O socijalizmu i postsocijalizmu kao predmetu kulturnopovijesnih istraživanja razgovaramo s osnivačima i istraživačima Centra u Puli, Borisom Koromanom i Andreom Matoševićem
- Zašto baš Pula kao mjesto osnutka Centra, odnosno polazišna točka?
Pitanje zašto je Pula polazišna točka CKPIS-a ima nekoliko razina odgovora. Na početku odmah bi trebalo naglasiti jedan aspekt moguće slučajnosti, koji i nema veze s geografijom - ova ideja o centru istraživanja socijalizma nastala je odozdo. Nas četvoro, Lada, Igor, Andrea i Boris, odmah na prvim sastancima razumjeli smo se međusobno u ideji kako i zašto istraživati upravo socijalizam. Tako je Centar nastao i radi nošen osobnom istraživačkom motivacijom, to nije projekt nametnut odozgo. To ističemo kao vrijednost koja unutar akademskog sustava doista svjedoči o važnosti sveučilišne autonomije. Sigurno je značajno i to što relativno mlado pulsko Sveučilište Jurja Dobrile na hrvatskom akademskom polju želi sebe odrediti prepoznatljivim kvalitativnim razlikama.
No možda i nije riječ o potpunoj slučajnosti jer, budući da smo svi Puljani, nosimo u svijesti svakodnevno suočavanje s nevjerojatno kompleksnom prošlošću ovoga grada. Pula je samo u 20. stoljeću prošla više država, društvenih sustava i totalitarizama, egzodusa i doseljavanja, tako da živimo u živahnom heterogenom mjestu koje je pravi izazov za istraživače humanističkih usmjerenja. Vrijeme socijalizma bilo je najdulje neprekinuto razdoblje u kojem su se u gradu, po treći put, političkim djelovanjima uspostavljale institucije, kulturni život, ali se i nastavljala svakodnevica. Pula je kao prostor koji je u jugoslavensku federaciju ušao najkasnije imala određenu političku šapu nad sobom i razvijala se kao grad koji mora imati državni filmski festival, u čijoj je blizini, na Brijunima, Titova rezidencija, no isto tako u novome je sistemu nastavljena tradicija brodogradnje kao dio procesa socijalističke modernizacije, a nastavio se i kontinuitet značajnog utjecaja vojske na grad i usprkos tome razvijao se turizam. U tom povijesnom procesu preobrazbe, stvari su se interesantno artikulirale između polova političke moći i svakodnevice tako da kraj razdoblja socijalizma Pula dočekuje primjerice s identitetom grada razvijenih subkultura.
No Pula je tu zaista samo kao polazišna točka gdje se okuplja mreža znanstvenika sličnih interesa. Interesi Centra su zapravo svi aspekti socijalizma, i oni izvan granica grada i bivše države, a govorimo i o vremenu od kraja 19. stoljeća pa do postsocijalističkih artikulacija. Pula je možda neka metonimija ili zgodan case study na kojem se, eto, može naići i na nas i naše sveučilište.
BALAST SOCIJALIZMA
- Zanimljivo je da se tek sada u nas osniva takav jedan centar?
Odgovor na ovo pitanje, dakako, poglavito leži u balastu koji tema socijalizma nosi sa sobom na ovim prostorima. Doživljavan isključivo nekom vrstom “istrunule ideologije” koju valja nadići, u dobrom dijelu društva kao i akademske zajednice bila je to ne samo “nedostojna”, već i, devedesetih godina, nepoželjna tema pogrešno poistovjećena s cijelim nizom trauma kroz koje je Hrvatska tada prolazila. Danas je situacija, čini nam se, u mnogočemu drugačija, dakako, istraživanje socijalizma u svojim izvedenicama nije nipošto generacijska tema, ali na scenu stupaju “mlađi” ljudi koji u toj temi prepoznaju enorman istraživački potencijal. S druge strane, svjedoci smo lakoće kojom se stranci bave ovom temom, koja je svakako i njihova, ali “glasovi iznutra” sve do nedavno bili su rijetki i sporadični, a CKPIS želi biti sjecište i susretište te heteroglosije koja ne mora nužno biti domaća ili “znanstvena” u akademskom smislu riječi, ali mora biti promišljena. Također, kao što smo već naglasili – pulsko je sveučilište vrlo mlado, što znači da još nema okoštale strukture – unutar njih primijetili smo prostor za osnivanje Centra.
- Na koji način promijeniti poziciju hrvatske znanosti naspram te teme, koja se čini poprilično pasivna i uglavnom se svodi na prebrojavanje mrtvih?
Čini nam se da već sam istraživački pristup temi socijalizma znači stubokom mijenjati poziciju naspram iste. Ipak, ne možemo se složiti s vašom konstatacijom da se ona svodi na prebrojavanje mrtvih, čemu bismo dodali već poslovične “partizane i četnike”, bilo bi to nepravedno prema kolegama koji su već dugo u pojedinim segmentima te teme, ali nisu toliko prisutni u medijskom prostoru. Banalnost je najglasnija, a svođenje te u konačnici humanističke i filozofske discipline isključivo na lustraciju jest upravo to – banalnost, jer izdvaja jedan dekontekstualiziran aspekt kompleksne teme na reprezentativan nivo. No, ne smijemo smetnuti s uma posao koji je odradila ekipa iz Instituta za etnologiju i folkloristiku, pojedinci s Filozofskog fakulteta u Zagrebu kao i oni s našeg Sveučilišta. Način na koji su problematizirali “domaći socijalizam” te postavili istraživačka pitanja također je dobrim dijelom obilježilo i naše promišljanje teme. Skup koji u prosincu organiziramo na Sveučilištu, a za koji je stiglo preko stotinu domaćih i inozemnih prijava, nadamo se da će biti upravo takav dodatan impuls dinamizaciji istraživanja socijalizma. No, ne želimo postati neka vrsta akademskog mainstreama, mislimo da to ne bi bila dobra pozicija za bavljenje ovom temom.
JALOVO BAVLJENJE TEMOM
- Unazad 20 godina, sustavno se, što je i svojevrsni politički projekt, radilo na anatemiziranju socijalističkog razdoblja. Šteta je nanesena na najrazličitijim poljima… Vidite li mogućnost sanacije?
Ako ćemo nastaviti s građevinarskim metaforama, recimo da je zgrada istraživanja socijalizma izgrađena “po starom sustavu”, ali je u devedesetima sve to zapušteno, no sustavno se radilo na destrukciji fasade, odnosno, doista se, posebno u medijskom i javnom diskursu, socijalizam prikazivao kao “sablast” koju treba izbjegavati. Trebali bismo, dakle, staviti nove instalacije, pročistiti odvode... Mislimo da je stasala nova generacija istraživača koja je dobro oboružana suvremenim epistemološkim okvirima i metodološkim aparatima da se uhvati u koštac s ovom izazovnom temom.
U javnom i širem medijskom polju socijalizmu se danas pristupa s nekoliko podjednako jalovih pozicija. Ili ga se prešućuje i izbjegava kao ružnu i neugodnu temu, ili se pak iskorištavaju pozitivni afekti prema tom vremenu, ponekad artikulirani u podjednako plitkoj nostalgiji pa se socijalizam komodificira, što je najjasnije vidljivo u komercijalizaciji novovalnog fenomena osamdesetih. Priče su složenije, priče i zahtijevaju kompleksne interpretacije i od njih možemo puno dobiti.
- U posljednje vrijeme snimilo se more dokumentaraca na temu socijalizma, u kratkom vremenu postavljene su dvije izložbe. Možete li komentirati, odnosno izdvojiti, preporučiti neke od njih.
Očito je to tema koja “svrbi” upravo poradi njezinog dugogodišnjeg izbjegavanja, što joj također diže rejting kod dijela publike. No, zamjetna je određena doza jednostavne dvojnosti kojom mediji predstavljaju teme socijalizma – ili ih spominju i prezentiraju kao “subverzivne” i “tabuizirane” čak i na mjestima gdje su prikazane izrazito uglađenima, ili pak kao one koje bi se pod svaku cijenu morale moći komodificirati. Stoga je za dio produkcije koja se bavi promišljanjem socijalizma dobro držati se neke vrste margine gdje je manevarski prostor slobodniji. Čini mi se da je to slučaj s recentnim dokumentarnim filmom Gorana Devića Dvije peći za udarnika Josipa Trojka koji bih izdvojio kao uradak koji nam je trenutno i tematski izrazito zanimljiv kao artikulacija rezultata jednog od dominantnih mitologema socijalizma – radnog pregalaštva u Željezari Sisak, ali koja funkcionira kao sinegdoha nacionalne deindustrijalizacije te tragične nijemosti i, kako mi terenski istraživači te zone kažu, posvemašnje rezignacije.
- Je li proučavanje socijalizma reakcija na globalni sistem/kolaps kapitalizma/ovdašnju tranziciju u kapitalizam?
Pitanje je zanimljivo. Najprije, imamo “pred sobom”, kao društvo, jedno posebno povijesno iskustvo kojemu još nismo kvalitetno pristupili i koje se nekako želi zametnuti.
S druge strane, ideja socijalizma polazi od jednakosti i socijalne pravde, mogli bismo, dakle, u njoj prepoznati i neke suvremene vrijednosti. Pitanje se postavlja, i mislimo da je ono vrlo bitno, kako se jedna egalitarna utopija pretvara u totalitarnu moru. Naravno da je odgovor sadržan u pitanju - zato jer je (i prema desetoj tezi o Feuerbachu) kao utopijska projekcija uzimala u okvir čitavo čovječanstvo, morala se nametnuti kao univerzalna, a nije bila tek jedan od glasova u pluralizmu. No to pak povlači i razmišljanje, događa li se to i danas kada se neoliberalna paradigma nameće kao globalna univerzalna ideja. Nadalje, socijalizam se na ovim prostorima ipak artikulirao na drugačiji način nego u sovjetskom modelu. Koje su ključne razlike, koliko ima socijalizama, može li se kod nas on odvojiti od projekta jugoslavenske federacije, gdje i kako su pozicije ideološke moći izazivale nasilje, a kako su se artikulirali otpori? Što s autentičnom pojavom samoupravnog socijalizma, može li on biti zanimljiv kao necentralistički, neetatistički ekonomski potez suprotan neoliberalnim modelima? Ne zaboravimo i to da dobar dio zapadne humanistike počiva na nekoj vrsti kritike kapitalizma, od Barthesa do Baumana - što je onda njezin okvir, na što se referira, na koja društva, i postoje li ta društva i kako bi mogla postojati, koja je utopijska projekcija diskursa kritike kapitalizma i neoliberalnog kapitalizma. Odgovori su kompleksni. Možda bi bilo moguće ovako zaokružiti: proučavanje socijalizma može ostvarivati plodan dijalektički odnos prema sadašnjosti.
GLASOVI IZNUTRA
- Koji su potencijali, čak komercijalni, autentičnosti fenomena ovdašnjeg socijalizma?
Govorimo li o komercijalnim potencijalima, oni se već događaju i još će se više aktivirati jer je riječ o, ironično, “kulturnom kapitalu” koji je podatan za komodifikaciju, ali to nama zaista nije primarno. Govorimo li politički, o tome smo odgovarali u prethodnom pitanju. No dva su potencijala sigurno značajna, onaj akademski, kao i onaj koji može koristiti društvu, zajednici. Na akademskom polju, sigurno je da jednu temu, koja je do sada bila od velikog interesa na zapadu, treba istrgnuti iz kolonijalnog zagrljaja i naći mjesto i za tzv. glasove iznutra. Upravo zato jer je prepoznata na zapadu, ona ima potencijal za međunarodne suradnje, projekte i skupove, zbornike, sve one aktivne i plodne akademske aktivnosti. Posljedice toga mogle bi biti jako dobre po nas - legitimiranje, vidljivost, autentičnost i prepoznatljivost naše akademske humanistike, samim time i njezino osnaživanje. Mislimo da je zanimljivo što je posljedica proučavanja socijalizma za hrvatsko društvo i zajednicu podudarna tome. Ono društvu znači određeno suočavanje s prošlošću, sa svim konfliktima i prijeporima, ali i njegovo samoartikuliranje i vrednovanje, i moglo bi ga osnažiti za kreativne iskorake.