Razgovarali smo s autorom dokumentarne hit komedije “Gangster te voli” o sadašnjosti i budućnosti hrvatskog dokumentarnog filma
Kako si došao na ideju za “Gangster te voli“?
Ideja je postojala prije lika. Htio sam raditi film o dogovorenim brakovima. Ne baš uspješna potraga za pravim likovima trajala je nekoliko mjeseci, a onda je Vanja Jambrović, producentica i koscenaristica filma, čula za Nedjeljka Babića-Gangstera. Nagovorila me da ga odemo upoznati, pa smo sjeli u auto i zaputili se u Imotski. Od prvog trena je bilo jasno da je Gangster iznimno filmičan lik, ali bi on sam po sebi bio materijal za jednu reportažu. Srce filma su njegovi klijenti, koje smo tražili i birali više od godinu dana. Već sam prije upoznavanja Nedjeljka znao da tema filma moraju biti internacionalni brakovi, i zbog ksenofobije i zbog mnogih drugih stvari. Imotska krajina se tu pokazala odličnim mjestom radnje koja se na neki način bavi tolerancijom prema drugačijima, jer je tamo ksenofobija prilično izražena. Neću reći da je veća nego u ostatku Hrvatske, ali je otvorenija. U urbanim sredinama ljudi su politički korektniji, bez obzira na to što u sebi misle, ili na stavove koje izražavaju u svojem užem krugu. Tamošnji ljudi su iskreniji i otvoreniji. Mislim da to na neki način treba cijeniti, unatoč tome što su njihovi stavovi ponekad nakaradni.
Kako su protagonisti reagirali na sâmo snimanje?
Reagirali su različito. Na primjer glavna junakinja Maja je odmah pristala da je snimamo. Prvi dan kad sam je došao upoznati već smo snimili 3-4 minute filma. Marin, koji je drugi glavni lik, bio je puno teži. Njega sam prilično dugo nagovarao, a na kraju sam morao primjenjivati i neke režijske trikove kako bih ga snimio. On jest pristao na snimanje, ali nije funkcionirao pred kamerom.
Koje si trikove upotrebljavao?
Njegove scene sam snimao potpuno sâm. Satima bih ga zapričavao, opuštao, kameru bih negdje sakrio pa je daljinski aktivirao. Snimao bih samo ton, a sliku bih nadosnimio naknadno...
Kako bi opisao psihološke značajke promjena u ponašanju koje uzrokuje prisutnost kamere?
Već sama prisutnost čovjeka uzrokuje promjenu u drugoj osobi, s kamerom ili bez kamere. Ako želiš zabilježiti stvarnost, valja imati na umu da je stvarnost i sama promjena koja se u čovjeku desi kad ga netko ili nešto promatra, bila to kamera ili drugi čovjek. Ne mislim da dokumentarni film zakazuje u prikazu stvarnosti samo zato što se ljudi pred kamerom ne ponašaju onako kako se ponašaju kad su sami u mračnoj sobi. Možda je čak na neki način i beznačajno kako se tada ponašaju, zato što ih možda bolje prikazuje sama društvena interakcija. Ta je interakcija uvjetovana okolinom. Zašto dio te okoline ne bi bila i kamera? Ljudi ponekad zahvaljujući provokaciji kamere pokazuju svoju pravu, istinsku ćud. Ako je jedan od ciljeva dokumentarnog filma da kaže nešto o ljudskom karakteru, možda je upravo prisutnost kamere nabolje sredstvo izvlačenja tog karaktera na površinu.
Mutne granice između igranog i dokumentarnog
Ti si na ovom filmu bio i snimatelj...
Tako je. Smatram da moderni filmski redatelj mora znati baratati svim aspektima filma. Nije da ti sjediš na nekakvom Olimpu, a dolje su mali ljudi koji rade za tebe. Ne doživljavam tako instituciju filmskog redatelja. Ako nekog angažiram da mi nešto radi, to ne smije biti zato što ja to ne znam, već zato što je taj netko bolji od mene. Na primjer, ima puno snimatelja koji su mnogo bolji od mene, ali ovaj konkretan film profitirao je od toga što sam ga snimao uglavnom sam ili s Vanjom. Ekipa nikad nije prelazila dvoje. U dokumentarizmu nekad moraš reagirati toliko brzo da verbalna komunikacija unutar ekipe uzima previše vremena. Kad radim sam to mi omogućuje da budem onoliko brz koliko su mi brze ruke. Prilikom ekipnog rada zna se dogoditi buka u komunikacijskom kanalu, jer se ta komunikacija odvija kroz verbalni medij i dogodi se izvjesno sužavanje razmjena ideja. Neke ideje se jako teško prenose. Ali to naravno ovisi i o vrsti filma koji se snima.
Ako ima dovoljno vremena i prostora, onda se među ekipom može stvoriti sinergijski efekt, i veći broj sudionika može načiniti bolji film. Ali ako postoje problemi u komunikaciji, film će biti gori. Dokumentarni filmovi često pate od te boljke. Hrvatski dokumentarci su često potpuno lišeni stila: imaju supstancu, imaju zanimljivu priču, dobre likove, ali često izostaje režijski stil. Jednostavno se “lamaće” kamerom i kasnije se stvar spašava u montaži. Jedan od razloga je i taj što ekipe ne funkcioniraju na optimalan način, a optimalno funkcioniranje je potrebno za postizanje prepoznatljivog režijskog stila. U “Gangsteru” režijski stil postoji.
Čuo sam da je “Gangster” negdje vani uvršten kao igrani film. Je li to istina?
Na jednom turskom festivalu igrao je u nenatjecateljskom programu u sklopu kojeg vrte presjek nabolje međunarodne igrane produkcije. Tamo se vrtilo nekih dvadesetak filmova i to su sve redom bili igrani filmovi koji su poharali svjetske festivale. Ne znam radi li se možda o zabuni po pitanju “Gangsterovog” filmskog roda. Uglavnom, nigdje nije pisalo da je “Gangster” igrani film, ali bio je jedini dokumentarni film u konkurenciji. U Cineplexxu su, na primjer, vjerojatno na osnovi gledanja trailera, zabunom napisali da je riječ o igranom filmu s Ivom Gregurevićem u glavnoj ulozi.
U kojoj je mjeri “Gangster te voli” igrani film?
Oko definicije dokumentarnog filma se mnogi spore. Ali moram reći da mislim kako je ovo po svakoj definiciji dokumentarni film; stilizirani direct cinema. Stiliziran je na mjestima u režijskom postupku, jer je ispresijecan sa stilizirano snimljenim razgovorima. Ali izuzev toga radi se o čistom primjeru onoga što se naziva direct cinema, odnosno o gotovo nultom, bazičnom postupku u dokumentarnom filmu.
Često se govori o nejasnim granicama između igranog i dokumentarnog filma. Kako bi to komentirao?
Iako “Gangstera” nazivam potpuno dokumentarnim filmom, htio bih naglasiti kako je podjela na dokumentarni i igrani film nastala još prije stotinjak godina. Mnogo stvari je u međuvremenu prevladano. Igrani film danas redovno koristi neke postupke koji su karakteristični za dokumentarni film i obrnuto. A pritom ne pričam o hibridima. Pričam o sivoj zoni u kojoj se dokumentarno i igrano stapaju. Ima deklarirano dokumentarnih filmova koji su u svom postupku mnogo igraniji od nekih igranih filmova. Mislim da će se u budućnosti morati mijenjati definicije kako bi bilo jasnije o čemu se tu radi. Danas su “dokumentarno” i “igrano” dobrim dijelom marketinški pojmovi koji nepotrebno uvjetuju percepciju gledatelja.
Uspon amatera
Kako vidiš budućnost dokumentarnog filma?
Vidim dva smjera. Jedan smjer bi se trebao javiti baš zbog tog približavanja postupaka igranog i dokumentarnog filma. Pojaviti će se nešto što će se deklarirati kao čisti dokumentarni film. Ići će se prema nekoj vrsti purizma forme, u kojem će jedna od glavnih intencija autora biti prikazati svijet na kojeg oni nisu nikako utjecali svojim prisustvom, i bit će naglašavano: “U ovom filmu nije bilo nikakvih intervencija kojima bi autor poremetio prirodni tijek stvari.” Drugi smjer, koji je meni kao autoru puno zanimljiviji, jest smjer u kojem će intervencija autora biti očita; u kojem će poanta filma biti upravo u intervenciji autora na stvarnost. Tu su dobri primjeri “Čin smaknuća” i “Mašina pred kojom sve nestaje”. Živimo u vremenu u kojem su kamere toliko sveprisutne da puki čin bilježenja na medij postaje beznačajan, stoga čin bilježenja dobiva značenje tek kad se spoji intencijom autora i ličnošću autora. A da bismo tu intervenciju i tu ličnost vidjeli, potrebna je očigledna intervencija.
Neki budućnost filma općenito, pa tako i dokumentarne forme, smatraju neodvojivom od amaterskog filmskog djelovanja. Kako bi to komentirao?
S tim u vezi moram reći kako “amaterizam” srećom postaje termin iz prošlosti, jer zahvaljujući razvoju tehnologije mogućnost snimanja filma postaje dostupna svima. Ja u studentskim danima, a nisam baš tako star, nisam imao svoju kameru, jer su kamere bile preskupe. U desetak godina dogodio se toliki tehnološki napredak da gotovo svako osnovnoškolsko dijete ima u džepu mobitel s kamerom. Kamere su zahvaljujući tehnološkoj revoluciji svuda oko nas, a ta je revolucija, naravno, značajna i za medij filma, zato što je na mnoge načine promijenila filmski jezik. Skoro pa nema čovjeka na svijetu koji nije snimio kratki film, bez obzira na nedostatak teorijskog znanja, na primjer o kadriranju, i slično. Od jednog strogog isključivo akademskog jezika došlo je do jednog puno življeg i dinamičnijeg jezika. Zato mi se čini da na neki način postaje nejasno što znači biti amater. Kao što je svatko u životu napisao bar jedan sastavak, a neki su postali profesionalni pisci, tako će biti i s filmom. Izražavanje kroz film bit će sveprisutno, svi će se tim putem izražavati normalno i slobodno, što je za razvoj forme vrlo zahvalno.
Znači li smrt pojma “amaterizam” istovremeno i smrt pojma “profesionalizam”?
Svjedoci smo toga. U Hrvatskoj od snimanja dokumentaraca možda živi nekoliko ljudi. Mi ostali teško možemo živjeti od toga, pa je upitno koliko smo mi uopće “profesionalci”. A isto tako se redovito događa da sjajan film napravi netko tko ni na koji način nije filmski profesionalac.
Film (ni)je skup sport
Misliš li da će odmak od ideje profesionalizma pomoći filmu da postane istinski umjetnička forma, a ne tržišno namijenjena forma?
To je dobro pitanje. Film već jest umjetnička forma. Ne svaki film, naravno. Ali film je definitivno umjetnost. Postoje filmovi koji imaju visoku umjetničku vrijednost. Istina je da se film pretvorio u biznis. Jedan od razloga je taj što je film uvijek bio skup, pa je uvijek bilo potrebno sklapanje biznis računica da bi se film uopće mogao napraviti. Film ima i tu kvalitetu da može komunicirati s ogromnom količinom ljudi, pa mu je stoga i tržišna vrijednost veća od, na primjer, prosječnog književnog djela. Zato se kapital umiješao u film. Danas je odlično to što kapital više nije nužan da bi se film radio. Nekad je bio, što je vodilo do mnoštva neprincipijelnih kompromisa.
Čemu pripisuješ uspjeh filma “Gangster te voli”? Radi se o najširoj kino distribuciji za dokumentarni film ikad u Hrvatskoj.
Prvi faktor je taj što je riječ o dokumentarnoj komediji. Ljudi kod nas vole komedije. Drugi faktor je što imamo fantastičnu ekipu koja radi na promociji filma. To su Vanja Jambrović kao producentica, Petra Hofbauer kao PR, i niz drugih... Treći faktor je taj što se film kao takav zaista sviđa publici. Marketing ti odredi gledanost u prvom tjednu, a u drugom tjednu to učini preporuka. U Splitu je, na primjer, gledanost u drugom tjednu narasla, što znači da se publika prvog tjedna nije osjećala prevarenom.
U kakvoj je poziciji dokumentarni film danas u Hrvatskoj?
U “Gangstera” je uložena velika količina vremena i truda. Na filmu smo radili tri godine, ulažući između ostalog i vlastita sredstva, ulažući sredstva Restarta... Jedan od ciljeva je bio pokazati ljudima da je, ako se u dokumentarni film uloži vremena i truda (a to košta), moguće napraviti nešto što ima vrijednost veću od one koje ljudi obično pripisuju dokumentarnom filmu. S “Gangsterom” se to i zbiva. Rezultati u kinima to potvrđuju. Dosad smo u kina doveli već šest tisuća ljudi koji su platili ulaznicu za dokumentarni film, i to u Hrvatskoj, u zemlji u kojoj ljudi misle da je dokumentarni film nešto što gledaš besplatno na kabelskoj ili na YouTubeu. U Njemačkoj se prelazak brojke od dvije tisuće gledatelja već smatra velikim uspjehom. Jedan od ciljeva nam je bio dokazati da dokumentarni film ima tu snagu, ako se napravi na određeni način, uz dovoljno vremena i truda, i s dovoljno sredstava. Nadam se da će “Gangster” biti neka vrsta poruke ljudima koji raspoređuju novac i donose strateške odluke o ulaganju u kinematografiju. Bilo bi dobro da shvate da je dokumentarni film nešto u što treba uložiti dovoljno novaca kako bi se bilo kojem autoru omogućio trogodišnji rad na filmu. S tim da ne bude ograničen na budžet od sedamdeset tisuća kuna kao što smo mi bili. Kako napraviti posao od tri godine s tim budžetom? Nikako. I HAVC i Hrvatska televizija, dvije javne institucije koje raspoređuju novce poreznih obveznika za filmsku proizvodnju, tretiraju dokumentarni film kao jednu jeftinu, televizijsku formu, kao produljenu verziju televizijske reportaže. I zato u HAVC-u dokumentarni film dobiva jednu osminu sredstava koje dobiva igrani film. U uspješnim kinematografijama Zapadne Europe taj omjer je jedan naprama tri. To je omjer kojem bismo i mi morali težiti. Publike ima, interesa ima... Ali Hrvatska televizija tretira izradu dokumentarnog filma kao nešto što se plaća po minuti. Za “Hrvatske kraljeve” možda ima novaca, ali za nas obične smrtnike cifre su takve da bih ja morao raditi jedno šest filmova godišnje da bih uopće mogao preživjeti. Kakve bi kvalitete mogli biti ti filmovi kad bih ih štancao šest godišnje? Nikakve. Tu je računica vrlo jednostavna. Nema potrebe da mistificiramo stvari talentom. Trud, energija i uloženo vrijeme donose kvalitetu. I to košta.
Borba protiv lihvara
Kakvu ulogu u napretku dokumentarnog filma ima osviještenost distributera?
“Gangster” se dobrim dijelom prikazuje u nezavisnim kinima. Hrvatski film je povisio gledanost blockbustera s fenomenom dječjih filmova, pa sa “Svećenikovom djecom” i slično, ali je na neki način izgubio srednjestrujašku publiku koja je bitna za suvremeni film i za film u budućnosti. Mislim da će u budućnosti jako bitan segment filmske proizvodnje biti, ne blockbusteri, nego filmovi koji će u Hrvatskoj ostvarivati između pet i dvadeset tisuća gledatelja i biti namijenjeni sofisticiranoj publici koja prati kulturu i koja voli manja art kina, a ne nužno multiplekse. Strategija hrvatskog filma treba ići u tom smjeru, jer će ta publika biti nekakvim temeljom opstanka filma, a ne ova masovna publika koja organizirano ide gledati “Šegrta Hlapića”. Budućnost je stabilna publika koja zna što hoće, koja prati hrvatski film na isti način na koji prati hrvatsko kazalište i hrvatske pisce... To je publika koju moramo vratiti u kina i kojoj se trebamo okrenuti. A to se trenutno ne zbiva. U Hrvatskoj imamo dvije krajnosti: film ili postigne gledanost od sto tisuća gledatelja, ili postigne gledanost od tisuću gledatelja. Ovog koji je imao tisuću gledatelja ustvari nitko nije išao gledati, osim rodbine i prijatelja ekipe koja je radila na filmu. Zapravo bi trebalo napraviti odmak od strategije HAVC-a koji sve hrvatske filmove gura u distribuciju Blitza. To je potpuna greška, zato što su i Blitz i Cinestar, treba otvoreno reći, institucije koje gledaju samo profit i boli ih briga za hrvatsku kulturu. Reklamiraju se kao ponosni na domaći film, a tretiraju ga užasno loše, osim ako nije riječ o megahitovima. Sve ostale filmove bacaju u bunar ili ih, kao u slučaju “Gangstera”, uopće ne žele prikazati. Treba se maknuti od takvih, koji u kulturi gledaju samo financijsku dobit, i okrenuti se onima kojima je kultura bitna sama po sebi, a to su u Zagrebu kino Europa, Dokukino Grič, u Splitu kina Ekran i Karaman, u Rijeci Art kino, i tako dalje. Radi se o mreži zaista kvalitetnih nezavisnih kina. To je bitna priča. Ali kod nas je, nažalost, sve okrenuto monopolističkom Blitzu i Cinestaru čiji utjecaj na hrvatski film nije dobar. Zbog određenih beneficija koje dobiju kad vrte hrvatski film oni moraju prikazati određenu kvotu filmova, ali ih stave u popodnevni termin u neku lijevu dvoranu. Naravno da na taj način film ne može imati veliku gledanost u prvom tjednu, jer to jednostavno nije način da se tretira film. A onda mala gledanost samo postane opravdanje da se taj film skine s repertoara što prije. Samo neka oni rade svoj biznis, svaka im čast, nek vrte pare... Ali mi ovdje pričamo o kulturi, o novcu poreznih obveznika, i o nečem što bi trebalo biti nacionalno kulturno dobro, da se tako izrazim. Nacionalna filmska produkcija je nešto što porezni obveznici skupo plaćaju i to iz uvjerenja da je to bitno za nas kao narod i državu, a i jest bitno, iz više razloga. Dakle, filmove treba tretirati na dostojanstven način, a ne kao konzumeristički proizvod koji se vrednuje u skladu s količinom prodanih kokica. To je tragično.
Koji je najdirektniji način razračunavanja s trenutnim stanjem?
Mi filmski radnici se trebamo sabrati. Preporučio bih producentima da budu malo hrabriji. Za “Gangstera” su se brinuli moj producent Restart, mala producentska kuća, i moja producentica Vanja. Nakon što su vidjeli da nema sreće s distributerima, sami su distribuirali film i napravili su fantastičan posao;posao koji bi trebao “ući u udžbenike”. Kad bi producenti bili malo hrabriji i kad ne bi pristajali na kompromise s korporacijama; kad bi im bilo malo više stalo do filmova koje proizvode, onda bi nas teže ucjenjivali kapitalistički giganti sa svojim lihvarskim ugovorima. Oni drže tržišni monopol i misle da nam na račun same svoje pozicije i snage mišića mogu raditi što hoće. Trebamo se tome oduprijeti. Možda se nećemo obogatiti, ali ćemo znati da hrvatski film tretiramo s poštovanjem, što bi trebali činiti i svi partneri u istom procesu, uključujući prikazivače.