Ili Noć muzeja - osvit Antimuzeja hommage 2005: Viva la muerte
Harald Szeemann (rođen 1933. – umro 2005.) bio je i ostao jedan od važnih Trokutovih duhovnih suputnika i suradnika po načelu atributivne participacije. Istoimena izložba (A.P.) postavljena je od Noći muzeja do 1. veljače 2013. u Galeriji OK, nakon analogne prezentacije 2003. i 2005. unutar posebno koncipiranog segmenta programa MMC-ovog Festivala nove umjetnosti FONA, pod nazivom “New Age”. Godina 2005. je godina Szeemannove smrti – otud u nazivu Trokutova performansa koji je izveo u prostoru Kluba umjetnika na Sušaku (K.U.N.S.) po zatvaranju izložbe. Simbol Križa svetog Andrije (Andrijin križ na kojem je u formi slova X raspet “prvopozvani” Kristov apostol, brat svetog Petra), zatim upotreba simbola ptice (preparirani fazan s prskalicom na mjestu repa) kao feniksovskog alkemijskog spoja elemenata zraka i vatre te parole poznate iz Španjolske, iz građanskog rata 1936., osnovni su instrumenti kojima će se Trokut poslužiti u hommageu posvećenom Szeemannovu duhu i djelu. Anarhistička nota neosporna je u mišljenju i metodologiji djelovanja kako Szeemannova virtualnog Museum Der Obssesion (kojeg koncipira i utemeljuje ranih 70-ih prošlog stoljeća) tako i Trokutova Antimuzeja i njegova umjetničkog habitusa.
Atributivna participacija Stalnim čitateljima Zareza nisu – barem “egzoteričnim”, vanjskim slojem tog kompleksnog, ali nipošto zbrkanog sustava promišljanja i djelovanja – sasma nepoznate Trokutove temeljne koncepcije. No upravo stoga ili čak “unatoč tome” valja nam pokušati u novonastalom borgesovskom račvanju a priori “trokutovskih” anticipacija i atributivnih participacija zamisli / tumačenja / projekata / opsesivnih ideja u smjeru virtualnih muzeja, Antimuzeja i pogrešno shvaćenih odnosno nekritički lakomislenih NE – antimuzeologijskih praksi (lišenih zbirki pa i suvislih koncepcija, iole ozbiljne, a opet i kreativne obrade zbirki, čak i samosvijesti, autorefleksije i ethosa odgovornog anti-muzeologa) – iznova artikulirati i izložiti iz vlastite impostacije kontigentnog, ali ne-slučajnog Slučaja Crveni Peristil – before and after (1968. – 2013.) te veoma razrađenog Trokutova “nad-osobnog mita” i Puta (analognog, cum grano salis atributivno-participirajućim “stazama” djelomičnih idejnih preteča poput Gurdjijeva, Crowleya, Schulza (pisca Dućana cimetne boje), Šejke (Grad – Đubrište – Zamak), Schneidera, Szeemanna – s kojim nakon faza “inkubacije” i inicijacije u “zajedničku stvar” 70-ih i 80-ih u pred-posljednjem razdoblju njegove stvarateljsko – kuratorske egzistencije nipošto “slučajno”, već prije fatalno, metafizički “nužno” u Schopenhauerovu najstrožem značenju toga filozofijskog pojma uistinu ostvaruje plodotvornu osobnu suradnju i veoma interesantnu komunikaciju i korespondenciju koja kulminira u koncepcijama Trokutovih atributivno-participativnih projekata, radova i njihove razrade neposredno prije, za vrijeme i nakon Szeemannova “kontraverznog” izložbenog projekta Krv i med: budućnost je na Balkanu. Sudbina je na neobično znakovit i za priču o “Enigmi Trokut” konceptualno intrigantan način uskoro po toj izložbi iznenadno “prekinula”, okončala to razdoblje: Harald Szeemann je 2005. godine preminuo. Trokut tada s dubokim pravom vrši osebujan preobrazbeni obrat u smjeru očuvanja, atributivno-sudjelujućeg, empatijskog i simpatijskog transcendiranja Smrti (Viva la muerte!) Projekta, Opusa, u smislu sazrijevanja i sublimacije Velikog Djela antimuzejsko – opsesijske transmuzeologijske alkemije. Jer Szeemannovom smrću nije nužno “umro” i duh avangardističkih, postavangardističkih i artističko – ezoterijskih (art – hermetističkih) koncepcija srodnih i Szeemannovim, s njegove strane, i Trokutovim – na kojima upravo ovaj potonji, egzistirajući na čvrstim i vitalnim temeljima vlastita Antimuseum-templuma može dalje raditi i graditi. I to na ujedno jedinstvenom vlastitom putu na koji Jedini (Stirner) ima “autorska prava”, neosporan “copyright” i “vlasništo” - što nije protuslovno velikodušnoj “ne-vlasničkoj”, anti-privatizacijskoj donaciji Antimuzeja hrvatskome narodu, da ne bude nesporazuma! – a i potpuno sukladno fundamentalnim zajedničkim zamislima Szeemann – Trokutove participacije do fatalnog datuma Anno Domini 2005. Anti-muzej svakako jest i treba biti Muzej, ali veoma specifične strukture i značajki zbirki, posebite misije i vizije, kakvu ni približno tako odlučno, sigurno i ustrajno nije razvila niti jedna muzejska institucija ili pak ikoja “neformalna” politička, ravnateljska ili možda čak stručno-muzeološka elaboracija i inicijativa: kakve su ako ne definitivno zamrle i odbačene na a-historijsko “đubrište” ne-ostvarenih “stvari”, a ono su svakako rezignirale, atrofirale, oslabljene, depotencirane i potisnute od “ozgo” oktroiranih permanentno “krizno-izvanrednih” okolnosti za koje tobože aktualne instancije, to jest legitimni sljednici “bivših” struktura vlasti nikada nisu “krivi”, još manje – (su)odgovorni.
Dočim Vladimir Dodig Trokut uzdignuta čela, s pravom ponosan, premda samozatajan, mudro – skroman, od početka samosvjesno i odvažno preuzima na svoja atlaska, kristoforovska pleća punu odgovornost za koncepciju, živu strukturu i djelatnost – u – smjeru – realizacije na fronti vremena (Bloch) vlastita anti-muzejskog životnog projekta, za dobrobit i samoosvještenje čovječanstva, a u slavu i čast svih zaslužnih preteča, začinjavaca, atributivnih participatora, među kojima pored veoma istaknutog Darka Schneidera – s kojim ga povezuje višedesetljetna kreativna suradnja i duboko razumijevanje, neosporno visoko postavljeno mjesto pripada preminulom švicarskom i svjetskom kuratoru – velikanu Haraldu Szeemannu.
Nemoguće četvrto Prvopozvani, sveti Andrija, apostol Kristov (kršten od samog Ivana Krstitelja, kao i brat mu Šimun Petar) koji Ga je prvi prepoznao i uputio ostale na Njega, svoju je časnu i svetu mučeničku smrt našao na X-olikom križu (tzv. Andrijin križ). Otud taj simbol, veliko ljubičasto X na crnom plaštu na zidu iza Performera. Za trajanja Hommage 2005 – obreda Performer, Artifex, Hijerofant VDT, s nasmiješenom blijedom obrazinom na licu, kao u grčkim tragedijama glumac i kao meštar ceremonije – od ezoterika do karnevalskog meštra (karnevala, koji se bliži svome klimaksu u mjesecu veljači), s magičnim štapom srebrne ručke u ruci i u svečanu odijelu govori u čast Szeemannu i njegovoj sjeni o njegovu liku i djelu, o načelima atributivne participacije i o misteriju Smrti / Života. Sred raskrižja, četvorstva Andrijina križa stoji u profilu Ptica (Fazan – Fenix, nije rečeno, ostaje otajstvom) s neobičnim fitiljem zataknutim u zadak. Performer pali taj fitilj – prskalicu i tad se ova preobrazi u iskričavi svjetlosni rep, transformirajući figuru prepariranog fazana u mistični feniksoidni arhetip. Povikom: VIVA LA MUERTE! – završava Hommage, performance.
Na Noć muzeja postavljena i otvorena, a uoči performansa skinuta izložba Atributivna participacija na kojoj se pored faksimila Szeemannovih faxova Trokutu, sa Szeemannovim potpisom i svekolikih insignia i heraldike povezane s Muzejem opsesije i Antimuzejem, nalaze grafički otisci propisno signirani i numerirani s alkemističko-artističkim simboličkim uobličenjima u kojima preko Szeemanova duha i Trokuta mistički atributivno participiraju i Leonardo, Dürer (Zec, Nosorog... citati i reinterpretirane, dekonstruirane varijacije danih uzora), Maljevič (Crni kvadrat et cetera) i brojni majstori velikog umijeća, onkraj epohalnih razgraničenja, u precizno osmišljenom i strukturiranom “New Age” spoju. Izložba i Performans su u veoma kompleksnom i slojevito usustavljenom “označiteljskom lancu” čije rasplitanje u biti nije izvedivo mimo temeljite iniciranosti u povijest umjetnosti i tradiciju hermetizma od antičke alkemije i spisa atribuiranih “Hermes Trismegistos” te odgovarajućih grafičkih prikaza do interagirajućih “privatnih mitologija” suvremenih participatora u nastanku i izložbenoj prezentaciji projekta. Važnu ulogu u recepciji sublimnih sadržaja i formi te sinteze u cjelinu kao Treće i Nemoguće Četvrto, Četverorogu Zmiju Tetraktis, Kvaterniteta, svakako ima i intuicija. Smrt oslobađa Stvar od okova vremena i prostora, vraća fenomenalni, fantomski svijet individuacije ili ga uzdiže do Ding an sich (Kant / Schopenhauer). Plamteća Ptica upućuje na transcendenciju. Osvit, Zlatna Zora Antimuzeja, začeta je u srcu tame, sred Umjetnosti – u – tami (Th.McEveley), u najdubljoj Noći muzeja. Muzejska sova promeće se u gavrana, a ovaj opet u Pticu Fenix: Viva la muerte!
Boje, ne-boje i njihove mješavine No, da ne bismo zaspali u crnilu Schellingove noći identiteta u kojoj su “sve krave crne”, valja nam razlikovati izvorni Trokutov antimuzejski projekt i njegove nužne pretpostavke od olake i neosviještene (zlo)upotrebe Trokutova tehničkog termina Antimuzej i veoma određene (nipošto “ma kakve”, proizvoljne) antimuzejske poetike, teorije i metodologije. Bez istinske atributivne participacije s time jednostavno nije moguće raditi ništa “slično antimuzeju”. Ili bez sustavno i osmišljeno prikupljenih antimuzejskih akvizicija u sklopu kreativno koncipiranih zbirki. Kakve je koncipirao i na kojima radi od 70-ih nadalje upravo V.D. Trokut. Naime, kontigencija događaja kakav je Crveni Peristil (ne mislim reći niti “Grupa” niti “članovi”, “akteri prebojavanja Peristila u crveno” one “fatalne” splitske noći “buntovne ‘68.”) malo bi što značila odnosno malo kome bi to “značenje” i “značaj” toga do 80-ih, 90-ih bio uopće dostupan, prezentan, poznat, moguć – da upravo Vladimir Dodig Trokut nije bio živi protagonist, ”sakupljač”, arhivar, čuvar famoznog korpusa i njegova pred-kipkeovskog “Dossiera C.P.”, u koji je uključen bitan interpretativan, hermeneutički, medijatorski pa i mitopoetički, re-prezentatorski, “retro-prosprektivan”, dekonstruktivan, naravno! – ergo: atributivno-participativan i kreativan doprinos cijeloj toj “velikoj naraciji”. Koju što hotimice što nehotice, nedovoljno osviješteno danas mogu eksploatirati, “kritizirati”, u njoj much too much a posteriori “participirati” toliki 60-ih “još-ne-rođeni” hrvatski odnedavno “emerging artists” raznih ne-boja, boja i njihovih mješavina. O kojima i o čemu se, za razliku od V.D. Trokuta, u vrijeme klasičnih spisa o Novoj umjetničkoj praksi te o Inovacijama u hrvatskoj umjetnosti 70-ih – uopće nije imalo što “misliti” niti zabilježiti. Prirodno. Nije ih bilo “na sceni”, a kamoli “na Crvenom Peristilu”. A atributivna participacija ima neke vlastite zakone. I treba imati određeno značenje i značaj. To je, smatram, bitna umjetnička i muzeologijska poruka Trokutove izložbe i performansa.