Austerlitz

Austerlitz

Drugom polovicom šezdesetih godina, djelomice sa znanstvenim ciljevima, a djelomice iz meni samom prilično nejasnih razloga, opetovano sam iz Engleske putovao u Belgiju, ponekad tek na dan ili dva, no ponekad na nekoliko tjedana. Na jednom od tih belgijskih izleta, koji su me uvijek, kako mi se činilo, odvodili vrlo daleko u tuđinu, pristigao sam jednoga prekrasnog dana u rano ljeto u grad Antwerpen, što sam ga do tada poznavao samo po imenu. Odmah pri dolasku, dok je vlak ulazio u tamni, natkriveni kolodvor preko vijadukta s obje strane omeđenoga neobičnim, šiljatim tornjićima, uhvatio me osjećaj nelagode. Nije me napuštao tijekom cijelog vremena tada provedenog u Belgiji. Još se sjećam kako sam nesigurna koraka hodao gradskim središtem uzduž i poprijeko ulicama zvanima Jeruzalemstraat, Nachtegaalstraat, Pelikaanstraat, Paradijsstraat, Immerseelstraat i mnogim drugim ulicama i uličicama, te kako sam se na kraju mučen glavoboljom i zlokobnim mislima povukao u zoološki vrt na Astridplein, u neposrednoj blizini glavne željezničke postaje. Dok mi nije postalo malo bolje, sjedio sam na klupi u polusjeni, uz veliki kavez s pticama, kojim su lepršale brojne šarene zebe i konopljarke. Na izmaku poslijepodneva prošetao sam parkom i na kraju zavirio u Noćni svijet, otvoren prije tek nekoliko mjeseci. Trebalo mi je neko vrijeme dok su mi se oči priviknule na umjetnu polutamu i dok sam uspio raspoznati različite životinje koje su iza stakla živjele svoj sumračni život, obasjan blijedim mjesecom. Ne znam više točno koje sam životinje tada vidio u antverpenskome Noćnom svijetu. Vjerojatno su to bili šišmiši i skočimiševi iz Egipta ili pustinje Gobi, domaći ježevi, ćukovi i sove, australski oposumi, kune zlatice, puhovi i polumajmuni. Skakali su s grane na granu, nečujno trčkarali amo-tamo sivožutim pijeskom ili nestajali u bambusovom šipražju. Dobro se sjećam jedino rakuna, koji je ozbiljnog izraza sjedio pokraj potočića i opetovano ispirao istu krišku jabuke, kao da se nada kako će tim pranjem što je nadilazilo bilo kakvu razumnu temeljitost moći pobjeći iz lažnog svijeta, kamo je na neki način upao bez vlastite krivnje. Što se stanovnika Noćnog svijeta inače tiče, pamtim kako su mnogi imali upadljivo velike oči i uporni, ispitivački pogled kakav viđamo kod pojedinih slikara i filozofa. S pomoću čistog promatranja i mišljenja pokušavaju prodrijeti kroz tamu što nas obavija. Osim toga, čini mi se kako me tada zaokupilo pitanje pali li se stanovnicima Noćnoga svijeta električna rasvjeta pri nastupu stvarne noći, kada se zoološki vrt zatvara za posjetitelje, kako bi oni u zoru mogli donekle mirno utonuti u san, uklopljeni u svoj naopaki mikrosvemir. – Slike unutrašnjosti Noćnoga svijeta u mojem su se sjećanju tijekom godina pomiješale sa sačuvanim slikama Salle des pas perdus antverpenske Centraal Station. Pokušam li si danas predočiti tu čekaonicu, odmah vidim Noćni svijet, a pomislim li na Noćni svijet, ukazuje mi se čekaonica, vjerojatno zato što sam toga poslijepodneva iz zoološkog vrta otišao ravno na postaju. Zapravo sam najprije neko vrijeme stajao na trgu ispred kolodvora, razgledajući fasadu toga fantastičnog zdanja, što sam ga ujutro, pri dolasku, tek letimice promotrio. Sada sam, međutim, vidio u kojoj je mjeri građevina podignuta pod pokroviteljstvom kralja Leopolda II. nadilazila svoju osnovnu svrhu. Začudio me patinom potpuno prekriveni mali crnac, koji je sa svojom devom, kao simbol afričkog svijeta životinja i urođenika, usamljen stršio k flandrijskom nebu, visoko na tornjiću istaknutom na lijevoj strani kolodvorske fasade. Stupivši u halu Centraal Station, nadsvođenu šezdeset metara visokom kupolom, prvo sam pomislio, možda zbog posjeta zoološkom vrtu i pogleda na devu, kako bi u ovome raskošnom, u ono doba međutim vrlo oronulom predvorju, morali postojati kavezi za lavove i leoparde i akvariji za morske pse, hobotnice i krokodile, usađeni u mramorne niše, upravo obrnuto od nekih zooloških vrtova, gdje se vlakićima može putovati najudaljenijim krajevima. Zbog takvih ideja, koje su se u Antwerpenu takoreći nametale same od sebe, čekaonica, po mome saznanju danas kantina za osoblje, učinila mi se poput drugoga Noćnoga svijeta. To stapanje moglo se dogoditi i stoga što je u trenutku kada sam stupio u čekaonicu sunce upravo zapadalo za gradske krovove. Zlatni i srebrni odsjaj na golemim, napola mutnim zidnim ogledalima nasuprot prozoru još nije posve ugasnuo, a dvoranu u kojoj je na velikom razmaku, nepomično i nijemo, sjedila nekolicina putnika ispunio je sumrak nekoga fantastičnog svijeta. Poput životinja iz Noćnog svijeta, među kojima je velik broj vrsta bio patuljast, kao što su to malene lisice zvane fenek, skočizec ili hrčak, putnici su mi izgledali nekako umanjeni, možda zbog iznimne visine stropa dvorane, a možda zbog sve veće tame. Pretpostavljam da mi je možda zbog toga na trenutak sinula zapravo besmislena pomisao da su oni posljednji pripadnici smanjenoga, iz domovine protjeranog ili nestalog naroda. Budući da su bili jedini preživjeli, imali su na licu isti ojađeni izraz kao i životinje u zoološkom vrtu. – Jedan od onih koji su čekali u Salle des pas perdus bio je i Austerlitz. U šezdeset sedmoj godini života, tada je gotovo djelovao mladoliko. Imao je svijetlu, neobičnu valovitu kosu, kakvu sam inače vidio samo na njemačkom junaku Siegfriedu u Langovu filmu o Nibelunzima. Kao i pri svim našim kasnijim susretima, Austerlitz je tada u Antwerpenu nosio teške gojzerice, neku vrstu radničkih hlača od izblijedjela pamučnog platna, te sako sašiven po mjeri, no odavno demodiran. Osim vanjštinom, od ostalih putnika razlikovao se time što jedini nije ukočeno buljio pred sebe, nego je bio zabavljen izradom zabilješki i skica, što su se očito odnosile na raskošnu dvoranu u kojoj smo sjedili, po mojem mišljenju prije zamišljenu za neku državnu ceremoniju, nego u svrhu čekanja sljedećeg vlaka za Pariz ili Ostende. Ako nije upravo nešto zapisivao, pogled mu je bio usmjeren na niz prozora, užlijebljene stupove ili neke druge dijelove i detalje prostorne konstrukcije. U jednom trenutku Austerlitz je iz naprtnjače izvadio fotoaparat, stari Ensign s mijehom na izvlačenje i napravio nekoliko fotografija u međuvremenu posve potamnjelih ogledala. Nedugo nakon što smo se ponovo susreli u zimi 1996., povjerio mi je stotine uglavnom nerazvrstanih slika, no ove među njima još nisam uspio pronaći. Kada sam na koncu prišao Austerlitzu s pitanjem o njegovu očitom zanimanju za čekaonicu, uopće se ne čudeći mojoj neposrednosti, bez najmanjeg okolišanja odgovorio je na njega. Mnogo puta sam se od tada uvjerio kako su usamljeni putnici u načelu zahvalni kada im se netko obrati nakon ponekad višednevne neprekinute šutnje. U nekim se slučajevima u takvim prilikama čak pokazalo kako su se spremni bez zadrške otvoriti prema strancu. Kod Austerlitza međutim, koji mi ni poslije nije povjerio gotovo ništa o svojem podrijetlu i životnome putu, tada u Salle des pas perdus nije bilo tako. Naši antverpenski razgovori, kako bi ih on poslije katkad nazivao, okretali su se, shodno njegovu zapanjujućem stručnom znanju, u prvom redu oko povijesti arhitekture, i to već i one večeri kada smo gotovo do ponoći zajedno sjedili u restoranu, gledano prema čekaonici, na suprotnoj strani nadsvođene hale. Malobrojni, u kasni sat još prisutni gosti postupno su se razilazili, sve dok u prostoru bifea, koji je cijelom svojom postavom nalikovao na čekaonicu kao jaje jajetu, nismo ostali nas dvojica, jedan usamljenik pijući Fernet i konobarica. Ona je prekriženih nogu stolovala na barskom stolcu iza šanka, bruseći nokte potpunom predanošću i koncentracijom. O toj gospođi, čija je potpuno izbijeljena plava kosa bila skupljena u tvorevinu poput gnijezda, Austerlitz je usputno primijetio kako je ona božica proteklog vremena. I doista se iza nje na zidu, ispod lavljega grba belgijskoga kraljevstva, kao središnji objekt dvorane bifea, nalazio veliki sat, čijim se nekoć pozlaćenim, no sada od željezničke čađe i duhanskog dima pocrnjelim brojčanikom u krug kretala kazaljka od gotovo dva metra. Tijekom stanki u razgovoru, obojica smo primijetili koliko je beskrajan protok jedne minute i kako nas se, iako smo to, naravno, očekivali, groznim doima napredovanje ove kazaljke slične krvnikovu maču, kada je od budućnosti odsijecala šezdesetinu sata, čemu bi slijedio takav prijeteći drhtaj da bi nam se pritom gotovo zaustavljali otkucaji srca. – Prema kraju 19. stoljeća, tako je Austerlitz započeo odgovarati na moja pitanja o povijesti nastanka antverpenske željezničke postaje, kada se Belgija, sivožuta, jedva prepoznatljiva mrlja na karti svijeta, kolonijalnim pothvatima proširila afričkim kontinentom, kada su na briselskim tržištima kapitala i burzama sirovina sklapani najvrtoglaviji poslovi, a Belgijanci na krilima bezgraničnog optimizma povjerovali kako je njihova zemlja, tako dugo tlačena tuđinskom vlašću, raskomadana i nejedinstvena, na pragu da postane nova gospodarska velesila, u doba ostavljeno već daleko za nama, no i danas sposobno odrediti naš život, kralj Leopold, pod čijim se pokroviteljstvom odvijao naizgled nezaustavljivi napredak, izrazio je osobnu želju da novac, kojega je iznenada bilo u izobilju, usmjeri podizanju javnih građevina, čime će se njegovoj državi u usponu stvoriti svjetski ugled. Jedan od projekata, na taj način potaknutih s najvišega mjesta, bio je glavni kolodvor flamanske metropole, gdje sada sjedimo. Djelo je Louisa Delacenserija, a nakon desetgodišnjeg projektiranja i građenja pušten je u pogon uz prisustvo monarha u ljeto 1905., kazao je Austerlitz. Svojeg arhitekta Leopold je uputio da se ugleda na novu željezničku postaju u Luzernu, na kojoj ga se posebno dojmio koncept kupole, dramatično nadvisujući inače uobičajenu nisku gradnju željezničkih objekata. Taj koncept Delacenserie je u svojoj konstrukciji inspiriranoj rimskim Panteonom ostvario na tako dojmljiv način da čak i nas danas, pričao je Austerlitz, pri ulasku u predvorje obuzima osjećaj, sukladan graditeljevoj nakani, kao da se nalazimo daleko od svake profanosti, u katedrali posvećenoj svjetskoj trgovini i prometu. Osnovne elemente svoje monumentalne građevine Delacenserie je posudio od palača talijanske renesanse, rekao je Austerlitz, no ima i bizantinskih i maorskih tragova, a možda sam i sam pri dolasku primijetio okrugle tornjiće isklesane od bijelog i sivoga granita, čija je jedina zadaća kod putnika pobuditi asocijacije na srednji vijek. Sam po sebi smiješni Delacenserijev eklekticizam, koji na Centraal Station, njezinu mramornom predvorju stubišta i peronima natkrivenima čelikom i staklom, spaja prošlost i budućnost, zapravo je dosljedno stilsko oruđe novog vremena, kazao je Austerlitz, a osim toga, nastavio je, uklapa se da su nam visoko gore, odakle u rimskom Panteonu bogovi promatraju posjetitelje, u hijerarhijskom poretku predstavljena božanstva 19. stoljeća – rudarstvo, industrija, promet, trgovina i kapital. Oko ulazne dvorane, kako sam sigurno primijetio, pričvršćene su kamene ploče sa simbolima poput naramaka žita, prekriženih čekića, kotača s krilima i sličnoga, pri čemu inače heraldički motiv košnice, protivno onomu što bismo prvo pomislili, ne prikazuje prirodu u službi čovjeka, a isto tako ni marljivost ili neku društvenu vrlinu, već princip akumulacije kapitala. Između svih tih simbola, rekao je Austerlitz, na najvišem mjestu stoji vrijeme prikazano kazaljkom i brojčanikom. Otprilike dvadesetak metara iznad križnog stubišta, jedinoga baroknog elementa u čitavom ansamblu, koje povezuje predvorje s peronima, upravo tamo gdje se u Panteonu u neposrednom produžetku portala mogao vidjeti portret cara, nalazi se sat. Kao predstavnik nove svemoći postavljen je iznad kraljevskoga grba i maksime Eendracht maakt macht. Sa središnjeg mjesta što ga sat zauzima na antverpenskoj željezničkoj postaji može se nadgledati kretanje svih putnika, a s druge strane svi oni moraju pogledati prema satu koji ih prisiljava da mu prilagode svoje postupanje. Zapravo su, rekao je Austerlitz, do usklađenja voznih redova satovi u Lilleu ili Lüttichu išli drugačije od onih u Gentu ili Antwerpenu i tek nakon ujednačavanja, koje je uslijedilo sredinom 19. stoljeća, vrijeme neprijeporno vlada svijetom. Samo ako se držimo njegova propisanog tijeka, možemo projuriti golemim prostranstvima što nas dijele. Naravno, kazao je Austerlitz nakon nekoliko trenutaka, odnos prostora i vremena kako ga doživljavamo putujući, do danas ima nešto iluzionističko i nestvarno, zbog čega kada se vratimo od nekuda, nikada sigurno ne znamo jesmo li doista bili odsutni.

S njemačkoga preveo  Andy Jelčić, 2005.

Ulomak romana Austerlitz, Carl Hanser, 2001.