Autokrat i njegovi poslušnici

Nije nikakvo čudo što su dirigent Mihail Pletnjov i njegov Ruski nacionalni orkestar u rekordnom roku postali miljenicima zapadne publike. Nekadašnji ekscentrični pijanist, koji je spojio ruski perfekcionizam s često prilično nekonvencionalnim interpretacijskim postupcima, ista je načela prenio i u svoje dirigentsko djelovanje. Njegov relativno mlad orkestar, osnovan prije niti dva desetljeća, pritom je njegova pouzdana produžena ruka, čija se energična svirka doživljava kao dobrodošlo osvježenje u odnosu na sada već pomalo predvidljivu sterilnost zapadnih ansambala. Ne treba zanemariti niti element nostalgije za nekim prošlim vremenima. Jer, Pletnjov kao da je reinkarnacija gotovo izumrle vrste autokratskih dirigenata koji su obilježili prošlo stoljeće, dok militaristička poslušnost i učinkovitost Ruskog nacionalnog orkestra priziva vremena kad se pred vojnom silom bivšeg Sovjetskog Saveza strepilo, ali joj se i divilo.

U nepovrat nestala rafiniranost

Svi ti elementi izazvali su gotovo nepodijeljeno oduševljenje kad god bi se Pletnjev latio ruskog simfonijskog repertoara, s obzirom da su i njegova umjetnička osobnost i sviračke specifičnosti njegovog orkestra doživljeni kao idealan medij za autentično predstavljanje karakteristično ruskog patetičnog monumentalizma. No, Pletnjov se nije htio zadržati samo na tome, pa tako redovito izvodi i djela zapadnoeuropske orkestralne tradicije, i to na način koji ipak otvara određene dvojbe o primjenjivosti njegovih uvijek istih estetskih postulata na međusobno djelomično ili potpuno različite skladbe.

U to se mogla uvjeriti i zagrebačka publika prilikom gostovanja Ruskog nacionalnog orkestra u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Izabravši program sastavljen od djela Jeana Sibeliusa i Ludwiga van Beethovena, Pletnjov je pokazao kako je u svojoj samozadovoljnoj egocentričnosti spreman žrtvovati neotuđive temeljne postavke pojedinih skladbi, jasno stavljajući kult dirigenta ispred načela poštovanja skladatelja. To je postalo jasno već u Sibeliusovoj scenskoj glazbi za Maeterlinckovu dramu Pelléas i Melisánde, u kojoj je Pletnjov drastično pretjeranim akcentima narušio u osnovi atmosferičan, gotovo impresionistički temeljni ton partiture. Moglo se tijekom izvedbe uživati u zaista zadivljujućem moćnom zvuku Ruskog nacionalnog orkestra, ali je pritom u nepovrat nestao rafiniran svijet Sibeliusove glazbe, kojoj nije namjera agresivno tumačiti dramska zbivanja, nego ih tek diskretno podcrtati.

Mrvljenje do neprepoznatoljivosti

Na jednak se način Pletnjov ogriješio o Sibeliusa i u izvedbi Violinskog koncerta finskog skladatelja. Počinjena šteta ovdje je još i veća, s obzirom da je neumjerenim isticanjem pojedinih manje bitnih detalja, ne samo strukturalno razmrvio djelo do neprepoznatljivosti, nego i uvelike omeo solista. Gidon Kremer još je uvijek jedan od najvećih violinista današnjice, no inzistiranje dirigenta na primatu orkestra ondje gdje bi trebao biti samo pratnjom, potisnulo je Kremera u drugi plan, te ga, k tome, prisililo da solističkoj dionici pristupi agresivnije nego što to dolikuje Sibeliusovoj partituri.

Nakon takvog Sibeliusa, moglo se samo strepiti od načina na koji će Pletnjov interpretirati Beethovenovu Šestu simfoniju. No, tu se ipak donekle suzdržao, premda ne dovoljno. Zahvaljujući nešto manjem broju interpretacijskih ekscesa, arhitektonika forme nije bila bitnije ugrožena. Usprkos tome, dojam je pokvario izbor ponešto prebrzih tempa, koja su narušila u podnaslovu djela eksplicitno iskazanu zamisao pastoralnosti temeljnog ugođaja.

Da ne bude zabune, sve je to i dalje bilo glazbovanje na vrhunskoj razini, koje u određenim segmentima nudi i mogućnost preispitivanja uobičajenih interpretacijskih konvencija. Figurativno rečeno, moglo bi se reći da su Mihail Pletnjov i Ruski nacionalni orkestar ponudili Zagrebu obilatu glazbenu gozbu. No, s obzirom na njenu prezačinjenost, valja primijetiti da ona ipak nije za svačiji želudac.