvažniji aspekt proznoga dijela i da svaku prozu drži fabuliranje; ono je presudno; o njemu sve ovisi; ono je temelj na koji se mnogo toga može natovariti; samo kroz dobru priču, za kojom zapravo žudi svaki čitatelj proznog djela, pisac može podmetnuti i sve ostale ambicije, ponajprije svoju konačnu, humanističku poruku.

Da je riječ o djetetu svoga vremena, govori činjenica da se u pripovijesti Devet s lakoćom mogu iščitati utjecaji drugih umjetničkih praksi poput filma, videospota, videoanimacije, kompjutorske animacije, a što za posljedicu ima filmičnost, brzu distribuciju i transfer diskursa, izmjenu slika filmskom brzinom… Za ono što je Zrinka Novak ispričala u ovome kratkom romanu, hrvatskom bi proznom piscu – tek desetak godina starijem od nje – bila potrebna barem triput deblja knjiga.

Devet je prepun različitih narativnih strategija, montažnih rezova, uklopljenih sekvencija i flash-backova, tako da se stječe dojam da se nalazimo na području sedme umjetnosti, odnosno u okruženju i ambijentu pokretnih slika. Stoga pripovijest Devet sagledavamo i kao poticajan predložak za filmski ili televizijski scenarij.

Samo štivo iznimno je atraktivno. Napeto je, dobra ritma, jasna jezika, prepuna erosa i ritma svakodnevice. Sjajna je i autoričina sposobnost da na kraju svakog poglavlja stvara dodatnu napetost i u čitatelju izaziva znatiželju da što prije dozna o budućim događajima, zapravo ga tjera da pripovijest do sama kraja iščita u jednom dahu.

Tu su i paradoksalan preokret na samom završetku priče, iznenadne promjene očišta i dijaloških sekvencija, sažetost, ekonomija teksta, gdje ni jedna riječ nije suvišna, duhovito i humorno fokusiranje detalja.

Devet je, dakle, relevantan prinos hrvatskoj prozi.