Av-av za dušu

Moj pas nije dugo živio. Točnije, nije bio moj pas već susjedov i nije dugo živio. Nije doživio moju četrnaestu godinu, ni petnaestu, ni šesnaestu i tako sve do... mene. Riki je bio prvo biće koje je zauvijek otišlo. Točnije, otišlo od mene i mog susjeda.

Vrisak petardi u odjecima ratnih granata, a on u strahu otrgnut s lanca proždire otrov za štakore koji su ljudi podmetnuli zajedno s psećom hranom. Kočio se još neko vrijeme, kao da su mu se žile pretvarale u žice, ali nije dugo patio. Ali dovoljno da me naglo zaboli u školi, baš tamo gdje nikad ne popuštam emociji.

Moj pubertet nije dugo trajao, niti je izgledao kao klasičan pubertet, više kao povlačenje u veliku masnu čahuru bez mitesera. Riki ga nije doživio, napustio me baš tog dana kad mi se počeo događati. Podređena školstvu, razredna prijateljica mehanički me vodila za ruku očekujući da ću pasti u nesvijest zbog slabosti i podočnjaka. Stalno sam ponavljala kako moram kući, a oni su mi na njušku nabijali bol zbog gubitka menstrualne krvi. Meni krv nije bila važna, slabo mi je bilo zbog prvog pravog gubitka.

Tog jutra odstranjene su moje realne emocije, možda zauvijek. Gledajući u zelenu lopatu i zemlju koju prevrće moj susjed odlučila sam da nikada neću zaplakati.

A nosila sam Rikiju ostatke pizze. Kraj svježeg groba stajala je mokra crna vreća za smeće i na njoj nekoliko žutih psećih dlaka. Trokut pizze ispustila sam mački. Umrlo je moje ljudstvo. Nisam zavijala, ni zacvilila, jednostavno sam tako odlučila i progutala zakamuflirani nokat u slini. Sasjeklo me u želucu!

Dugo vremena nisam imala ljubimca, ni susjeda. Više me nitko nije trebao vući za ruku, sve sam obavljala sama, mehanički. Životni poziv u mom novom preobražaju bio je animalne naravi. Odlučila sam sve raščlaniti na nagone.

Moje novo življenje povuklo je za sobom neka nova pitanja, eksperimente i neke druge obrambene mehanizme. Sustav obrane morala sam postaviti zbog sustava koji se već zlostavljački nametnuo. Ljudi! Ljudi su bili ti zbog kojih je postojala ta nepotrebna riječ, eksperimentirati. Eksperimentirajmo otrovima, ratovima, mozgovima. Udaljila sam ljudsko biće od sebe tako što sam na vrata stana nalijepila upozorenje:

PAZI!

OŠTAR PAS!

Držala sam se podalje od čopora i uvijek sam sama odlazila u ranojutarnje i kasnovečernje šetnje. Imala sam čak i markiranu ogrlicu. Takav život polako me povratio u mladost, polako mi je dopuštao da odradim svoj nasilno prekinuti pubertet. Bilo je to vrijeme mog najstrastvenijeg istraživanja. Postala sam kreativac, jedino utočište za ranjene bjegunce. Svoje nagonske rupe zatvarala bih gestom boje i nikada se nisam udaljavala od pomisli da sam životinja. Šinterajem sam nazvala sve ono preostalo.

Jedne večeri za vrijeme moje nužne šetnje srela sam napušteno crno štene. Isprva sam ga ignorirala, pa odgurnula nogom, nije mi tad bilo potrebno. Ali osjetila sam njegov miris. Naposljetku sam ga nježno uzela u svoje naručje. Njegovo razigrano tijelo izvijalo se u mojim rukama. Nisam ga spustila, samo sam ga primaknula bliže svom tijelu. Krenula sam prema svom teritoriju. Putem do utočišta moje je lice nakon dugo, dugo vremena bilo okupano toplim psećim jezikom.

Bojala sam se gubitka i već sam sada razmišljala kako ću sebi oprostiti ovo popuštanje. Uvjeravala sam sebe da je to nagonsko sviđanje, a ne ljudska emocija. Ali štenca se moram osloboditi što prije! Vratit ću zvijer na ulicu čim ojača u nadi da neće biti žrtva prirodnog odabira.

Nekoliko mjeseci kasnije štene se pretvorilo u rasnog psa, labradora. Pomisao na rastavljanje nije bila ugodna i znala sam da je za takvo što već postalo prekasno. Zajedno smo jeli kekse s kalcijem i pili vodu iz iste zdjelice. Išli smo na izlete u prirodu, na duge cjelodnevne šetnje. Četkali bi sjajnu dlaku na balkonu u razdobljima linjanja. Sve smo radili zajedno, čak smo jedne noći i spavali zajedno. Moja ljubav prema životinjama prešla je granice i ovaj put se to više nije zvalo eksperimentiranje, već sparivanje. Jutro poslije odvelo me u depresiju. Iako sam se odrekla emocija, nisam se mogla osloboditi činjeničnog pritiska o dupliciranju gubitničkog horoskopa. Gubim jer sam različita. Nisam više mogla gledati u oči tom psu, nisam mu mogla biti vjerna kao što je on bio meni.

Zato – započelo je razdoblje razdvajanja. Veterinar im je sve otkrio, a mislili smo da je na našoj strani. Labradora su, kako oni to vole reći udomili, a mene su stavili na promatranje. Pas je mjesecima uživao u mom načinu davanja, pa je ubrzo napao udomiteljevo dijete i gurnuo mu svoj ružičasti kurac kroz nogavicu kratkih hlača. Nakon tog incidenta, kletva na usnama udomitelja odlučila ga je uspavati.

Zatvorena u svom kavezu danima sam bezvoljno ležala s kroničnom nesanicom na grudima. Nisam dozvoljavala osjećajima preskakanje ograde. Tako bi me dvonožni slomili. Stavili su mi lance i provjeravali nekoliko puta dnevno na koji način čuvam svoj novi dom. Nakon nekoliko mjeseci napokon sam proplakala. Plač je, shvatila sam, bio jedini put do slobode.

Moja biografija piše moralne natuknice. Još uvijek me promatraju i drže na terapiji vraćanja identiteta. Manje režim, dresura im zavidno uspijeva u zadnje vrijeme. Povremeno mi se dogodi napad panike u razmišljanju o terapijskoj nuspojavi kojom bih mogla zavoljeti ljude i početi služiti društvu.

Pametna sam pasmina. Odradila sam, bez greške, vremensku prolaznost i oni sada duboko vjeruju kako su izravnali moju psihičku nakrivljenost.

Možete me prepustiti ostatku humanog života, bit ću recentni umjetnik, umjetnik s jedinstvenim viđenjem stvarnosti. Pa zar to svakom čovjeku nije san? Ne može to svatko! Ja mogu upravljati iluzijama. Imam trenutno jednu za oči prilijepljenu i ovaj put me nitko neće pokolebati. Moja iluzija je iluzija za vas, za mene je to jedina istina. Cilj opravdava sredstva pa se mogu nazvati namjernom artističkom žrtvom pomaknutih nagona.

Za pola sata naći ću se s grupom ljudi koja fetišističkim trendom navlači životinjske kostime. Vole eksperimentirati nazivajući se furrysima. Svaka nova seansa vodi me ka cilju, pojebati ih što više. Nisu ni svjesni koliko bivaju iskorišteni u doba kada nitko od nas, pravih životinja, nema sezonu parenja. To je moja tajna osveta čovječanstvu.

Zadrži razmak!

rije nekoliko dana Divota je svoju sreću iskušala putovanjem. Ušla je u autobus i popizdila od naguravanja nestrpljivih seljačina.

– Gdje ja uopće sjedim!? – pitala se.

Od svih ušminkanih sjedala u busu jedino na njenom nije pisao broj, dok je na putnoj karti jasno pisalo – sjedalo: 13! Babuskara s napuhanim ovratnikom za spavanje progrglja kako na tom mjestu nitko ne bi trebao sjediti:

– Dušo moja, nemoj na trinaest! Dobit ćeš, sunce moje, reumu!

Druga, još starija krepalina, natrackana maskirnim ružem iz časopisa, usplahireno potvrdi kako je riječ o nesreći. Divota je samo podigla obrve, napućila usnice i zakolutala očima. Na mp3 playeru živčano je palcem izudarala dugme volume.

Jurenje autoputom činilo joj se tako pravocrtno, proračunato i nimalo interesantno. Pokušavala je sebi u glavi zadati nekakav zadatak. Izbrojiti cetifixe, ptice-naljepnice nasukane na zaštitne ograde uz cestu. Nakon ptica došli su na red tuneli. Savršeno uredni tuneli koji su joj isto tako uredno zamalo sjebavali bioritam: čas sunce, čas mrak, umjesto Mjeseca, ventilator! Keep your distance!

Šuma se otvorila nakon prolaska kroz nekolicinu srčika betonskih rolata. Prava šuma s pokojim slomljenim gorostasom. Da mi je barem ugledati crvene oči iz tame šume, pomisli Divota kopajući pogledom šumske ponore i usjeke. Autobusi su danas visoki, iz njih se može pogledati dovoljno duboko u ponor. Želi vidjeti te oči koje poput crvenih dioda probadaju mrak. Želi vidjeti tu mokru, tamnu dlaku zapetljanu o crne kore grana. Taj mrak šume mora prosijati kroz dan, možda tada i ugleda tu živinu. Možda, ako se dovoljno zagleda među hrastove, jele ili, već, koju god pizdumaterinu!

– Bojiš li se, maleni? – prozbori glas razvučen kao zvuk s rastopljene magnetske trake.

– Bojim! Ti sigurno na sebi sada nosiš kožu moje sestre. Sigurno nadimaš svoja pluća i glumiš njezine kosti i mišiće kako bi mene zavarao – iako nadprosječno pametan nije još uvijek mogao razlučiti koliko se taj zastrašujuće duboki glas približio, niti što točno radi.

– Došao sam po tebe dok još imaš jutarnjom rosom ovlaženu njuškicu. Tada si mi najprivlačniji! Već te dugo promatram, znaš li to? – nasmije se cinizmom toliko oštrim da se malenom pred očima iscrtao hologram njegovih čeljusti.

– Ti si vuk! Tako barem govore u pričama. Ti se skrivaš pod tuđom kožom i samo čekaš priliku. Čekaš trenutak kada se nesposobniji od tebe krenu odvajati od majke. Neću plakati, nije me briga. Neću plakati! – promuca maleni svjestan teške odgovornosti u svojim riječima.

– Bravo! Brzo učiš, ali prava je šteta što ovaj put zaključak dolazi prekasno. Ja sam vuk i gledam te iz mraka. Okreni se i priđi polako, čiko za tebe ima poslasticu! – stari lukavac hipnotički zavodljivim glasom pokuša prizvati mališana.

– Prekasno – uzvikne maleni, zategne mišiće stražnjih nogu pa preskoči preko dlakave crne nemani ravno u bezdan ponora.

– Ukurac, još me jedan zajebo! – ljutita zvijer stisne šapu, udari njome o rub ponora pa se polagano spusti u mrak.

Autobus klizi predvidljivim smjerom, još otprilike deset sati do biranog grada. Žuta linija uz cestu juri po debelom staklu. Gleda li se preblizu, ništa se ne uspijeva vidjeti i zato treba dobro ocijeniti razdaljinu. Negdje na pola puta Divota nalazi optički mir u pejzažu. Sad se stvarno mora skoncentrirati i ugledati ponor s crvenim očima. Jedino će tako saznati da li je ta priča uistinu istinita. Tek tada će doznati da li listove ljulja vjetar ili dah neke drevne grdosije. Debilčina, koji se kurac odvajao od majke? – proleti joj glavom.

Déj? vu. Uzvrpolji se na sjedalu i promatra putnike kroz središnji prolaz autobusa. Polovica putnika spava, neki čitaju novine, a nekima noge zaudaraju po parmezanu. Nitko se ne obazire na njezinu uznemirenost pa utjehu iznova traži u šumi.

Šuma je sada izgledala prirodnije. Prvi plan, jureći asfalt, drugi plan, veliko smeđe grumenje zemlje koja drži žile stabala trećeg plana. Divno, Divoto! Propustila si ono najvažnije. Jebalo te takvo slikarsko zapažanje. Strese glavom i unatrag u slowmotionu prevrti zadnjih nekoliko sekundi slike. Lane! Lane je provirilo iz šume. Zurilo je u asfalt i moderni autobus. Odvojilo se od majke i nije znalo dalje. Skočilo je pod kotače cisterne s mlijekom koja je vozila iza autobusa. Samo se stresao mališan.

Bože, nitko nije skužio! Dovraga, svi su morali gledati na drugu stranu, u jebeni kič od zalaska, misli Divota i ljutito nogama gura onu nepotrebnu plastiku za noge zakačenu na sjedalo ispred. Tužna tone u san.

Nekoliko sati kasnije prene je glas iz mikrofona koji recitacijom označi kraj putovanja.

Prvi je put u ovom gradu. Nikada sama nije otišla tako daleko. Uzima kofer iz prtljažnog prostora i sjeda na kolodvorsku klupu. Sjedi tako skoro sat vremena, a onda se poletno digne na noge, zgrabi novčanik pa iz njega izvuče povratnu autobusnu kartu. Pogleda u papirić s natpisom sjedalo: 13 i iscijepa ga na dosta pravilne kvadratiće.

Sonja Gašperov (Split, 1982.) završila je Školu likovnih umjetnosti, a slikarstvo diplomirala 2006. godine na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi prof. Nine Ivančić. Trenutno radi kao asistent na istoj. Do sada je sedam puta izlagala samostalno, a mnogo puta sudjelovala na grupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu. Slikarstvo kombinira sa stripom i ilustracijom. Njezine virtualne art-dnevnike možete pratiti na blogovima; cyberzoo.blog.hr, sonjecka.blog.hr i majice.blog.hr. Sakuplja sve poput hrčka, obožava animirane filmove, previše visi na internetu, crta onda kad ispiše svoj deadline i uživa u krempitama. e-mail: sonjecka@yahoo.com

Zbirka kratkih priča Sonje Gašperov Cyber ZOO po stupnju svoje zaigranosti i provokativnosti teško da ima pandana u domaćoj književnosti: ove euforične priče ozbiljno propituju položaj i dosege ljudske vrste, antropocentričnost svijeta i deklarativno odbacuju, a onda im se i sam svijet opasno zaljulja – realnost i komunikaciju s Drugim nalaze u cyber sferi! I još se svemu tome vesele i lijepe uskličnike i ushite gdje god stignu! I još dobar dio ove knjige stavljaju na mrežu (cyberzoo.blog.hr) gdje će rasti i b(l)ogatiti se! Da, to je cyber-punk, nego šta!

Knjigu, naravno, otvara Prolog, pismo dragom Bogu i pokoja priča koja se može shvatiti i kao manifest. Drugi dio Brlog u kojemu pripovjedač šeće između prvog i trećeg lica, a ponekad se ta lica i pomiješaju u svojevrsnoj shizofreniji ili radikalnom otuđenju, čine priče o autoričinu alter-egu Divoti. Divotino sazrijevanje pratimo od djetinjstva do teških teoloških i teleoloških tema, usput se stalno spotičući o odnos čovjeka prema ne-ljudskim životinjama na najrazličitije načine, uključujući pri tom i zoofiliju i, hm... – humanofiliju. reći dio Blog pak dobar dio rješenja egzistencijalnih kriza nalazi na webu koji čini otvoren prozor (da ne kažem windovs) u neki novi svijet. Potrebno je samo zakoračiti... Na pismo Sonje Gašperov, osim likovne umjetnosti, kojom se profesionalno i pedagoški bavi, i e-tehnologija, vrlo očito su utjecali strip, crtići, možda i kazalište lutaka... mnoge silnice koje su pomiješane s njezinim zanosom i umijećem ove priče dovele do pobjede na natječaju Prozak koji organiziraju Algoritam i novina za kulturu Vijenac.