Nataša Govedić  

Autonomija, heteronomija i plesokracija

Jedan od autoriteta suvremenog plesa, André Lepecki, napisao je 2001. godine da suvremeni ples nije samo "vrsta umjetnosti", nego i način socijalnog saznavanja, osnaživanja i istraživanja, točnije rečeno udruživanja i razmjene znanja među različitim izvedbenim strukama. Jake interakcije zbivaju se između plesačkog rada i vizualnih umjetnika, zatim između koreografskog ili kompozicijskog rada i producentskih eksperimenata s lokacijama izvedbe, kao i kroz djelovanje kritičarskih intervencija i građanskih reakcija koje odgovaraju na plesne propozicije, baš kao i kroz razmjenu filozofskih te politoloških komentara u povodu uprizorenih predstava. Još zaoštrenije govoreći, suvremeni ples postao je križište i sustavna rekapitulacija brojnih vizualnih i scenskih umjetnosti te humanističkih disciplina. Suvremeni ples stoga nije "jedan od" kazališnih žanrova (kao što su to nekad bili opera i balet), nego "krovna" praksa gotovo svih modaliteta izvedbe koji uključuju aktivno promišljanje tijela. To također znači da mjesto plesa ne može biti podređeno nekom repertoarnom projektu koji ples vidi kao satelit dramskog programa, nego plesna umjetnost zaslužuje vlastiti artikulacijski prostor. Primjeri jakih umjetničkih sredina, poput Belgije ili Austrije, pokazuju da plesna scena neke zemlje uopće ne mora biti ujedinjena oko svojih brojnih estetičkih ili etičkih interesa, ali se na razini kulturne politike može stvoriti heteronomni ili otvoreni prostor za poimanje eksperimentalnosti plesne umjetnosti, prostor koji daleko nadilazi broj premijera i s njime povezan repertoarni sustav estetika neke kazališne kuće. U našoj zemlji, prostor Zagrebačkog plesnog centra trebao je biti takav prostor. Za otvoreni laboratorij plesnih izvedbenih praksi borili su se dekadama vrlo različiti domaći koreografi i plesači. Građani grada Zagreba uložili su u viziju takvog prostora 36 milijuna kuna. I onda je Grad Zagreb pod Bandićevom upravom 2009. tim novcem izgradio dvoranu pod nazivom ZPC, otvorivši je geslom priznavanja i poticanja razvoja plesne umjetnosti. Upravu preuzima Mirna Žagar, dugogodišnja direktorica Tjedna suvremenog plesa.

Zagrebački periferni centar

Čim su u zgradu ZPC-a ušli plesači, pokazalo se da prostor arhitektonski nije promišljeno građen jer je njegova zvučna izolacija tako slaba da se probe ne mogu istovremeno održavati u dvjema glavnim dvoranama koje dijeli tek zvukopropusni zid. Osim toga, kako Grad Zagreb sve od 2009. godine podfinancira ZPC ili ga "održava na životu" minimalnim sredstvima, tako da se početne miskalkulacije oko osmišljavanja prostora u cjelini ne uspijevaju naknadno popraviti. Dugoročno, Bandićeva gradska adiministracija koristi različite strategije brisanja autonomije ZPC-a od njegova nastanka, najprije "gluho" surađujući s potrebama plesne scene u samom procesu izgradnje prostora, zatim ne pristajući na preinake, daljnju opremu i podizanje kvalitete institucije za koju je odgovorna, te ove godine faktički anulirajući autonomiju ZPC-a pripojenjem zgrade upravi ZKM-a. To znači da Bandićeva uprava čitavo vrijeme ne zna ni čemu bi trebao služiti Zagrebački plesni centar, ni kako bi trebalo upravljati sinkretičkim umjetničkim prostorom. Riječima Katarine Đurđević, koreografkinje i predsjednice Udruge profesionalnih plesnih umjetnika UPPU PULS, u tekstu Nine Ožegović (T-portal, 8. 4.2016): "Pripajanje ZPC-a ZKM-u znači vraćanje na model Omladinskog kulturnog centra iz osamdesetih, u kojem je ples prezentiran samo kao povremeni gost u programu ZKM-a. Upravo je zbrinjavanje većine umjetnika nezavisne plesne scene u jedinstveni, autonomni prostor bio jedan od poticaja da se krene u osnivanje Zagrebačkog plesnog centra te bi stoga pripajanje drugoj instituciji značilo povratak tridesetak godina unatrag. Pripajanjem, ZPC se nepovratno daje na upravljanje potencijalnim voditeljima ZKM-a, koji neće biti stručni u području suvremenog plesa i upućeni u specifičnosti te scene." Ovdje se ponovno razabire da Grad Zagreb kao pravni subjekt ne govori ni jezik plesne autonomije ni jezik izvedbene heteronomije, već isključivo jezik pridruži pa vladaj dalje po svom.  

Slučajnost kao repertoarni princip

I sama uprava Mirne Žagar ostavlja dojam slučajnosti, a ne planskog ulaganja u autorsku scenu. Naime, posljednjih godina u ZPC-u nisu uopće radila mnoga jaka imena domaće koreografske i plesne zajednice, kao što nijedno koreografsko ime na tom mjestu nije dobilo sustavniji kontinuitet istraživačkog rada. Prostor je u večernjim terminima služio za premijerne izvedbe brojnih nezahtjevnih produkcija, dok su ga u dnevnim terminima ispunjavale rekreativne aktivnosti građana. Kako je za T-portal 10. veljače 2010. godine izjavio Goran Sergej Pristaš, umjetnički voditelj skupine BADco.: "To nije plesni centar, već plesna periferija. Osim plaćanja troškova izvedbi, moramo još plaćati čišćenje i tehničara, dok nikakva programska sredstva ne postoje. Takve uvjete ionako imamo u svim kazalištima s kojima plesna scena surađuje, s tim da su i bolji i transparentniji." Kritičar Ivan Kralj preimenovao je ZPC u Zagrebački pljesnivi centar zbog kišnice koja se 2015. slijevala o predvorje Centra. Drugim riječima, Zagrebački plesni centar nikad nije zaživio kao profesionalno opremljen umjetnički prostor, još manje kao stjecište intrigantnih umjetničkih praksi. Plesni umjetnici često su to kritički komentirali ili jasno pokazivali svoj stav manjkom interesa da rade u navedenom prostoru, ali stalno se kroz javne razgovore provlačila nada da će se situacija "jednog dana" poboljšati. No stanje poraza postaje uistinu akutno i vidljivo tek Bandićevom odlukom da ZPC proglasi "podjedinicom" ZKM-a, samim time zadavši konačni udarac svim vrstama inicijativa koje su ZPC pokušavale misliti i graditi kao (zasad) jedinu autonomnu kuću plesa Hrvatskoj.  

Prostor klijentelizma

Dio plesača i umjetnika smatra da je takvo gradsko gospodarenje ZPC-om primjer duboke, koliko i nadasve samodopadne nekompetencije gradske vlasti, zbog čega kreće niz prosvjednih akcija te osnivanje Plenuma Zagrebačkog plesnog centra, čiji je temeljni zahtjev transparentno odlučivanje o gradskim institucijama (javnim natječajima, a ne voljom gradonačenika), kao i poštivanje autonomije plesa. 

Drugi dio plesača i umjetnika ne vidi nikakav problem da ZPC-om upravlja Snježana Abramović Milković ili deklarirana Bandićeva podržavateljica; ujedno i upraviteljica ZKM-a kao jednog od gradskih kazališta. Pa iako je za upraviteljicu ZKM-a izabrana javnim natječajem, za novu upraviteljicu ZPC-a imenovana je isključivo vlastitom voljom i političkom odlukom Milana Bandića. Odredimo na ovom mjestu klijentelizam klasičnom školskom definicijom: "Oblik djelovanja za koji je karakteristično da se pristup pozicijama, poslovima i informacijama koji bi trebali biti na raspolaganju pod jednakim uvjetima svim građanima i organizacijama raspoređuje prema kriterijima političke pripadnosti, u zamjenu za političku podršku i zaštitu političkih interesa moćnika koji imaju kontrolu nad resursima tj. pozicijama, poslovima ili informacijama, najčešće zato što su na vlasti." S obzirom na to da nitko nije pitao ni građane ni plesnu zajednicu (zbog koje je i kojoj je na službu ZPC inicijalno sagrađen) o tome kako bolje upravljati Zagrebačkim plesnim centrom, već se o tom javnom prostoru (opetovano) odlučivalo odozgo, mimo mogućnosti demokratske procedure i rasprave, osnovano je pretpostaviti da upravo nad ZPC-om odlučuje klijentelizam, a ne struka. Tim više jer veliki dio plesne zajednice deklarativno i eksplicitno ne želi postati plesna sekcija ZKM-a. Bar dvama gradskim funkcionerima trebalo bi biti nadasve stalo da uvaže kritiku koju im je uputila plesačka scena: mislim, dakako, na Milana Bandića i Snježanu Abramović Milković. Jer oni su tu radi umjetnika i građana, a ne obrnuto. Upravo sluh za javnost legitimira ili ruši javnu funkciju. Znakovito je da je jedino Abramović Milković cenzurirala poruku plesne zajednice o potrebi autonomnog upravljanja ZPC-om koju su strani gosti pokušali solidarno pročitati na ZKM-ovoj pozornici: opetovano ih je ušutkavala techno glazba, sve dok se nisu povukli sa scene, uz tekst: "U našoj zemlji barem imamo slobodu govora." Kako se ista poruka tijekom Tjedna suvremenog plesa čitala na svim lokacijama navedene manifestacije, što je upraviteljici bilo toliko poznato da je stoga i naredila svom tehničaru da spriječi njezino čitanje u ZKM-u, besmisleno je tvrditi da je cenzura provedena jer "istup nije najavljen". Istup je bio javno ritualiziran. Očekivan. I planski cenzuriran. Osim toga, svaka pozornica dopušta umjetnicima da se obrate gledateljima nakon i tijekom predstave, pri čemu se ekstemporiranje smatra i osobitom demokratskom gestom, dakle jasno je da Snježana Abramović Milković možda nema problema s cenzurom umjetničkog sadržaja koji potpisuje njezina kazališna kuća, ali provodi cenzuru prema građanskom stavu o potrebi autonomije plesnih institucija.  

Napor slobode

Zasebno je pitanje je li plesna scena dovoljno zrela da se ujedinjeno bori za svoju institucionalnu slobodu – ili bi se radije svađala i hobistički vegetirala. Činjenica je da sloboda za koju se bori Plenum Zagrebačkog plesnog centra, kao i svaka sloboda, zahtijeva aktivno preuzimanje odgovornosti za rad u zajednici: transparentnost odlučivanja, izdvajanje vremena za sastanke i rasprave, solidarnost oko tuđeg (a ne samo vlastitog) interesa te međusobno uvažavanje među strukom, kao i povezivanje plesača s građanskim saveznicima. Jasno je zašto takvoj horizontalnoj upravi ne plješću ni Mirna Žagar ni Snježana Abramović Milković, godinama navikle voditi svoje plesne projekte računajući na podršku odozgo. Jasno je čak i zašto se zajednički ograđuju od Plenuma. Pri tom su podršku ZPC-u kao autonomnoj plesnoj kući dale vodeće edukacijske institucije u Hrvatskoj, kao Odsjek za ples zagrebačke Akademije dramske umjetnosti te Škola suvremenog plesa Ane Maletić. Podršci Plenumu, pak, pridružila se Akademska solidarnost, kao i niz civilnih udruga. Čak su i pojedini umjetnici Zagrebačkog kazališta mladih pokazali dobru volju da podrže upravljačku heteronomiju gradskih institucija. 

Završno, podsjetimo da umjetnik djeluje i izvan "uskog" umjetničkog čina koji poduzima. Umjetnica djeluje i profilira svoj rad kontekstom na koji pristaje. Institucijama koje gradi. To znači da se netko može skrivati pod egidom umjetnosti, a da pri tom njezino ili njegovo djelovanje uopće ne bude ni na koji način emancipatorsko ili slobodoljubno. Parafraziramo li Rancièrea, institucionalna politika bezbroj se puta odvijala kao estetizacija poslušnosti, baš kao što se i umjetnost kao praksa bezbroj puta afirmirala kao podvrgavanje implicitnom političkom zahtjevu. Potencijal Plenuma Zagrebačkog plesnog centra u dijametralno je suprotnoj etičkoj orijentaciji. Na mjesto klijentelizma i šutnjokracije (tako često nerazdvojnih) stupa živa i nepredvidljiva rasprava. Njome plesna scena legitimira ne samo svoje raznorodne esetetike, nego i svoju građansku zrelost.