Autorski integritet reportažne fotografije

Na ovoj izložbi pokazano je 138 crno-bijelih fotografija devetero svjetskih autora, što je manji dio fotografskog materijala koji je tijekom kasnih pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća, posredovanjem agencije Magnum, iz inozemstva stizao za potrebe Vjesnikovih revijskih izdanja, primarno tjednika Globus. Nakon što bi bile upotrijebljene u tiskovini, Vjesnikova press agencija arhivirala bi dio fotografija, uglavnom one poznatih, mahom političkih, osobnosti i događaja, no veći dio tih fotografija jednostavno bi završavao na smeću. Početkom sedamdesetih godina Mladen Tudor, i sam glasoviti fotograf, tada zaposlenik u Vjesnikovoj kući, iz hrpe namijenjene otpisu smještene u nekom zakutku redakcijskih prostorija spasio je dio tog materijala i od njega formirao ovu iznimnu zbirku međunarodnih autora, možda najvažniju te vrste u zemlji.

Svi ovi fotografi dulje ili kraće vrijeme bili su članovi agencije Magnum, zajedno s velikanima Bressonom i Capom koji su Agenciju (uz Davida Seymoura i Georgea Rodgera) 1947. i osnovali. Magnum je postulirao i njegovao stvaralački pristup motivu, ljudsku prisutnost i suosjećajnost snimatelja, kao i sposobnost reagiranja u “odlučujućem trenutku”, onom koji sadrži bit zabilježenog događaja ili fenomena.

“Hvatanje” intimne svakodnevnice

Ukratko, od fotografa se očekivalo da zadatak dokumentiranja svih aspekata ovog našeg svijeta obavi naglašeno osobnom optikom, tj. da objedini posao fotoreportera i umjetnika. Uz zahtjevnost takvih kriterija nužna je bila i spremnost fotografa na, često za život, opasne zadatke. Čak dvojica od osnivača Magnuma, Robert Capa i David Seymour-Chim, poginuli su s kamerom u ruci. Prvi je stradao od nagazne mine u Indokini 1954., a drugi od mitraljeskog rafala, snimajući Sueski rat dvije godine poslije.

Tudorova zbirka, uz troje fotografa zastupljenih s tek jednom ili dvije fotografije (Halsman, Inge Morath, Riboud), sastoji se od zaokruženih tematskih cjelina pojedinih autora. Širok tematski okvir je život pojedinaca i ljudskih zajednica u najrazličitijim manifestacijama, na svim dijelovima globusa: od života velegrada, života u hipijevskoj komuni, do suživota sa životinjama; od teških situacija rata i zatvorskog života, do trenutaka raspojasanosti masovnih pijanki i veselica...

Tako se nižu temati: New York, Lama Foundation i Oktoberfest München Henri Cartier-Bressona; Teksaški zatvori (Razgovor s mrtvima) Dannya Lyona; Londonderry i Belfast Gillesa Peressa; serija Son of Bitch Elliotta Erwitta. Posebnu cjelinu čini dvadesetak radova raznih autora na temu – Picasso. Upravo u tom segmentu zbirke i izložbe posebno je vidljiva i spomenuta individualnost pristupa i (već i prema izboru motiva) autorska umjetnička nagnuća. Naime, slavnog slikara fotografiralo je čak šest (Capa, Bresson, Burri, Riboud, Halsman, Morath) od devet ovdje prisutnih fotografa, i u svakom od pojedinačnih priloga istaknut je neki aspekt Picassove osobnosti. Dok jedni naglašavaju njegovu kreativnu snagu i “nadljudskost” fiksirajući crnu okruglinu, sjaj i penetrantnost njegovih jedinstvenih očiju (Burri), drugi ga “hvataju” u trenucima obiteljskog života (Capa), a Cartier-Bresson potpuno ga “humanizira”, snimajući ga u najobičnijim životnim situacijama, kako prima poštu ili gol do pasa pri odijevanju pozira u svojoj spavaćoj sobi.

Inače, Cartier-Bresson je najzastupljeniji autor u zbirci i na izložbi. Osim spomenute serije o Picassu prisutan je s još tri različite cjeline, ukupno sa 44 fotografije.

Odaja s električnom stolicom

U seriji Lama Foundation slika život jedne komune u New Mexicu osnovane 1967., u jeku tadašnjeg trenda povratka prirodi, kolektivizmu, spiritualnim vrijednostima. Uspijevajući lucidno uočiti odstupanja od idealistične pretpostavke harmoničnih odnosa mladih ljudi koji su okrenuli leđa suvremenoj civilizaciji konzumerizma, Bresson unutar idiličnog okvira s prizorima skupnog življenja i međusobne snošljivosti denuncira (uz sumnjivu higijenu i zbrinutost djece u zajednici) znakove manifestacija nostalgičnog individualizma: u ambijentu u kojem nazočni članovi zajednice na malom prostoru prakticiraju sasvim različite djelatnosti, bilježi fotograf i grupni portret s odsutnim, prema vlastitoj unutarnjosti okrenutim pogledima.

Ni u slikama minhenskog Oktoberfesta Bresson se neće zaustaviti samo na konstataciji klišea veselja masovne pijanke nego uključuje i naličje fešte, samoću usred pivske vreve. Takve opservacije odstupanja od očekivanog i kada naoko slika tipično, zajednički su nazivnik svih njegovih serija, uključujući i New York, iz 1959. Uz karakteristične slike nebodera i reklama pojavljuju se i gotovo ruralni prizori, vizure s manualnim radnikom, nosačem bačve ili plaža s kokošima u prvom planu.

Potom su tu detalji lica rječitih izražajnosti, koja se “rimuju” s urbanim uličnim detaljima, interijeri luksuznih dućana i restorana s gostima pripadajućih staleških oznaka, muzeji s humornim koincidencijama u odnosima posjetitelja i likova s izloženih slika. Jedni “imitiraju” ili “parodiraju” druge, primjerice figuru s bijelim dokoljenkama na slici starog majstora ističu muškarci s inverzijom bijelih hlača i golih listova, a čitač novina na drugoj slici nalazi svoj pandan u čitačima ispod nje.

Glasovita serija fotografija Dannya Lyona, Teksaški zatvori (Razgovor s mrtvima), koja je nastajala u razdoblju 1968. i 1969., primjer je ozbiljnosti pristupa, dubine angažmana, posvećenja temi. Nadalje, te fotografije svjedoče sposobnost (uz onu gledanja i kaptiranja prizora kamerom) socijalne prilagodbe miljeu, tj. stjecanja povjerenja i pristanka na suradnju teške društvene skupine zatvorenika, kao i njihovih čuvara. Preciznim kompozicijama, demonstrirajući poseban osjećaj kako za psihološke vrijednosti tako i za teksturu te ritam, Lyon nas upoznaje s globalnim prizorima i fenomenologijom ambijenta, od unutarnjeg prostora hodnika, ćelija, prostora za tuširanje, blagovaonice, odaje s električnom stolicom... do eksterijera radilišta s obiljem oružja i grubosti zatvorskog osoblja koja seže do usmrćivanja na licu mjesta. Upoznaje nas nadalje i s pojedinim licima, ikonografijom tetoviranih tijela, intimnim predmetima, fotografijama, relikvijama zatvorenika.

Individualni interes autora bez studijske narudžbe

Jednaku posvećenost, uz nemalo izlaganje pogibelji, pokazuje Gilles Peress u svojim prizorima borbe pobunjenog stanovništva i paravojnih skupina u Sjevernoj Irskoj 1971/72. godine (Londondery i Belfast), s oružanim predstavnicima engleske vlasti. Peress, nalazeći se usred sukoba vojske i pobunjenika, plastično prikazuje poprište gerilskog gradskog ratovanja, registrirajući ranjavanja, pogibije te naposljetku masovne pogrebe.

Slike Elliotta Erwitta, osim intimističkog triptiha sa suprugom koju snima u vrijeme trudnoće, prilikom rađanja te s novorođenom bebom, opširni su ciklus o psima i njihovu suživotu s čovjekom na svim krajevima globusa (od Europe, Rusije do Amerike), sage o lutalicama kao i onim luksuzno, od dokonih bogataša, udomljenim sretnicima. Erwittovi radovi djeluju posve neutilitarno, najmanje su reportažni, pokazuju jedan sasvim specifični individualni interes slobodnog autora.

Sve ove fotografije malih formata (od 16 x 23,5 do 20,4 x 25,4 cm), odlične kopije koje na poleđini sadrže podatke o autoru, a često i upute o načinu objavljivanja (primjerice uz Bressonove fotografije uvijek stoji zahtjev o objavljivanju bez reduciranja kadra, s postojećim crnim rubom), osim što su dragocjeni materijal po sebi, one su i dokument o brizi za struku, za integritet autorske vizije.

Nastavak te pažnje i takvog ponašanja očitavamo i u činjenici same zbirke koja nije ništa drugo doli posljedica kolegijalne geste spašavanja dragocjenog materijala od propasti, bez ikakva profanog interesa. Odupirući se tako povremenim privlačnim ponudama za otkup, Tudor je zbirku u cjelini sačuvao do danas. Izlagana je dosad tek u manjim segmentima, a ovom izložbom, osobito nam je zadovoljstvo to istaknuti, zbirka Mladena Tudora prvi put se u cijelosti daje na uvid javnosti.

Sasvim slučajno, Tudor se na ovoj izložbi u još jednom obliku sastaje sa svojim slavnim inozemnim kolegama. Naime, njegovi radovi trenutačno se nalaze u postavu fundusa Umjetničke galerije Dubrovnik i, prostornom koincidencijom, organski dopunjuju ovu izložbu. Tako je moguće na licu mjesta provjeriti vrsnoću njegova fotografskog opusa nastalog u isto vrijeme kad i fotografije iz zbirke.