Iako se dobar dio onoga što je Yusef Lateef začeo već svojim prvim albumima proliferirao u raznoraznim varijantama postmoderne “duhovne” glazbe, njegov utjecaj na džez i ideologiju 60-ih, osobito u Coltraneovim albumima, nemjerljiv je
“Slažem se s pokojnim Donom Cherryjem da stil predstavlja smrt kreativnosti.” – misao je koju je Yusef Lateef, koji je preminuo prošloga mjeseca u 93. godini života, potcrtao u jednom intervjuu za bostonski Globe, izrađenom nekada tijekom 1999., a koju bi se bez problema dalo primijeniti na čitav njegov glazbenički i pedagoški put.
Najstariji među znamenitim tenor saksofonistima postsvingovskoga džeza, Lateef je razmjerno rano odabrao nenametljivi, disciplinirano učenjački pristup glazbi, nasuprot virtuoznih manirizama bebopa, ali i ograničenoga melodijskog repertoara hard bopa, okrećući se širenju vlastitoga instrumentalističkoga repertoara i etnomuzikološkoga znanja. Taj će pristup uvjetovati njegov osobiti status u povijesti glazbe čiju orbitu nikada nije sasvim napustio, iako je s vremena na vrijeme odbijao odrednicu “džez muzičar”: saksofonist, ali podjednako i multitinstrumentalist; glazbenik, ali podjednako i desetljećima školovani muzikolog i pedagog, nije nikada do kraja stekao onakvu popularnost i uvažavanje koje su uživali pripadnici njegove generacije.
Okretanje džeza egzotičnijim utjecajima Rođen 1920. u Chatanoogi, manjem gradu u Tenneseeju, kao William Emanuel Huddleston, s pet godina seli u Detroit, gdje prije ili kasnije ima priliku svirati s braćom Jones, Curtisom Fullerom, Miltom Jacksonom i brojnim drugim budućim velikanima. Zarana prelazi na tenor saksofon i počinje odlaziti na turneje s big bendovima.
Krajem 40-ih, Dizzy Gillespie ga poziva da sudjeluje u bebop pomami, no zbog ženine teške bolesti i slabih prihoda od glazbe ubrzo prekida sa sviranjem i vraća se u Detroit, gdje neko vrijeme radi u tvornici automobila. U tom teškom razdoblju počinje i njegovo usporedno vjersko i glazbeno formiranje: tijekom prve polovice 50-ih, preobraćuje se na islam i preuzima ime Yusef Lateef te upisuje studije flaute i kompozicije na Sveučilištu Wayne.
Taj je period očito formativan za Lateefa kao ekscentričnog glazbenika koji će čitav svoj daljnji rad podrediti traganju za autentičnim sviračkim glasom: 1956. snima svoj prvi album, The Sound of Yusef. Taj neobični uradak sadrži fascinantne kompozicije poput Love and Humor, istovremeno šaljive i avangardne improvizacije u kojoj se javljaju gongovi, neinstrumentalne udaraljke, Lateefove bliskoistočnjačke melodijske improvizacije, a zvučnu pozadinu najupečatljivije sačinjavaju – gumeni baloni!
U sljedećih godinu dana, Lateef će izdati šest izvrsnih albuma na kojima će razrađivati započete eksperimente, ravnopravno koristeći tenor i flautu, a uz njih ponajviše i argul, egipatsko tradicionalno glazbalo zvukom nalik klarinetu. Potom nastavlja s glazbenim obrazovanjem: 1958. izučava obou, da bi prijelaz u ‘60-e, zajedno s okretanjem džeza prema “egzotičnijim” glazbenim utjecajima donio i ozbljnije uvažavanje njegova neobičnog vokabulara i instrumentalističke širine.
Nakon gostovanja u Migusovu sastavu, Lateef postaje članom fantastičnoga seksteta koji predvodi Cannonball Adderley. U njemu će njegov glazbeni eklekticizam pronaći idealnu podlogu za dopiranje do konvencionalnije publike, dok je prividno ležerni hard bop na kojem se zasnivala glazba sastava dodatno dobio na kompleksnosti njegovim pridruživanjem. Također, u istom razdoblju uspjeh ostvaruje i vlastitim izdanjima: 1961. snima album Eastern Sounds, kojim postiže isto ono što će pronaći kasnije i u Adderleyjevu sastavu: glazbenu komunikativnost koja istovremeno ne ograničava sada već zrela njegova glazbena istraživanja.
U potrazi za autentičnim muzičkim glasom Do kraja ‘60-ih, neumorni Lateef diplomira glazbenu pedagogiju, a tada kreće i s kompozitorski ambicioznijim radom, pišući glazbu za orkestre. Početkom ‘70-ih postaje i predavačem na fakultetu, razrađujući u radu sa studentima svoje osobito shvaćanje glazbene improvizacije koje će postati poznato kao pedagogija “autofiziopsihičke glazbe”, metode koja je za cilj imala pronalaženje – pomalo naivno shvaćenog – autentičnog muzičkog glasa. Dok glazbeni horizont u tom razdoblju proširuje daljnjim prihvaćanjem žanrovskih ukrštavanja džeza, njegov znanstveni angažman kulminira stupnjem doktora koji mu 1975. dodjeljuje Sveučilište u Massachusettsu.
S prijelazom u 80-e sve je primjetnije odmicanje od džeza i okretanje prema njuejdžovskoj glazbenoj i duhovnoj retorici. Njegova će ga proučavateljska posvećenost navesti da u 61. godini ode u Nigeriju te kao viši suradnik na istraživanju provede četiri godine studirajući tradicionalnu fulanijsku flautu na Sveučilištu Ahmadu Bello. Zatvaranje u novu retoriku kulminirat će snimanjem albuma Yusef Lateef’s Little Symphony koji ga definitivno svrstava u njuejdžovsku ladicu: 1987., dobit će konačno i svoj prvi Grammy, baš u toj žanrovskoj kategoriji.
Do kraja života nastavio je sa svojim pedagoškim, instrumentalističkim i kompozitorskim istraživanjima, dodatno razvijajući svoj saksofonistički jezik, uvijek u ravnoteži između eksperimenta i prizivanja tradicije, osobito bluza. Iako se dobar dio onoga što je začeo već svojim prvim albumima proliferirao u raznoraznim iritantnim varijantama postmoderne “duhovne” glazbe, njegov utjecaj na džez i njegovu ideologiju 60-ih, osobito u Coltraneovim albumima, nemjerljiv je. Zbog toga, ali i zbog svoje fantastične improvizatorske vještine na najraznovrsnijim instrumentima, Yusef Lateef zaslužuje titulu najvećeg učenjaka u povijesti džeza i ravnopravno mjesto među pripadnicima svoje generacije.