Autorski oblikovan izraz dobre namjere

Razmišljajući o inicijativi Željka Badurine, teško je razlučiti je li riječ o umjetničkom projektu ili jednostavno o aktu dobre namjere. Dilema je to nalik na onu o kokoši i jajetu ili o etici i estetici, stoga ju ostavljamo po strani i akciju pozicioniramo u prostor likovne scene.

Jedini artefakt jest pozivnica, koja to zapravo i nije, budući da tekst na poleđini ne poziva nego tek informira o vremenu i mjestu održavanja mise – Crkva Svete Katarine, Katarinin trg bb, 3. lipnja 2008. u 18 sati. 

Otvaranje kuverte i letimičan pogled na njenu naslovnu stranu u primatelja je zacijelo izazvao smiješak. Smiješak kao reakciju na duhovitu, ali vrlo preciznu detekciju stanja sublimiranu u tri riječi. U vizualnom smislu, jer su te tri riječi napisane bez razmaka i jednakom veličinom, a samo bojom srednje riječi odvojene jedna od druge, naziv podsjeća na logotip. Samim time diskretno je parodirana činjenica medijskog fenomena u kojem uopće nije bitno postoji li nešto, ili ne, ukoliko posjeduje prepoznatljivi identitet. Vizualni dojam naziva akcije potpuno korespondira sa zvučnom interpretacijom. To jest s neobičnom igrom riječi, koje kao da su srasle zajedno i izgovaraju se kao jedna, pa podsjećaju na poklič ili na parolu. Koja u sebi sadrži pozadinu problema, predlaže njegovo rješenje, ali i uključuje svijest o iluzornosti takvog pokušaja.

Labirint slijepih ulica

Promatrajući inicijativu kao umjetnički projekt, vidljivo je da on završava i prije nego što se uopće i dogodio, budući da ga primarno čini odašiljanje ideje o njemu samome. Jer zapravo i nije bitno hoće li oni koji su dobili informaciju i prisustvovati misi. Suština akcije je upravo u toj informaciji, umjetnički se projekt upisao u primateljevu svijest, ali je na neobičan način uspio ostati apsolutno nematerijalnim.

Badurini je jasno da podatak o autorstvu mora biti objavljen, jer bi se u protivnom, logično, pomislilo da je misu naručio netko iz MSU-a, Muzeja suvremene umjetnosti Zagreb. A smatraju li djelatnici te institucije da su iscrpljene sve mogućnosti, i da je preostalo još jedino da se obrate Bogu za pomoć, ili to ne smatraju, to je njihova stvar. S druge strane, nema smisla autorizirati naručivanje mise. Stoga Badurina zapravo vrlo precizno potpisuje ideju za tu inicijativu koristeći se prepoznatljivim narančastim kvadratićem na poleđini pozivnice. Na taj je način akcija pomalo pod okriljem njegove serije Post-Art (u obliku razglednica koje poštom dostavlja na adrese primatelja, strategijom preuzetom od tzv. direktnog marketinga; op.ur.), ali i odmaknuta od nje. “Pod okriljem” stoga jer je Post-Art njegov najčešći oblik komunikacije s javnošću, a jedan od lajtmotiva tog dijaloga upravo je komentar izgradnje MSU-a. “U odmaku” stoga jer su u ovom slučaju prijeđeni okviri komentara, i poduzeta je konkretna akcija.

No, ono što ne/pojavna suština ovog umjetničkog projekta, između ostalog, pomalo dovodi u pitanje jest mogućnost da on od strane dotičnog budućeg muzeja bude otkupljen. Jer što bi Muzej zapravo otkupio? Autorski oblikovan izraz dobre namjere za samog sebe i po sebi, u situaciji kad je njegovo oformljenje zapelo u labirintu slijepih ulica? Možda bi Muzej mogao otvoriti, ako ne prostoriju, a ono barem ladicu za slične filantropske Badurinine projekte – primjerice darivanje aparata za kavu Galeriji Miroslav Kraljević, ili pomoć umjetniku/kolegi Crtaliću – izraze potpuno osviještene i autorski artikulirane umjetničke forme. 

Fotografija osobe s crnom prugom preko očiju

Činjenica da umjetnik, posredstvom iracionalnih, nematerijalnih faktora (prirodno, jer nije li to jedno od njegovih ključnih oruđa?) nastoji pomoći instituciji koja postoji da bi pomagala njemu, to jest da bi omogućila komunikaciju između njega i javnosti, ilustrira možda nesvakidašnji, no logičan zatvoreni krug. Uzimajući kontekst u obzir, apsurd koji se usput pojavljuje ugrađen je u temelj ove akcije. Koja, međutim, uspješno isprepliće duhovito i duhovno, jer bez obzira koliko je naziv akcije zgodno smišljen, i kolikogod on izmamljivao smiješak, on se po sebi ne odriče stvarnog obraćanja univerzalnoj, dobronamjernoj sili, prepoznajući pomalo takvo obraćanje kao činjenicu naše svakodnevice, obraćanje koje bi samim umjetnicima trebalo biti možda čak i bliže nego drugim ljudima, budući da se oni češće bave nadrealnim, transcendentan… - jer ipak, koliko god to anakrono zvučalo, pomalo  računaju na nekakav čarobni prah koji se ponekad prospe odozgo.

Ono što MISU ZA MSU također povezuje sa, sada već trogodišnjim, Post-art projektom, jest karakteristično ugrađivanje ironijskog odmaka u samo njegovo polazište. Sjećamo se, primjerice, scene rukovanja predsjednika vlade i gradonačelnika (obojice sa zaštitnim šljemovima) na gradilištu muzeja, iznad kojih je fotomontažom, u formi ukazanja, interpoliran lik Majke Božje.

Ovaj je puta žalac ironije usmjeren prema iracionalnim, nevidljivim silama. Prema manifestaciji loših namjera djeluje se “misom na dobre nakane”. Sasvim logičan potez. Konkretno se nikoga ne može prozvati, jer su loše namjere zapravo proizvod, odnosno utjelovljenje cjelokupne konstelacije kojoj je jedan od glavnih ciljeva maskirati svoju odgovornost. A jer je riječ o vještim manipulatorima (da nisu vješti, ne bi se niti nalazili na dotičnim pozicijama), maskarada više-manje uspijeva,  jer se odgovornost brojnih odgoda ne može jasno ustanoviti I personificirati. Posrijedi je, međutim, neobičan apsurd. Ta se vještina iscrpljuje na uspješnom prebacivanju odgovornosti, na uspješnom prikrivanju nemoći, pogrešnih procjena, ali ponajviše hijerarhiji prioriteta na kojoj MSU svakako ne zauzima čelne pozicije (poput, primjerice, arhitektonskog programa stadiona). Pa taj maskenbal podsjeća na situaciju u kojoj se objavljuje nečija fotografija s crnom prugom preko očiju, u želji da se sakrije identitet dotične osobe. Jer, zapravo, uopće nije bitno kakve su konkretno igre u pitanju, kad se vrlo dobro zna identitet igrača. Jer, ako laže koza, ne laže rog; radnika na gradilištu odavno nema.

Pobjeđuje jači

Zazivanje Svevišnjega u strahu od bolesti, zle kobi ili nesreće bilo kakve vrste prirodan je poriv. U ovome slučaj taj apel, ili čak vapaj Svevišnjem oslikava poziciju umjetnika/po­jedinca spram sustava. Čije je provoditelje, vršitelje dužnosti moguće prepoznati kao personifikaciju elementarne nepogode. Univerzalno gledajući, bez obzira koliko bi u svojoj suštini trebao biti nešto upravo suprotno, sustav je iracionalan. Izmišljen da bi olakšao, pojednostavnio, da bi bio u službi – on otežava, komplicira, postaje ono u čijoj smo službi. I nema druge nego prihvatiti činjenično stanje. Trenutak posvješćivanja toga, materijaliziran u artefaktu kojim ga se definira kao iracionalnog, jer se jedino iracionalnim na njega može djelovati, na duhovit način predstavlja apsurdnu dijagnozu stanja stvari. Ono što bi trebalo biti oslonac, ono što se predstavlja takvim (konačno, za to i dobiva plaću, kao osoba, institucija ili sustav), zapravo je kamen smutnje i samo nam Bog pritom može pomoći.

Tko upućuje vapaj?

Logično, to je glas umjetnika*. Jer, u konačnici, on je najviše zainteresiran. No, u ovom bi se slučaju prije moglo reći da njegov glas predstavlja glas javnosti, jer ne bi li Muzej suvremene umjetnosti trebao predstavljati i katedralu duha, dakle mjesto na kojemu se svijest oplemenjuje i produbljuje? Možda umjetnik ima i drugog posla; možda je upravo to njegov posao. A možda bi se i ostale protagoniste javnosti trebalo glasnije čuti.

Pa nije zgorega ponoviti ono što je već mnogo puta na ovim stranicama rečeno, baš kao i na mnogim drugim: a to je da ne pobjeđuje bolji, pa čak ni pametniji, nego jači. Odnosno, onaj koji je bolje naoružan. Kao i to da najveći dio svog opsežnog arsenala koristi u cilju proizvodnje slike, na kojoj ne postoji nikakav konflikt. 

No, bez obzira na svijest o jalovosti protesta, umjetnik se ipak glasa.

Kao i uvijek, odapeta strelica u pravilu ne dostiže metu. A ako je i dostigne, odbija se od uglačanog mramora administrativnog hrama. Jedino što odašiljatelju preostaje jest iskoristiti svoje oružje, to jest obojiti strelicu, dobru namjeru premazati slojem ironije.

* Pozdrav Zoranu Paveliću,  autoru nekolicine radova i izložbi pod imenom Glas umjetnika