Horvat i Abbado svoje su umijeće gradili na lancu povjerenja – s jedne strane u autoritet skladatelja i njegovog djela, a s druge u glazbenika i njegovu mogućnost (ali i želju!) da, preko dirigenta kao posrednika, prenese skladateljeve zamisli
Koincidencije obično jesu upravo to i samo to – koincidencije – ali upravo njihova slučajna istodobnost nerijetko u sebi krije simbolički potencijal. Takva je slučajnost i (gotovo) istodobna smrt – u razmaku od niti tri tjedna – dvojice velikana dirigentskog umijeća: Milana Horvata i Claudija Abbada. Iako se može činiti neprimjerenim rame uz rame (štapić uza štapić?) stavljati jednog umjetnika primarno regionalnog (srednjoeuropskog) značaja i jednog s neupitnim svjetskim ugledom, usporedba je, zapravo, posve na mjestu. I Horvat i Abbado pripadali su generaciji dirigenata koji su obilježili glazbenu scenu druge polovine dvadesetoga stoljeća, baštineći tekovine prethodnih naraštaja, ali i odgovarajući izazovima svog vremena. To je vrijeme njihovom smrću i fizički završilo, a svjetske glazbene pozornice pripadaju sada nekim mlađim umjetnicima, koji djeluju u skladu sa zakonitostima današnjice, ali koji i dalje od svojih prethodnika imaju podosta za naučiti – ponajprije u smislu onoga što bismo mogli nazvati dirigentskom etikom.
Svetost notnog teksta Stasajući u svijetu kojim su još vladali autoritarni dirigenti, i Horvat i Abbado predstavnici su generacije koja je spoznala da se autoritet može graditi i bez autoritarnosti – Abbado je tako izričito tvrdi da mu je bila odbojna Toscaninijeva autoritarnost, te da je stoga na njega veći utjecaj imao prema glazbenicima susretljiviji Bruno Walter. Horvat i Abbado bili su, dakle, dirigenti koji su svoje umijeće gradili na lancu povjerenja – s jedne strane u autoritet skladatelja i njegovog djela, a s druge u glazbenika i njegovu mogućnost (ali i želju!) da, preko dirigenta kao posrednika, prenese skladateljeve zamisli. Notni tekst pritom im je obojici bio svetinja – bez obzira je li bila riječ o kanonskim, repertoarnim djelima ili o suvremenim skladbama, koje su obojica redovito izvodili, pa i praizvodili.
Horvat je pritom, doduše, (možda i zbog ipak nezanemarive generacijske razlike od četrnaest godina) bio nešto konzervativniji, slijedeći muzikološke tekovine i interpretacijske obrasce postavljene još u prvoj polovini prošloga stoljeća. No, čak i ondje gdje su ti obrasci u najvećem raskoraku s nekim novijim tendencijama u izvodilačkoj praksi (poglavito u baroknoj glazbi), njegovim se interpretacijama ni danas ne može odreći autoritativnost i umjetnička autentičnost. Abbado je, pak, nešto pažljivije osluškivao muzikološka istraživanja, pa su tako, primjerice, u njegovim interpretacijama Mozartove glazbe tijekom vremena uočljivi pomaci prema prihvaćanju elemenata pokreta za povijesno obavješteno izvođenje, iako se nikad nije priklonio radu s ansamblima koji glazbuju na povijesnim instrumentima – sve što mu je bilo bitno mogao je (i jest) ostvariti i s modernim glazbalima.
Ustrajanje na kvaliteti I Horvat i Abbado svjedočili su eksploziji diskografske industrije. Horvat je prema njoj bio relativno suzdržan, ali, srećom, ipak nedovoljno da iza njega ne bi ostali neki relevatni tonski zapisi. Abbado je, pak, bio miljenik te industrije, ali je taj sirenski zov znao okrenuti u svoju korist – ili, bolje rečeno, u korist glazbe sâme. Iz bogate diskografije pritom je teško izdvojiti najznačajnije snimke – no, izdvojimo ovom prilikom ipak antologijsku interpretaciju Rossinijeva Puta u Reims (s uistinu zvjezdanom pjevačkom postavom!) ali i niz snimaka Musorgskijevih djela, uključujući i neke u vrijeme snimanja rijetke primjere izvornih partitura, nasuprot svojedobno (pa čak donekle i danas) uobičajenijih “ušminkanih” Korsakovljevih aranžmana.
Naposljetku, iza obojice ostaje i nezanemariva pedagoška baština. Horvat ju je ostvario u institucionalnom, akademskom okviru na Sveučilištu za glazbu i izvedbene umjetnosti u Grazu, gdje su njegovi studenti bili, među ostalima, i Fabio Luisi, ali i Mladen Tarbuk. Abbado se, pak, posvetio radu s mladim orkestralnim glazbenicima, najviše u Orkestru mladih Europske unije i Orkestru mladih Gustav Mahler.
I, na kraju, ono što je također obilježilo dirigentski put i Milana Horvata i Claudija Abbada – a trebalo bi biti osobito bitno dirigentima današnjih generacija – jest ustrajanje na kvaliteti glazbovanja, koja nikad nije ustupala mjesto financijskim razlozima uvjetovanoj kvantiteti. Horvat i Abbado za svojim ugledom i autoritetom nisu trčali ni lakim putevima, a pogotovo ne prečacima – oni su ih stekli upornim radom, autentičnom etičnošću i nepoljuljanim povjerenjem u glazbu sâmu.