Ava se bori s aligatorom

Moja sestra i ja boravimo u staroj kući Djeda Sawtootha dok se naš otac, Šef Bigtree, ne vrati iz Mainlanda. To je prvo ljeto da smo same u močvari. “Bit će vam dobro, cure”, promrmljao je Šef. “Hranite aligatore, ne razgovarajte sa strancima. Zaključajte vrata po noći”. Mora da je Šef zaboravio da Djed ima vrata na zaslon – da nema ključa, nema brave. Ta stara kuća hrđom je prošarani žuti bungalov na rubu zaljeva s divljim pticama. Imala je jednu, zagušljivu prostoriju; tri grubo izrađena prozora od drveta patuljaste palme, s daskom crnom od komaraca; tanki krov koji šumi kada pada kiša. Volim biti ovdje. Svaki put kada vjetar zapuhne s rijeke, nebo prospe lišće i perje. Za vrijeme parenja prozor spavaće sobe bučno klopoće uz žarki pjev ptica.

Sada, zbog grmljavine, tanko prozorsko staklo žubori poput voštanog papira. Ljetna kiša i je dalje najutješniji zvuk koji poznajem. Volim se pretvarati da su to prsti naše mrtve majke koji bubnjaju po stropu iznad nas. Malo podalje, jedan aligator riče – ne jedan od naših, negodujem, nego slobodnjak. Naši su se aligatori izlegli u inkubatorima. Ako uopće i stvaraju neku buku, to je traljavo roktanje, iz dosade i sitosti. Ovaj divlji aligator proizvodi nenadmašiv krik, mnogo glasniji, mnogo bliži. Smiješim se i povlačim pokrivač preko brade. Ako Osceola i čuje, to ne pokazuje. Moja sestra leži na krevetu nasuprot meni. Njezine su oči širom otvorene, i smiješi se i smiješi u mraku.

“Hej, Ossie? Jesi li sama tamo?”

Moja starija sestra u sebi ima cijela kraljevstva, a neka od njih dostupna su samo u određenim godišnjim dobima, prema određenom tipu vremena. Jedno takvo stapanje pojavljuje se kada pada ljetna kiša, u ponoć, kada povijuše dišu tik prije spavanja. Moraš postaviti pravo pitanje, baciti pravo uže na mostu, kako bi stigao tamo – a zatim jurnuti preko provalije između vas, prije nego što se most uruši.

“Ossie? Jesmo li same?” Zurim u gusti mrak. Tu je stolac koji izgleda poput rogate vražje siluete. Tu je tamna caklina stakla terarija. Ali nema Slasnoga, Ossiena dečka koji se tek treba materijalizirati.

“Jesmo”, prošapće. “Samo mi”. Ossie zvuči prekrasno budno. Protegne se i potapše me po ruci.

“Mi cure same”.

To je to. “Samo mi!” vrištimo. I ovaj put znam, Ossie i ja zamišljamo istu stvar. Milje i milje močvare, milijuni i milijuni duhova, i samo mi, cure, zatvorene u bungalovu u našim glupavim pidžamama.

Nastavljamo se smijuljiti, sretne i nervozne, golicane nepotpunom nevinošću. Obje osjećamo da se s nama zbija neka mračna šala, iako ne možemo baš posve shvatiti poantu.

“Što je sa Slasnim?” prodahćem. “Više ne hodaš sa Slasnim?”

Uh-oh. Evo ga opet, taj skroviti smiješak, koji govori da je Ossie nostalgična za mjestima na kojima ja nikada nisam bila, mjestima koja čak ne mogu ni početi zamišljati.

Ossie zatrese glavom. “Sada je nešto drugo u igri.”

“Netko drugi? Još nećeš pobjeći s, hm”, zastala sam, pokušavajući se sjetiti kako je to ona rekla, “ljubavnikom? Hoćeš li?”

Ossie ne odgovara. “Slušaj”, diše, oči su joj poput raspirene žeravice. Grmljavina se stišala do mekog njiska. Vani, nešto grebe po našem natopljenom prozoru. “Ovdje je”.

Znate, ono što opsjeda Ossie nije poput onog padanja u trans o kojemu čitate u Bibliji, nisu to ni glasovi iz pakla ili svinje na brdu. Njezino tijelo se ne puši poput petarde, niti urla na mrtvim jezicima. Njezini je dečki posjedaju na različite načine. Prikradaju joj se, učahure joj se u ušima i ustima i plućima, potajice i prožimajući, poput bolesti ili progutane vode. Gledam njezine metamorfoze koje su sve pokudnije i pohlepnije. Ossie se znoji. Ossie teško diše. Stavlja svoju šaku u usta, njezina druga ruka nestaje ispod pokrivača.

Tada zastenje, nježno.

A ja osjećam onaj čudni čvor straha i čuđenja i ljutnje, ljusku koja obuhvaća cijelo moje djetinjstvo. To je još jedna faza promjene koju ne razumijem, iz čvrstog u prazno, koja se događa u mojoj neposrednoj blizini. Duh je ovdje. Znam to, zato što mogu vidjeti kako moja sestra nestaje. Mogu osjetiti to tijelo uz moje koje prazni moju Ossie, i ostavlja me samu u sobi. Slasni je njezin najraskalašeniji dečko dosad. Duh se kreće kroz nju, ulazi u njezina bedra, tjerajući Ossie da izvodi trzavi marionetski ples ispod pokrivača. To se događa svake noći, u posljednje doba, bespomoćna sam i ne mogu ga zaustaviti. Odlazi odavde, Slasni! Razmišljam vrlo glasno. Vrati se u svoj grob! Pusti moju sestru na miru…

Opsjednuto, njezin se krevet počinje ljuljati.

Tako sam ljubomorna na Ossie. Svaki put kada zasvijetli bljesak oluje, ili zdjela zalupa na podu, to je poruka od njezina glupog dečka. Vjetar u njezinoj kosi, vjetar u drveću, sve je to njezin dragi. A u međuvremenu, tko se bavi rezanjem glava smrdljivim ribama za aligatore? Tko skače u Bigtreejev zahod i četka obložene zube u Aligatorovoj glavi? Baš tako. Sa šesnaest godina, Ossie je četiri godine starija i dvostruko viša od mene. Pa ipak sam nekako ja ta koja neprestano radi sav posao. To je nagrada za sposobnost, pretpostavljam. Kada je Šef otišao, morala sam preuzeti brigu o cijelom parku.

Naša obitelj posjeduje Swamplandiju (Močvarnu zemlju!), Tematski Park i Močvarni kafe na otoku, premda nam u posljednje doba baš i ne ide. Možete vidjeti naš drveni znak, kako se njiše s divovskoga drveta kapoke na Ruti 6: DOĐITE VIDJETI SETHA, ZUBATU MORSKU ZMIJU I DREVNOG GUŠTERA SMRTI!!! Sve naše aligatore zovemo “Seth”. Tradicija je važna, kaže Šef, promotivni materijali su skupi. Dok je moja majka bila živa, vodila je predstavu, doslovce. Mama se brinula o svim stvarima u sjeni, iza scene: o zatvaranju bolesnih aligatora, natakanju zračnog čamca, klanju pilića. Nisam čak ni znala da takve dužnosti postoje. Prilično sam sigurna da ih je Ossie još nesvjesna. Ona ne mora raditi svakodnevne poslove. “Tvoja sestra je posebna”, pokušao mi je objasniti Šef u nekoliko prigoda. Ne shvaćam takvu sofističku logiku. I ja sam posebna. Moje ime je palindrom. Mogu se verati po drveću lako poput majmunice. Mogu uništiti kanticu klenova u rekordnom vremenu. Jedanput je djed Sawtooth držao otvorene ralje mrtvog Setha, a ja sam gurnula cijelu svoju glavu u njegova smradna usta.

U Swamplandiji postoje samo dvije dužnosti koje ne mogu obaviti sama: svezati močvarne kokoši tijekom Četvrtaka s živim pilićima, te izvući aligatore iz vode. To znači da se ne mogu natjecati u juniorskim ligama, ili to izvesti sama. To mi ne smeta toliko da bih bila hrabrija. I dalje odbijam ugaziti u jamu, i u svakom slučaju, preslaba sam da bih nasukala vlastitog aligatora. Naša točka je jednostavna: glavni borac, obično je to Šef, ulazi u vodu, izvodeći veliku predstavu, i traži po pjeskovitom dnu svojeg Setha. Tada vuče aligatora van za njegov bijedni rep. Aligator se odmah zanjiše prema naprijed, povukavši Šefa natrag u vodu. Šef ga opet poteže van, i opet razbješnjeli aligator vuče mojeg oca prema vodi. Ovaj povuci-potegni rat nastavlja se na neodređeno vrijeme, dok publika kliče i urliče, navijajući za našu vrstu.

Konačno, Šef svladava svojeg Setha. Uspijeva ga dovući u plićak i uzverati mu se na leđa. To je dio kada ja nastupam. Teta Hilola zasvira magičnu melodiju na kaliopi - ba-da-DOOM-bop-bop! i ja napravim “zvijezdu” preko pijeska, pazeći da se stalno cerim, čak i kada prizemljim na aligatorove oklopne ljuske. Izbliza, Sethovi su prekrasni, s rebrastim sivo-zelenim leđima i dinosaurskim stopalima. U međuvremenu, Šef iskoristivši moju sjajnu točku, omotava crni električnu žicu oko Sethove gubice. Uzima moje gole ruke i drži ih gore prema publici, otvarajući moje malene dlanove kako bi se oni zabavljali.

Zatim ih sklapa oko Sethovih čeljusti. Ja se smiješim i smiješim turistima. Unutar moje stisnute pesnice Seth se bori protiv žice. Šef drži svoje mesnate ruke povrh mojih, skrivajući činjenicu da ja uopće ništa ne radim. Šef me voli podsjećati da turisti ne plaćaju kako bi gledali borbu.

 U nekom trenutku moram se prenuti iz sna, zato što vrata lupaju na vjetru. Bacam pogled na svoj sat: 12:07. Kada je Mama bila živa, Ossie je imala izlazak do 10. Mislim da ga tehnički još ima, ali je nitko na to ne tjera. Ponekad dopušta Slasnom da je ima satima. Postanem bijesna kada razmišljam o tomu, i malo ljubomorna, kako Slasni odvodi Ossie na izlet kroz močvaru. Brinem se za nju. Do sada bi mogla biti duboko među srušenim borovima, na pola puta do jezerca.

Ali ako napustim kuću, tada bih i ja prekršila pravila. Navlačim prekrivač preko glave i grizem usnu. Zbog vala neiskorištenog adrenalina osjećam se bolesno i drhtavo. Sljedeće što znam, navlačim svoje čizme i istrčavam kroz vrata, kao da sam ja ta koja je opsjednuta.

Čudna svjetla rasvjetljavaju močvaru noću. Iznad glave, oblaci se protežu preko neba poput goleme paukove mreže, orošene zvijezdama. Maljušni avioni iz Mainlanda zuje prema žutom mjesecu, kako bi se zapleli u paučinu oblaka. Ossie je mnogo lakše pratiti, nego životinju. Pokosila je za sebe krivudavu stazu kroz šikaru. Trstike rastu visoke i debele oko mene, sikćući na vjetru poput tisuću zmija otrovnica. Svakih nekoliko koraka, pogledavam iza sebe na topli sjaj kuće koji nestaje.

Nekoliko koraka ispred, vidim nekakav oblik koji se pretvara u Ossie, probijajući se kroz ljubičasti šaš.

Upotrijebila je vruće žlice i boju od jaja kako bi svoju kosu obojila u boju izmaglice lavande. To ostavlja trag iza nje, isparavajući iz njezine lubanje, kao da je Ossie bila žrtva prtljavog egzorcizma. Trik je u tome da uhvatiš Ossie nespremnu, da joj se prikradeš s kosa iza tamnog zastora mangrovih stabala, a zatim je čekaš u zasjedi s mojim Super Zamahom Leteće Vjeverice. Ako je pokušaš zaustaviti frontalno, nemaš nikakve šanse. Moja sestra je velika djevojka, teška skoro 90 kilograma, s tri dodatna očnjaka i jaguarskim ugrizom. Osim toga, zaljubljena je. Za vrijeme svoje ljubavne opčinjenosti, baca me sa svojih ramena bezumnim volovskim trzajem i prekorači preko mene.

Što će raditi sa Slasnim? Pitam se. Što ona radi tamo satima sa Slasnim svake noći? Više sam prestrašena nego znatiželjna, a ona je sada do struka u trsci, mrlja boje opala stisnuta u baruštini. U čudnim intervalima, tutnjeći povrh zuja kukaca, čujem riku jednog od divljih aligatora. Za jedno čudovište, proizvodi neobično tugaljiv zvuk: dug i grlen, pun užasne slatkoće, poput glasa Šefa kada postane hrapav od emocija. Odkad nas je ostavio, uvijek ga osluškujem. To je čudna vrsta utjehe u tami.

Dok stražarim, Ossie se miče izvan dosega jasne mjesečine i srebrno-zelenog šaša, sjedinjena s crnim mangrovim stablima. Ubrzo nakon toga počinje nova buka.

Koračam uz rub močvare, previše uplašena da bih je slijedila, ne prvi put. To je to, to je zemljopisna granica do koje ja mogu ići zbog Ossie. Učimo zemljopisne širine i dužine u školi, i lice mi gori, jer mogu ocrtati koordinate vlastite ljubavi i hrabrosti s takvom prokletom točnošću. Šetam uz točke te nevidljive crte, gledajući za njom. Stojim ondje dok se Ossie ne izgubi iz vidika.

“Ossie… ?” To je samo polupovik, najmanje što mogu učiniti. Tada, sablažnjena zvukom vlastita glasa, okrećem se i brzo hodam nazad prema bungalovu. To je njezino tijelo, mislim, njezina stvar. Osim toga, Ossie voli bolovati od ljubavi. Kako pomoći pacijentu koji poriče da nešto nije u redu?

Iza mene, rika se pojačava. Hodam brže.

Većina ljudi misli da aligatori ispuštaju samo dva glasa, za glad i dosadu. Ali ti ljudi nikada nisu čuli riku aligatora. “Jejzik je”, kaže gđica Huerta, naša učiteljica prirodnih znanosti, koja voli pogrešno izgovarati, “ono što nas razlikuje od životinja”. Ali mi ljudi jednostavno smo umišljeni. Aligatori razgovaraju jedni s drugima, i s mjesecom, ženskom kreštavošću.

S engleskoga prevela Sanja Kovačević.

Priča Ava Wrestles the Alligator preuzeta je iz zbirke priča Karen Russel St. Lucy’s Home for Girls Raised By Wolves, Knopf, 2006.