U nas se pomalo olako upotrebljava termin "New Brit Lit" kao oznaka za suvremenu književnost u Britaniji koju pišu pripadnici takozvane generacije X
Alex Garland, Žal, Celebrer, Zagreb 1999, preveo Borivoj Radaković
Postavke Marshalla McLuhana iz šezdesetih o kraju Guttenbergove galaksije podosta su se dugo doimale neprijepornima. Televizionizacija i kompjutorizacija svijeta doista su najavljivale krah mnogih medija, a činilo se da će u paketu pretpostavljenoga povijesnog balasta koji je radikalno trebao nestati iz komunikacijskog prostora biti i knjiga, knjiga kao tiskani predmet. Na stranu činjenica da u virtualnom svijetu, u Internetu, danas postoje (hipertekstualni) romani čiji autori govore kako njihova djela nikada nisu vidjela papir, a i neće, ipak se u drugoj polovici devedesetih zbilo nešto što barem za sada demantira McLuhana - knjiga jednostavno doživljava procvat - jeftina kompjutorska priprema, jeftin rereciklirani papir i, napokon - tipkovnica u svakomu domu! U zadnjem desetljeću upravo se u visokokompjutoriziranim zemljama rodila veoma brojna generacija mladih književnika - prozaika! - koji su nastupili s kvalitetnim romanima novoga duha i nove lepeze motiva i tema. Da, odgajani na televiziji od vremena "Sesamy Streeta" i "Muppet Shawa", na neprestance opetovanom "Monty Pythonu", na tv-serijalima i sapunicama, ali na kompjutorskim i videoigrama, lišeni gramziva sindroma japifikacije (yuppiefication) prema obrascu Margaret Thatcher: "Greed is good" (pohlepa je dobra) u književnost su nahrupili mladi ljudi koji danas imaju tek dvadeset i koju! Generacija X, ili akcelerirana generacija, kemijska, acid gneracija... Nepredviđeno? I to baš kad su se počele stvarati teorije o tome da pisci "born in the fifties" danas pišu najbolje romane...
Douglas Coupland sa svojom već legendarnom knjigom Generation X (kao patronimom naraštaja) iz 1991. i Microsurfsom iz 1995. i utjecaji, bolje rečeno istovjetnost interesa primjerice u američkih pisaca kao što su Jay McInerney ili Donna Tartt, polivalentni Douglas Rushkoff (i davnašnja prva lasta Ellis svakako ima svoj udio) te plimni val novih pisaca u Britaniji koji su krenuli putom što su ga uspostavili Irvine Welsh i Nick Hornby novum su devedesetih godina, znakoviti i kao pojava, ali i kao niz pojedinačnih autorskih dometa.
"New Brit Lit" Uzgred: u nas se pomalo olako upotrebljava termin "New Brit Lit" kao oznaka za suvremenu književnost u Britaniji koju pišu pripadnici takozvane generacije X. U biti, posrijedi je reklamna, odnosno marketinška domislica propagandističkoga tima "Penguin Books" sklepana prema nazivu paralelne pojave u Britaniji, takozvana Brit Popa. Naziv "New Brit Lit" pojavio se početkom rujna 1997. uz promociju romana Wasted Crissy Kayes, Camden Girls Jane Owen, i Are You Experienced Williama Suthcliffa, a u projekt su uključeni i nešto prije objavljeni Alexa Garlanda te Hope Glena Duncana, Foreign Bodies Hwee Hwee Tan, i The Love Parade Matthewa Brantona. (Mogu pridodati i vlastito svjedočenje o tome da se ti autori čak vrijeđaju, pa stoga i distanciraju od toga naziva.)
Alex Garland jedan je od najznačajnijih mladih autora suvremene britanske književnosti koji je svojim dvama romanima Žal (The Beach, 1996.) i Teserakt (Tesseract, 1998.) doživio mnoštvo pohvala i nagrada, a prema nekima već sada slovi kao novi Graham Green. Žal je gotovo unisono dočekan kao izniman i svjež, kvalitetan i inovatorski roman, a Teserakt je podijelio kritiku. U svakom slučaju, Alex Garland stupio je u red autora čija se nova knjiga - čeka! (Kao Welshova, kao Kureishijeva, kao Rushdiejeva...)
U trenutku kada je, (kako bi newageri rekli) sve putujuć vodom na zapad, krug zatvoren i kad se činilo da bi već bilo nemoguće zamisliti roman o nenastanjenu otoku s utopijskim društvom, Garland je napisao knjigu koja će zauzeti ravnopravno mjesto među knjigama o otocima - Moreovoj Utopiji, Swiftovim Gulliverovim putovanjima, Defoeovu Robinsonu Crusoeu, Stevensonovu Otoku s blagom, Huxleyjevu Otoku, Goldingovu Gospodaru muha... Sam Garland, na ovaj ili onaj način, pokazuje da je dio te tradicije u engleskoj književnosti. Žal će početi na način pustolovnog romana u maniri Stevensonova Otoka s blagom, a završiti košmarnim goldingovskim uranjanjem u mrak izopačene zajednice. Dok Gulliver u svome posljednjem, četvrtom putovanju završava na idealnom otoku koji nastavaju konji - Houyhnhnmi - i neka strašna, smrdljiva i divlja bića (ljudi!) - Yahooi - pa uči novi jezik i ustroj novoga društva (sarkastično prenoseći domaćinima uzuse svoje države), dok se Robinson Crusoe zatječe sam na pustu otoku i odupire se zaboravu jezika, a potom uspostavlja mikrosocijalnu relaciju s Petkom, Garlandov Richard svojom voljom odlazi u internacionalnu zajednicu ljudi koji su svjesno došli u "raj", u kojem je jezik komunikacije planetarni jezik - engleski. Tko ne zna engleski, izoliran je (kao skupina Šveđana u Žalu). (U tu svrhu Garlandu je sjajno poslužila ilustracija s riječima i pojmovima koje se nigdje na svijetu ne prevode - OK, Coca Cola i Game Over.)
Dok pak u Swifta ili Huxleya došljaci zatječu već definirano idealno društvo, a u Goldinga djeca (koja se dobavljaju otoka nakon avionske nesreće) kao prema obrascu iz kakva udžbenika sociologije ponavljaju povijest čovječanstva, Garlandovi su junaci odrasli mladi ljudi i svjesni vlastite želje da u egzilu prema svome izboru obdržavaju vlastitu misao o utopijskom idealu. Ali ono što je najstrašnije - utopijska misao samo je nejasna uspomena kao što je i projekt budućnosti posve nejasan. Ravnomjerna i ravnodušna svakodnevica s ponešto lijenih i nejasnih obreda (dodjeljivanje "članske" ogrlice, proslava obljetnica prvoga dolaska na otok...) kao rudimenata "skupinskog" života i svakodnevan rad postavljaju se kao jedini cilj. A to svakako nije dovoljno. Previše je onoga što svatko donosi sa sobom iz "Svijeta" vani, a te "početne" brzine treba usporavati i zaustaviti da bi se živjelo s drugima - u mjestu. Postoji "spas" koji nudi svaka zajednica - ideologija, ideologija baš onakva kakvom ju je Marx definirao, obrnuta slika, laž: Garlandovi junaci neprekidno sebi lažu da su sretni u utopiji.
Priča o mladom putniku Žal je priča o mladom putniku Richardu koji u želji za pustolovinom (i u bijegu od turista) odlazi u Aziju. U Bangkoku saznaje za otok sa žalom na kojemu je lijepo kao u raju i na kojem žive slobodni ljudi. S dvoje mladih Francuza koji su i sami u potrazi za rajem dospijeva na žal. Na žalu se naoko živi posve slobodno, ali ipak postoji (kruta) disciplina - stanovnici su podijeljeni u skupine ribara, tesara, povrtlara, a postoji i nekoliko isprva nedefiniranih zanimanja - Sal je upraviteljica, a Jed izviđač. Na istom otoku simbiotski živi neka banda uzgajivača marihuane. Nakon niza Richardovih pogrešaka (odavanje tajne o otoku, krađa prevelikih količina marihuane), uzgajivači droge uništavaju logor u kojem je ionako zbog unutarnjih podjela i netrpeljivosti kraj već bio blizu. Uloga pripovjedača u Garlanda specifična je i iznimno kvalitetno iskazuje jednu od temeljnih intencija Žala. pokazati kada i u kojoj mjeri "zdrav razum" i logika mogu iznevjeriti i krenuti putom koji vodi samo u zlo, unatoč suprotnoj želji, odnosno dobrim namjerama. Prateći Garlandova pripovjedača, odnosno Richarda, glavnoga junaka, čitatelj će se možda i pitati zbog čega Richard izvodi neke radnje, na primjer, zbog čega posve nemotivirano skriva leš narkomana - ali pristaje na "racionalna" objašnjenja u očekivanju razrješenja. Međutim, kao što to biva, jedna se radnja ne mora nužno reperkutirati u pojedinčevu životu, ali svakako pokazuje stanje njegove svijesti. I kad je već odavno jasno (je li?) da Richard nije niti u stanju racionalno rasuđivati, niti u stanju reagirati u zajednici, "podrška" njegovu projektu od strane čitatelja i dalje nije upitna, a tu je Garland pokazao majstorstvo: odgovornost pada na čitatelja. Proizvedena misao o tome da u "pravom" životu, onom izvan građanske svakodnevice, u svijetu, u pustolovini, pogibije i ubojstva užasavaju samo neiskusne, a iskusni uz gotovo fatalistično "no feelings" idu dalje, dovodi Garlandova junaka čak do stava da je ubiti pojedinca ponekad dobro i za žrtvu/pojedinca samog! U trenutku kad Richard kreće u potragu za (kako se misli) poludjelim Šveđaninom, Garland postavlja moralnu zamku - pokazuje strašnu ljudsku koroziju: smrt je korisna za zajednicu, štiti je, oplemenjuje, homogenizira..., bila to smrt tuđinca/došljaka ili člana zajednice. Takva pragma smrti, dakako, dovest će zajednicu, koja je prihvatila to načelo, do toga da sama u svojoj "civiliziranosti" podivlja. Sablasna osveta nad leševima i poriv za linčom predstavljaju vrhunac, a time i kraj zajednice na Žalu. (Samo tamo?)
Kompjutorska i video konstrukcija Žal je konstruiran prema principima video i kompjutorskih igara. Primjerice: kad se Richard i njegovi francuski supustolovi nađu pred otokom na kojem je žal, razmišljaju kraće vrijeme, izvode nekoliko pokušaja i pogrešaka, potom donose odluku da plivaju. Kad su se našli na otoku, primjećuju plantažu marihune. Ponašaju se racionalno - shvaćaju kako uređena plantaža podrazumijeva da tu ima ljudi, pa se skrivaju dok čuvari ne prođu. Potom dolaze do slapa i nakon nekog vremena odlučuju se na skok... Kada zatim skupina Amerikanaca i Nijemaca dođe pred otok, njihovo zaključivanje ide drugim pravcem: dugo grade splav, pa tek onda uspijevaju do otoka sa žalom. Kad se zateknu pred plantažom marihuane ne shvaćaju opasnost, nailaze čuvari i ubijaju ih. Junaci tako napreduju ili padaju na "razinama".
Nimalo slučajno Garland započinje svoj roman prizivanjem uspomene na vijetnamski rat ("Izbacujemo kiselinu u Deltu Mekonga, pušimo travu kroz puščanu cijev, nadlijećemo helikopterom, a iz zvučnika im trešti opera, svijetleća zrna i krajolik rižinih polja, miris napalma u rano jutro... Da, iako kročim kroz dolinu smrti, ne osjećam zlo jer ja se zovem Richrad. Rodio sam se 1974.") i prividno se distancira od njega (junak je rođen one godine kada rat u Vijetnamu završava i seli se u Kambodžu). Trauma je, pak, za čovječanstvo ostala, baš kao i druga strašna mjesta povijesti dvadesetoga stoljeća - skupinu došljaka koju ubijaju utvarni vijetkongovci, a zapravo kriminalci, čine Amerikanci i Nijemci, na žalu se pojavljuju i dvije djevojke iz Sarajeva (Rekle su: "Mi smo iz Sarajeva", a onda značajno zastale kao da očekuju da padnem u nesvijest ili da im čestitam."), a u strašnom trenutku kad u kamp upadaju uzgajivači droge, Richard, tada već posve srušena morala, prokazuje Moshea - Židova! Garland ipak ne inzistira na pričama o povijesti, već samo postavlja moralne dvojbe: Jesu li svi Amerikanci i Nijemci zaslužili smrt jer su neki Amerikanci i Nijemci počinili zlo, je li Vijetkong uvijek u pravu, jesu li Sarajlije uvijek dostojne sućuti, jesu li Židovi uvijek krivi...? Ili je posve svejedno što netko strada? U današnjem svijetu očito da, do trenutka kad ja/mi postajemo žrtve i tražimo sveopće razumijevanje i pomoć... U britanskoj kritici bilo je prigovora Garlandu (kao i cijeloj generaciji mladih pisaca) zbog relativno oskudna jezika, ali ja smatram da jezik u Žalu (budući da slijedi maniru stripa) nije i ne treba biti u prvom planu (kao, primjerice, u Rushdieja). Garlandu su važne situacije, dodiri i razvoj odnosa. Primjer dramatična suočenja s umiranjem morskoga psa ("shvatio sam da do tada još nikada nisam ubio nešto tako veliko ili nešto što se tako žestoko borilo da preživi"...) nužno treba komparirati s (eutanatičnim) ubojstvom čovjeka ("Zbilja je bilo jednostavno")... Garland precizno i strpljivo gradi odnose među ljudima i treba mu komplimentirati na istančano održavanoj ni emocionalnoj ni erotskoj želji/apstinenciji između Richarda i Françoise, na upornom građenju Jedova lika, uspostavljanju pravila ponašanja u zajednici, do, konačno i najkvalitetnije, pretvorbe pripovjedača iz zaigrana putnika u "gestapovca" - koji izviđa, uhodi, zna tajne, prenosi ih nekome, zna što se zbiva iznutra i izvana, jednostavno: vlasnik je informacija o tuđim životima, pa prema tome i njihovih života. Mnogo će još biti razmatranja o tome zašto je Garlandov roman izazvao toliku pozornost. Možda zbog gotovo naivnog (ali ubitačnog!) pokazivanja zla politike i ideologije koje uvijek završavaju ratom. Možda zbog briljantne isprepletenosti ključnih mjesta suvremene civilizacije - od ekologije (milina na otoku), planetarne decentralizacije (Azija!, Tajland kao jedan od azijskih "tigrova" u vrijeme dok je Garland pisao Žal), hedonizma i eskapizma zapadne mladeži, techno civilizacije (čak se i na otoku igraju videoigre), zbog elemenata new agea (neprekidna prisutnost sablasnog pokojnog Gospodina Ducka kao djelatnoga lika), zbog politike, zbog rata, zbog nesnalaženja generacije X koja toliko toga zna o globalnom selu jer je obrazovana na televiziji i kompjutoru - zbog svega onoga što je Marshall McLuhan najavljivao.