Nagrade za rukopise autora do 35 godina Na vrh jezika za poeziju i Prozak za prozu, koje organiziraju Algoritam i Zarez, a dodjeljuje žiri u sastavu: Olja Savičević Ivančević, Marko Pogačar i Kruno Lokotar, po deseti put su našle svoje dobitnike.
Prozak je dobila Ružica Aščić, a Na vrh jezika Darko Šeparović.
Nagrada Prozak se sastoji od objave zbirke priča u izdanju Algoritma tijekom 2015. godine, Prozak/Na vrh jezika prstena, diplome i pretplatničkog paketa na Quorum, Temu i Zarez.
Nagrada Na vrh jezika se sastoji od objave zbirke poezije u izdanju Algoritma tijekom 2015. godine, Prozak/Na vrh jezika prstena, diplome i pretplatničkog paketa na Quorum, Temu i Zarez.
Natječaji Na vrh jezika, za poeziju, i Prozak, za prozu, su trajno otvoreni za sve građane RH mlađe od 35 godina
Izbor do 10 pjesama uz bio-bibliografsku crticu valja poslati kao privitak u jednom word-dokumentu na adresu navrhjezika@gmail.com, a prozu(e) opsega do 3,5 kartice teksta na adresu prozaknatjecaj@gmail.com.
Radovi koji budu ulazili u uži izbor bit će objavljivani na stranicama Zareza.
Gomila, petak
Ovo je valjda petak ili su isparile kapljice iz
podrumskih teretana da bi porodile kišu.
Grad je natovaren mirisom pekara, sinusoidnom bukom
oštrih potpetica, taksisti odmaraju na giljotini križanja bez semafora.
Ovo je svakako petak glave riba vire iz smeća poput nepoželjnih češera
na božičnom drvcu, iznutrice su zagasite i lijepe.
Jutros smo na ulicu iznijeli polomljeni klavir mrtvu tišinu iz stana
ostavili gomili popodneva.
Petak su modrice, pobačeno
dijete umjesto tetovaže.
Dno
priđi malo bliže, između nas su samo ljudi, pridruži se večeras
našoj brigadi sakrit ćemo se u podzemnim garažama, na armiranim
jastucima nebodera.
svi smo nabijeni poput bakrenog namota elektromotora
svi smo slabo prokuhana riža u neprobavljivom vikendu.
ti tvrdiš; ovo dno mora negdje prestati.
napokon shvaćam brzinu; to je kad kiša potamani urod pšenice dok strašila na oranicama imaju previše rupa na šeširima, iznad nas visi ubojita mehanika
vode.
nema revolucija, samo izleti iz kojih se djeca vraćaju sa svojom djecom,
naše koračanje je raštimano kao i grad kojeg su pojele stolice.
ovo dno treba prestati, napokon se izliti i razvodniti
ocean ako već ledenjaci nisu uspjeli.
talidomidna djeca
naša djeca neće biti čađavi rudari
neće imati ni ruke zato se prestani brinuti
za njihovu buduću ljubav prema strojevima.
sve smo isplanirali one rođene na državni praznik
ostavljamo raseljenim otocima neka tamo skladište
svoju radoznalost u napuštenim tvornicama koje imaju
struju i podno grijanje iz onih prošlih radničih vremena.
ostale vodimo u duboke šetnje po rasječenim šumama gdje
ćeš im uz zaleđenao jezero pričati laži o globalnom zatopljenju
brujanje tvoje unutrašnje arhitekture protjerat će uplašene
životinje na autocestu u sigurnu provaliju.
na povratku raširi ruke u koncentrični zagrljaj i čekaj
da netko uskoči
kao da grliš granatu pred paljenje
samo još beskorisnije.
Vlakovi, nepoželjni susjed
kad noć reži bacaš joj kosti neprospavanog
jutra da utihne ispod stola. dlanovi nacrtane
raskrsnice, riječi kao pljuvačke padaju iz kreveta
na pod, nezapisane grudice brzo okopne.
treba se sakrivati od starijih njihovog sjećanja na sve te stvari.
kupim bijele razmake sigurnu udaljenost između dva
automobila u koloni. nakon svakog vlaka postoji čovjek
koji je zapisao kako vlakovi prolaze. ti ljudi obično imaju
dugačke kapute.
privikavam se na vlakove žedne generatore
njihova nepresušna buka rani je Coltrane u ušima znalaca.
najljepše pećine imaju samo jedan izlaz nabubrele zidove
poput kore mozga. večeras nema konduktera da nam
poništi kartu moraš me uhvatit za ruku ako ćemo zajedno
izići van.
Morski pas je najbolji kućni ljubimac
gurni svoju ruku u moje duboke džepove
unutra je samo korozivni žal na kojem su
sinoć morski psi oštrili zube.
oko nas još jedna uspješna turistička sezona
nijedna majka nije izgubila dijete par estradnih
zvijezda dobilo je ozbiljan celulit, a to je neupitno
poput vremenske prognoze ili osmrtnica
na zadnjim stranicama novina.
ako pronađu još nafte u planinama hoće li to
riješiti naše probleme, pritisak podova iznajmljenog stana,
obrisati grad koji nepotpuno upija buku.
nikada nećemo razumijeti mehanizam ključanice, postoje
dva ključa ili više nijedan dovoljno dug da postane oružje.
spakirajmo ljetne utege pobjegnimo u nečiju
nerastopljenu masnoću na bedrima
naše hrapavo more.
bezkaratno zlato
gusari smo u gradu bez zlata
sve smo razdjelili izvukli
zlatnu armaturu iz toksičnih zubala bezvrijedne
krunice i mostove razmrvili u duboku tišinu
razasuli je po spomenicima arhitekture
napokon grad ima oseku zvukova iznad sebe
noć se skuplja u pregib u zgrčenu novčanicu
kojom ćeš malo kasnije platiti jeftini taksi
večeras razbij staklenu čašu o pod jer uskoro ćemo
sve piti iz tetrapaka od bespovratne kartonske amalaže
raditi najoštrije mačeve koji nikoga ne ubijaju
ali poražene tjeraju u rasprodaju
krugova iz mlakih prstiju
Panofobija na dan zahvalnosti
nas nema dragi M. gomila smo
kemikalija kojima se neoprezno rukuje
prolazimo kroz aerodromski skener
bezopasno tromi bez ideje o eksplozivu
koji oslobađa iz svega što nas
usporava. novinari će posjetiti tvoju obitelj
napisati toplu ljudsku priču ali samo
ako se odlučiš detonirati.
zatim slijedi kadar u kojem čovjek sjedi na plaži i
gleda kao požari gutaju otoke pohlepno i temeljito
kao beton. mi smo broj kojim država mjeri uspjeh
na referendumu mi smo spasonosni turizam E i U u očima
neke ruskinje. ako se razneseš čekaju te
lijepe žene a požare će mlijekom gasiti kanaderi.
navodno su neke ljude mučili heavy metal glazbom
ali što ako voliš miris zapaljenog bakra. ako se utopimo
sigurno ništa nećemo čuti.
Autopilot
tražimo u džepovima u
rupi gdje je ruka uvijek sama
crveni prekidač kojim ćemo
uključiti autopilota i zaboraviti
na pokretljivost. neka nas
vozi netko drugi bez sudaranja i krvi
netko kome ništa nismo obećali.
nitko više ne putuje sam gledamo
tuđe slike sve znamo unaprijed. nakon
putovanja možemo ostati u gluhom
ulju umora taman toliko da popucaju
sva stakla oko nas, da se zaustavi
tvoja ruka koja miješa kavu i prestane
trubljenje krivo parkiranih automobila.
večeras će se sve samo završiti
izlit će se voda i prosuti pepeo
iz pepeljare po podu naše tijesne sobe.
ostat će nam dovoljno vremena
za gledati crnu rupu od pepela
ispred naših golih stopala.
Darko Šeparović, rođen 1987., odrastao je u Veloj Luci na otoku Korčuli. Diplomirao je na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je poeziju i prozu te književne osvrte i intervjue u Zarezu, Quorumu, Autsajderskim fragmentima, knjigomat.com, agoncasopis.com itd. Priča “Uredan rukopis” uvrštena mu je u knjigu Ispod stola. Za rukopis Privikavanje pohvaljen je na natječaju za nagradu Goran za mlade pjesnike 2012. Trenutno živi u Zagrebu. Posjeduje dozvolu za voditelja brodice