Augieva priča iz Zapruđa

Sitna starica iskrivljenih nogu u anatomskim cipelama jednom se štakom čvrsto upire o lakat, a drugom oslanja na pult dok niže opaske o veličini, trajnosti i sitnim nedostacima ponuđenih joj hljebova kruha. Stojim do nje u pregrijanoj, punoj pekari i blago joj okrećem leđa kako bih je zaštitila od nestrpljive nećakinje koja se zatrčava do mene, već treći put glasno traži svoju čokoladnu krafnu, lijepi nos o staklo vitrine, pa se iznova provlači između nogu kupaca od jednog do drugog kraja reda i natrag što bliže meni i prodavačici. Ti si zločesta!, rekla je prilično glasno, no nitko od prisutnih nije bio siguran kome se djevojčica obratila, netom nakon lutkarske predstave u kojoj je starica bila ružna i zla. Dok je umirujem odgodivši poučnu priču za poslije, za mirno i otvoreno mjesto, boreći se sa željom da odmah izađem i odem u obližnju samoposlugu po krafnu, gledam kako pomoći starici koja plaća vrlo sporo, pruživši cijeli novčanik prodavačici, dok se red u pekarnici povećava. Djevojčica je još jednom optrčala nevelik prostor s velikom umjetnom jelkom, zanjihala nekoliko staklenih kuglica, dodirnula balon dječačiću koji je potom strašno zaplakao kao da mu je ponos balon-posjednika zauvijek povrijeđen, te unijela nemir u cijeli prostor zasićen parom i mirisom vrućeg kruha. Kako bih nas odmaknula od pulta jer transakcija se nestrpljivih kupaca već nastavila iznad naših glava, odlučno kažem: Dajte meni tu torbu, pomoći ću vam nositi stvari jedan dio puta. Ne čekajući odgovor uzimam težu vrećicu, plaćam krafnu i pružam oslonac starici koja se zahvaljuje i spremno prihvaća razgovor ne osjećajući potrebu da oslobodi mjesto ispred pulta. Djevojčica je svjesna kako se moja pozornost prepolovila i više ljubomorna no gladna traži svoju krafnu cimajući me za rukav. Što mirnijim a ipak nervoznim glasom objašnjavam da moramo prvo izaći iz pekare, da pomažemo bakici koja je bolesna i da ne smijemo zalupiti vratima pri izlasku.

Kako starica živi u blizini, u ulici gdje sam nakratko stanovala prije petnaest godina, odlučujem nositi stvari do kraja iz suosjećanja koliko i sentimentalnog prisjećanja. U “limenci” je često pregrijavanje dvaju mladih tijela nadjačalo kolanje tekućina u cijevima, nedostatke dotrajalih instalacija, slabih zidova, noćnih liftova koji tutnje i ometaju prijem tv-signala, protočna zgrada i proteklo vrijeme isprali su sve osim lijepih uspomena na protočnu ljubav. Onu, koja baš ne odgovara sociološkoj definiciji protočne, nestalne, rasipne ljubavi koja “ostavlja jaja u što više košarica”. No već nakon prvog, beskrajno dugog prelaska ceste, probijajući se između zbijenih automobila, izgubivši nećakinju iz vida i vičući za njom iz svega glasa, pitam se koliko će to trajati i koliko je istinske dobrote u mojoj namjeri. Kao da mi je netko vezao robijaške kugle o gležnjeve i naredio mi da umirim tijelo, spustim ramena, da svim čulima pokušam osjetiti trajanje jednog jedinog cijelog koraka, l?k pokreta, kao u vježbama disanja. Vježbama koje se, ne bez razloga, izvode u sjedećem položaju, s dlanovima položenim naizmjence na trbuh i grudni koš, u pokušaju da se osvijesti trajanje maksimalno produljenog udisaja i izdisaja. Zapitkujem sve manje jer starica zastaje kod svakog pitanja da me bolje čuje i da joj ne promakne netko od susjeda. Pokazujući im neobične družbenice, priču o susretu u pekari dopunjuje blagdanskim opaskama i pozdravima. Jasno mi je da svjesno produljuje šetnju do kuće kako bi što dulje dijelila našu prisutnost, blizinu naših glasova i upijala sunce svojim uskim crnim ramenima. Djevojčica je veći dio krafne podijelila golubovima, istražila svaki grm, stalno zapitkujući kuda idemo. Sve površnije slušajući svoju sugovornicu i pogledom prateći dijete, razmišljala sam o antitraumatskoj podlozi ime koje sam prvi put vidjela upravo na reklamnim panoima u ovom parku. Zamjenjujući beton mekšom, gumenastom i crvenkastom podlogom, kvartovski su političari željeli ublažiti prve udarce, padove i razočarenja svojih budućih glasača. Onih koji više ne prepoznaju antitraumatsko djelovanje trave u ovom ostarjelom, ali zelenom i humanom naselju. Vjerojatno bismo ovdje i ostali da nije bilo bezosjećajnosti naše prve ratne gazdarice, da nismo izgubili prijatelja kod jednog od nebodera.

Svakim korakom bliže novouređenom prilazu s posebnim pristupom za ljude u kolicima, ulazu u oronulu nisku zgradu bez balkona, rastao je osjećaj da mi je ovaj prizor već poznat, blizak i začudan istovremeno. Mala kazališna svečanost, sunčano badnje podne, šetnja kroz park u novozagrebačkom naselju, dijete koje trči i razdragano čavrljanje nepoznate starice. Dok me blagi nagovještaj prepoznavanja po prvi put tog jutra umirio, sporo približavanje vratima stana kroz niski, dugi i polumračni hodnik izazivalo je sve više nelagode, pa i straha od onog što se nalazi unutra, u intimnom prostoru tuđeg prebivanja. Da bih do kraja razumjela žanrovske zakonitosti ove kvartovske priče – njezina usporavanja, prolazne likove, njezinu peripatetičku logiku – nedostajao mi je samo kraj.

Bilo je već sasvim jasno da u mojoj priči nema pravog zrcaljenja dvaju lica, pravog dobročinstva ni prave razdraganosti zbog nenadanog susreta. Taj manjak nadomjestila je nagomilana ispraznost uobičajenih replika, pjevni ton moga glasa i staričina želja za komunikacijom. I dok sam odbijala zakoračiti u jednosobni stan naše domaćice pristojno, ali odlučno odbivši poziv za kavu, djevojčica se provukla između naših nogu, ušla u sobu i zastala između stola i velikog, nezastrtog prozora okrenutog parku. Ovlaš zahvativši pogledom stari, puno puta viđen namještaj stanova za iznajmljivanje, dohvatila sam djevojčicu za ruku i izgurala je iz skučene sobe bez božićnog drvca, pretrpane stvarima i ispunjene vonjom obloga od octa. Posegnuvši za najjačim argumentom – pripremom obiteljskog blagdanskog ručka – poželjela sam sve najbolje starici koja je istovremeno zahvaljivala i zaputila za nama, natrag prema stubištu. Djevojčica je potrčala niz stepenice, a ja sam iskoristila tu priliku da trčim skupa s njom, da povratim osjećaj neizmjerne širine i lakoće slobodnog kretanja. Cijelim tijelom proširio se val olakšanja, kao da sam izronila na morsku površinu, na žalo napučeno ljudima koji, unatoč vrevi, imaju svoje točno određeno mjesto, svoj jasno omeđeni ručnik. Premda sam kao slušateljica dobrih božićnih priča možda trebala diskretno provjeriti postoje li u stanu skrivene kutije s vrhunskim fotokamerama ili barem one s pismima i starim fotografijama, rutinski način folklorističkog zbližavanja s kazivačem, gotovo panično sam pobjegla iz prostora u kojem sam prepoznala melodramu siromaštva u kojoj se miris octa i svježeg kruha pravilno izmjenjuju. Povratak u bučni prostor ulice bio je uvod u poučnu priču o baki i djevojčici pomagačici, o dobrom djelu koje nas dvije uvijek spominjemo kad se nađemo u blizini improviziranog dječjeg kazališta u Zapruđu.

Tekst je emitiran u emisiji Riječi, riječi na Trećem programu Hrvatskog radija