S umjetnicom performansa iz Belfasta, koja je kustosica ovogodišnje manifestacije Međunarodni susret umjetnika Antonio Gotovac Lauer (Štaglinec, 15. lipnja 2013.), i to na temu azijskoga performansa, razgovaramo o njezinu projektu Caution koji je realizirala kao suradnički projekt na temu nevidljivih invalidnosti
Ove godine bit ćete kustosica manifestacije Međunarodni susret umjetnika Antonio Gotovac Lauer u organizaciji Umjetničke organizacije Moja zemlja, Štaglinec Vlaste Delimar, i to na temu azijske umjetnosti performansa. Zbog čega ste se odlučili upravo za tu performersku scenu i koje ćete umjetnike/ice predstaviti u Štaglincu? Kao što je vidljivo na web-stranici navedene manifestacije, sudjelovat će Makoto Maruyama i Vasan Sitthiket, čije smo izvedbe mogli pogledati prošle godine na toj manifestaciji. Gdje ste upoznali radove spomenutih umjetnika?
Kao kustosica i performerica svjedočila sam nastupima i surađivala s mnogim umjetnicima te imam iskustva s mnogobrojnim umjetničkim metodologijama. Mreža umjetnika koji se bave performansom globalna je zajednica umjetnika; zajednički organiziraju izložbe, događanja, prilike i susrete za umjetnike kako bi se očitovali putem proizvodnje novih samostalnih ili zajedničkih radova. Ova je umjetnička praksa za mene, a i za mnoge druge koji djeluju u ovom području umjetnosti, nomadska. Ovakav način rada pruža iskustvo susreta na putovanjima i omogućava mi da reagiram na situacije na koje nailazim.
Vlastu Delimar upoznala sam tijekom projekta PAVES 2009. godine. Nekoliko godina prije toga napravila sam rad My Land (Moja zemlja). To mi je pružilo mogućnost da razvijem profesionalni radni odnos s Vlastom i pobliže upoznam njezinu praksu. Bila sam oduševljena kada me je pozvala da budem kustosica festivala u Štaglincu ove godine. Što se tiče ovogodišnjih umjetnika, dolaze iz različitih dijelova Azije. Naša je želja hrvatske umjetnike i publiku upoznati s umjetnošću performansa iz Japana, Singapura, Tajvana i Tajlanda.
Azijska umjetnost performansa
Koji su prema Vašem mišljenju najznačajniji festivali umjetnosti performansa u Aziji; primjerice, 2009. godine sudjelovali ste na tajlandskom festivalu umjetnosti peformansa ArTrend; surađujete li s nekim od umjetnika/ica čije ćemo izvedbe imati prigodu vidjeti ove godine u Štaglincu?
Mogu ih spomenuti nekoliko, no nisam sigurna da mogu nabrojati sve umjetničke festivale performansa koji se događaju u Aziji u ovom trenutku. Dovodim radove koji su nedavno bili predstavljeni na festivalu Asiatopia u Tajlandu, RITES u Singapuru, ArTrend u Tajvanu i u rezidenciji pod nazivom ArtNO. 11 u Japanu.
Družila sam se i pogledala radove pozvanih umjetnika koji će se predstaviti na ovogodišnjem festivalu u Štaglincu te se naša suradnja sada temelji na pripremama za Štaglinec. Željela bih otkriti njihov umjetnički rad hrvatskoj publici. Kustoski rad u predstavljanju umjetnosti performansa također je oblik suradničke prakse jer uključuje više ljudi.
Već ste nekoliko puta gostovali u Štaglincu. S kojim ste se našim umjetnicima/umjetnicama posebno sprijatelji i što Vas je osobno privuklo umjetnosti performansa Vlaste Delimar?
Nikada nisam očekivala da ću biti dio Štaglinca – da ne govorimo o tome da ću 2013. raditi kao kustosica festivala! Uživam u susretima umjetnika koji proizlaze iz tog festivala i u pažnji koja se posvećuje umjetnicima, omogućuje vrijeme za razradu njihovih zamisli. Daje im se prilika da pronađu vlastiti odgovor i mjesto na kojem će izvoditi rad, da predstave svoje ideje, kao i da izvedu rad zajedno s još nekim i pred hrvatskom publikom.
U više sam navrata imala priliku vidjeti radove hrvatskih performera na ovom festivalu i za neke od njih mogu reći da sadrže teatralne elemente. Neki drugi umjetnici, pak, izvode više konceptualne radove.
Vlastin rad na festivalu ukorijenjen je u zemlju na kojoj se festival održava. Prije nego što će postati njezinim imanjem, to je bilo imanje njezinoga oca. Ostali ljudi su tijekom festivala za nju njezini privremeni gosti. Festival je dio njezinog života i rada. Nisam susrela ni jednog drugog hrvatskog umjetnika/umjetnicu performansa tko bi bio poput Vlaste.
Crna maska i broj 8
Kada i gdje ste se upoznali rad Vlaste Delimar te kako je započelo Vaše umjetničko prijateljstvo i suradnja? Za čitatelje/ice Zareza zamolila bih Vas da predstavite performans Osam vizualnih akcija koji smo mogli pogledati prošle godine u Štaglincu.
S radom Vlaste Delimar upoznala sam se kao studentica, a katalozi s njezinim radovima bili su mi dostupni u knjižnici Sveučilišta na kome sam studirala. Osobno sam je upoznala 2009. godine kada smo obje bile pozvane da sudjelujemo u kreativnom suradničkom projektu PAVES u organizaciji British Councila, a kustosica je bila Anne Bean.
Osam vizualnih akcija bio je performans u kome sam izvela osam uzastopnih radnji. Istraživala sam povezivanje i odnos između ideja oblikovanih putem izrade kolaža i živu izvedbu. Akcije za vrijeme izvođenja performansa, koje su uključivale određene materijale, činile su jednu očitu povezanost. U tim performansima mijenjala bih svoj izgled koristeći fizičke materijale. Te su akcije također bile pokušaj da svoj tjelesni identitet prikažem kolažno i prilagodim svoju tjelesnu prisutnost okolini u kojoj sam djelovala.
Što je simbolizirala crna “teroristička” maska na Vašoj glavi/licu u koju ste imali zabodene slamke/slamu te zbog čega ste odabrali simboliku brojke osam u navedenom performansu?
Crnu sam masku upotrijebila kao objekt u koji mogu zabosti slamke koje sam ubrala u štaglinečkom polju. Utkala sam slamu u sitne rupice na vunenoj maski. To je bio pokušaj da preobrazim izgled maske u nešto više organsko. Maska služi kao usporedba sa zapuštenim kućama koje možemo tu i tamo vidjeti, koje ostavljene tako neko vrijeme dopuste prirodi da pomalo urasta u njih kroz pukotine u zidovima, i na kraju priroda preuzme cijelo to napušteno mjesto. Smatrala sam to i prikladnom usporedbom s hrvatskom ratnom prošlošću – ona je sada zanemarena, no još uvijek živi u sjećanjima ljudi. Broj osam sam odabrala kao simbol za beskonačnost.
Godine 2010. predstavili ste svoj rad na National Review of Live Art koji vodi povjesničarka umjetnosti Nikki Milican. Molim Vas, ukratko nam, koliko je to moguće, recite što navedena manifestacija znači za britansku scenu žive umjetnosti?
Nastupala sam na National Review of Live Art u Glasgowu 2010. godine. Taj je događaj jedan od najistaknutijih britanskih festivala koji uključuju performanse. Umjetnici i publika iz čitavoga svijeta doputuju kako bi doživjeli čitav niz događanja uživo kao što su radionice za studente i platforme u nastajanju i vidjeli neke od najdarovitijih svjetskih umjetnika performansa. Bila mi je čast raditi s Nikki Milican na dvadesetu obljetnicu smotre. Više o tome možete naći na: http://www.bristol.ac.uk/theatrecollection/.
Nedavno ste dovršili projekt Caution (Oprez) u kojem ste surađivali sa šestero umjetnika/ica iz raznih dijelova svijeta, i to kao niz solo i zajedničkih radova, videoradova i instalacija, kako biste označili vlastite identitete u okviru diskursa o nevidljivim invaliditetima. Kao što ste napisali u katalogu navedenoga rada, disleksija Vam je dijagnosticirana 2004. godine i od tada istražujete vlastiti identitet u okviru zajednice invaliditeta. Kako ste prepoznali znakove vlastite disleksije?
Kada mi je dijagnosticirana disleksija, nisam imala pojma da se radi o svojevrsnom invaliditetu i da su ljudi s invaliditetom zasebna zajednica. Nakon što mi je ustanovljena ta dijagnoza vratila sam se u Sjevernu Irsku. Upravo sam bila magistrirala Vizualni performans i umjetničke prakse u Engleskoj.
Po povratku u Sjevernu Irsku postala sam nezadovoljna svojim životom jer sam primjećivala kako je malo podrške i informacija o disleksiji dostupno. Svaka je osoba s poteškoćama, pa dijelila ona svoj nedostatak i s drugim osobama, različita. Sve više i više me ljutio nedostatak razumijevanja za pojedinačnu osobu. Činilo se da ima vrlo malo svijesti o pitanju invaliditeta unutar društvenih struktura. Primjećivala sam taj nedostatak i u svim drugim kulturama u kojima sam radila. Nisam odmah krenula raditi performans o svojoj poteškoći, no postala sam samosvjesnija kako se moja poteškoća odražava na moju umjetničku praksu. Postala sam analitična u smislu utjecaja na moj rad, i ima li ga uopće.
Borim se s komunikacijom. Ljudi općenito misle kako je disleksija nešto kada naopačke čitaš ili brkaš brojeve. To je dijelom točno, no krajnje je frustrirajuće da se disleksija općenito kategorizira kao takva pojava. Nedisleksične osobe shvaćaju disleksiju kao nešto što se lako definira. No, to nije baš tako jednostavno.
Nakon nekog vremena dobila sam podršku od organizacija koje su se posvetile vezi umjetnosti i invaliditeta, i tako sam počela primjećivati samu sebe. Organizacije poput ADF (Arts & Disability Forum) iz Belfasta, Shape iz Londona i DaDafest iz Liverpoola su me podržale i pomogle mi da se osvrnem, započnem se prikazivati i raščlanjivati. To mogu činiti kroz svoj rad, procese i metode koje koristim za svoju izvedbenu umjetnost. Od tada radim performanse koji se direktnije tiču mog identiteta kao osobe s invaliditetom.
Osjećaj života kroz performans
U toj nevidljivoj invalidnosti, osjećate li se i u životu, kao što ste označili za navedeno umjetničko istraživanje, da ste negdje po strani, sa strane, na margini?
Invaliditet i umjetnost postoje u mom životu, i to nije nešto što će nestati ili biti izliječeno ili nešto za što ću izgubiti interes; to je ono što jesam. Možda će čitatelji željeti znati više o tome zašto meni kao umjetnici najbolje odgovara rad u vidu performansa?
Izabrala sam raditi performanse nakon što sam proučavala tekstil i oblikovanje. To je za mene bio prirodan korak. Najprije sam se zaintrigirala materijalima kojima bih se koristila i kako su oni fizički prisutni u prostoru. Ta su me iskustva dovela do shvaćanja da se u umjetnosti performansa također radi o životu, življenju – da je to živa umjetnost. Mi smo živa bića, kreiramo i izražavamo ono što je unutar i izvan nas. Pretvaranjem tih ideja u djela kroz performans čini da se osjećam živom. To mi daje veliki osjećaj slobode i bivanja.
Koje su vrste nevidljivih invalidnosti ostali umjetnici/ice tematizirali u svojim radovima u okviru projekta Caution?
Vaše me je pitanje pomalo zateklo jer se u Irskoj i Velikoj Britaniji ne smatra prikladnim pojedince ispitivati o njihovu invaliditetu. Postoje kulturalne različitosti između umjetnika koji su radili na projektu Caution. Reći ću samo to da su svi oni osobe s invaliditetom. Vaši čitatelji mogu pogledati sljedeću mrežnu stranicu žele li više informacija o tom društvenom modelu: http://www.artsanddisability.com/terminology/medical-model.aspx.
Iskreno se ispričavam, no navedeno sam pitala zbog kontekstualizacije radova, a ne zbog zadiranja u privatnost invaliditeta. Jedna vrsta nevidljive invalidnosti bila je označena kao nemogućnost dobivanja vize i izlaska iz zemlje. Navedenu je invalidnost dokumentirala u svome radu umjetnica Poshyja Kakl, inače umjetnica performansa iz Kurdistana (Irak). Molim Vas, pojasnite nam prepreke i granice s kojima se navedena umjetnica suočavala kako bi mogla sudjelovati u navedenom projektu. Gdje je izvela svoj rad koji se može pogledati na web-stranici (http://www.sineadodonnell.com/artists/caution/poshya-kakil).
Poshyju Kakl upoznala sam kad i Vlastu Delimar, za vrijeme projekta PAVES 2009. godine. Nakon završetka projekta ostala sam u kontaktu s Kakl. Putem e-maila, interneta i Skypea koji nam omogućavaju da se nazivamo i vidimo, razvile smo online radni odnos. Nije nam bilo moguće susretati se uživo zbog britanskog viznog režima, no ipak smo joj za 2012. godinu isposlovale vizu pa je konačno uspjela doputovati i prikazati svoje radove/performanse u Belfastu i Londonu.
Rad s video-snimke koji spominjete zove se Oil & Hijab. Izvedba je trajala preko dva sata kao dio projekta Caution u galeriji Golden Thread u Belfastu. Situacija s dobivanjem vize za Poshyju bila je komplicirana i iscrpljujuća. Obje smo trebale putovati u Libanon kako bismo zatražile izdavanje vize. Čekale smo tri tjedna odgovor na zamolbu – hoće li biti prihvaćena ili odbijena. Srećom, Poshyja je uspjela dobiti vizu i otputovati iz Iraka.
Slično kao i Poshyja Kakl, i Vi ste kao umjetnica performansa suočeni s religioznom mržnjom u Belfastu koji je raskoljen na protestantski i katolički dio. Naime, rođeni ste u Dublinu, a u Belfastu živite od 1995. godine. Kakva je politička situacija danas u irskom društvu s obzirom na navedenu povijesnu raskoljenost, i zbog čega društvo nije spremno da se navedeno riješi na miroljubiv način (apsolutno sam svjesna utopijskoga značenja navedenoga pitanja s obzirom da vlastodršcima navedena režirana situacija odgovara)? Tko su teroristi protiv pameti, a tko borci za zdrav razum?
Ova su pitanja za mene preteška i ne pada mi na pamet odgovoriti na njih – jednako kao što ne bih komentirala hrvatsku povijest! Sjeverna Irska prolazi kroz velike promjene – svaki dan, svaki tjedan, iz godine u godinu – i većina ljudi je zadovoljna promjenama i želi mir. To je sve što ću reći.
Kako vidite Hrvatsku u Europskoj uniji? Npr. Penny Arcade u svom performansu Bitch!Dyke!Faghag!Whore!, koji je nedavno izvela na Queer Festivalu u Zagrebu, izjavila je kako joj se sviđa u Zagrebu jer smo još uvijek duboko u 20. stoljeću.
Nisam o tome razmišljala. Sviđa mi se događanje u Štaglincu jer tamo je još uvijek prisutno ono za što osjećam da bi trebao biti duh ljudi u Hrvatskoj. Možda zato što se festival održava u mjestu dovoljno malenom da bude dobra komparacija ljudskog duha u usporedbi s festivalom u velikome gradu kao što je Zagreb, koji je u velikoj mjeri europeiziran.
Mi stvaramo svoje vlastite horizonte
U svojim ste izvedbama povezani sa spiritualnim značenjem zemlje. Molim Vas, interpretirajte svoju izvedbu i instalaciju koju ste izveli u okviru projekta Caution. Naime, u tom performansu stojite u limenoj kanti za vodu, pridržavate granu stabla i izvikujete ha-ha-ha, a pritom tu granu stabla pomičete naprijed-natrag ispred sebe. Nadalje, u bijeloj ste košulji i jedan je Vaš rukav obojan u crveno. Pozadina scene je zelena. Pritom ponovo zamjećujemo grančice u Vašoj kosi.
Caution je bio naručen projekt koji je financirala Kulturna olimpijada Unlimited i London 2012. Festival u suradnji s Olimpijskim i Paraolimpijskim igrama u Londonu 2012. godine.
Živa umjetnost koju opisujete bila je dio projekta Caution, a nazvana je Tree Dance (Ples stabla) i izvedena u galeriji Golden Thread u Belfastu. Grana stabla je objekt koji se svako toliko pojavljuje u mome radu. Koristim je kao palicu, kao polijevalicu, na neki način; ona čini metafizičku poveznicu s glasom prirode. Kada radim s granom, s vremenom dolazi do neke vrste harmonije između moje energije i težine grane i smjera na koji se ona naginje – ako je ne pridržim, past će.
Uvijek postoji nada i tračak tragedije u mojim performansima. Puna dva sata radila sam u prostoru gdje je iza mene bio zid obojan u zelenu – Dublin Bay Green – boju. Vrh zida bio je obojan u crveno i na njemu je pisalo: “Ispruži ruku i pomiči je s lijeva na desno i imat ćeš obzor”. Ova rečenica Dennisa Tana zabilježena je u katalogu projekta Caution. Na nju se u svojim tekstualnim radovima poziva i njemački umjetnik i moj umjetnički mentor za vrijeme projekta Caution – Boris Nieslony. Izuzetno inspirativno, i ovaj sam navod stavila kao pozadinu rada jer on najtočnije sažima moje osjećaje naspram projekta Caution u cjelini – mi stvaramo svoje vlastite horizonte.
Navedene riječi također opisuju radnju za koju se dobiva dojam kao da se performans nastavlja i nakon što je završio.
Zvuk “ha, ha, ha” bio je nešto posve neplanirano. U svojim prijašnjim akcijama koristila sam se pjevanjem i vrištanjem, ali u posljednje vrijeme ne planiram zvukove koji će izaći iz moga tijela; pokušavam pustiti da zvuk izađe spontano. Ako izađe, prihvaćam, a ako ne izađe, i to je u redu. Slovo “h” ostalo mi je od matrice koju sam koristila za ispisivanje rečenice na zidu. Sjedila sam držeći ga i osjećala kako je “h” zvuk koji će kasnije te večeri izaći iz mene za vrijeme performansa – izađe li uopće ikakav zvuk.
Samo toliko mogu planirati prije nastupa. Jednom kada počnem, nešto drugo preuzme kontrolu – napusti me osjećaj da sam u ovome svijetu u svojoj uobičajenoj egzistenciji i ulazim u nepoznato, u kreativan prostor u kome mogu dalje otkrivati i razvijati svoj umjetnički jezik. Puno mi je pomoglo to što sam imala dobar radni odnos s galerijom Golden Thread; oni su pružili i dalje pružaju veliku potporu mome radu. Ova mreža potpore učinila je Caution ugodnim iskustvom – znala sam da u mene imaju povjerenja.
Nuklearke + Made in Japan
U navedeni ste projekt uključili i rad Shire Masuyama, umjetnika iz Kawasakija. Kojim je radom sudjelovao u projektu Caution?
Shiro Masuyama je prije svega konceptualni umjetnik. Njegov se rad poigrava s mogućnošću “performativnosti” i njegova istraživanja vrše utjecaj na njegov praktični rad i na to kako on percipira ili se susreće sa sličnostima i razlikama u društvima. Za projekt Caution Masuyama je izložio video dokumentaciju koju je snimio na proputovanju kroz Japan u društvu sa mnom. Na putu smo bilježili i mjerili stupnjeve radijacije. Izložio je i ciglu od cementa pod staklom na završnoj izložbi u galeriji Golden Thread. Ciglu je načinio sâm od mješavine pijeska koji je prikupio s radijacijom pogođenih područja u Japanu, i na nju utisnuo natpis “Made in Japan”.
Masuyamina živa izvedba u galeriji Golden Thread sastojala se od oblaganja nekih za Japan karakterističnih objekata, kao što su jedaći štapići ili japanska zastava, u cement. Kada bi se cement osušio, te bi objekte umjetnik pažljivo obilježio i posložio na metalne police. Tako je predstavio i prenio odjek katastrofe koja se dogodila u Japanu, a cement na materijalima predstavljao je metode kojima se koristila japanska vlada kako bi spriječila širenje radijacije.
Fotografija japanski akt
U katalogu u povodu projekta Caution naveli ste kako žensko nago tijelo u japanskoj kulturi ne smije izložiti genitalije i bradavice; možemo pridodati, upravo kao i Barbie. Zbog čega postoji navedena kulturološka zabrana i na koji ste je način uključili u svoje radove za vrijeme boravka u Japanu?
Tijelo je osnovna značajka performansa ili žive izvedbe. Osobno sam zainteresirana za suživot osobito kada promatram druge žene i učim od njih kada se susrećem s njima u drugim kulturama. Na svakoj lokaciji projekta Caution, uloga žene, ravnopravnost žena i stavovi prema ženama ili ženskom tijelu bili su potpuno različiti. Od Perua do SAD-a, Kanade, Japana pa do Libanona i sve do Iraka, provela sam mnogo vremena proučavajući kakav bi moj odgovor trebao ili mogao biti u odnosu na položaj žena u tim zemljama u kojima sam stvarala svoje radove. Na primjer, kada sam gledala filmove u Japanu, otkrila sam da se mozaik/pikselacija koristi kao vizualni prekrivač genitalnih područja tijela.
Napravila sam fotografiju Japanese Nude (Japanski akt) za vrijeme boravka od nekoliko tjedana u jednom japanskom kućanstvu. Pokušala sam i s videom. Na kraju sam odlučila da je jedna slika suma svih mojih razmišljanja o tome kako napraviti sliku gologa tijela i osvijestiti što jest, a što nije na slici. To ne bi bilo moguće u Iraku, ali u Torontu je, na primjer, muškarcima i ženama dozvoljeno legalno šetati u javnosti u toplesu. Poigravala sam se s vladinim restrikcijama u odnosu prema tijelu za vrijeme projekta Caution. Koristeći se ovim ograničenjima, paralelno uz vjerske i društvene stavove koji vladaju u pojedinoj zemlji, razvijala sam svoj rad oko teme razotkrivanja ženske stvarnosti.
Uz navedenu zabranu u svoj “japanski” rad, za vrijeme putovanja Japanom sa Shirom Masuyamom, mjerili ste i stupanj radijacije oštećenih nuklearnih reaktora u Fukushimi. Koje su reakcije tzv. malih ljudi prema toj devastaciji i koji je politički stav, pojašnjenje – “isprika” onih Moćnih, ako je uopće ima?
Ljudi su bili slomljeni, bio je to ogroman gubitak života i taj će događaj nastaviti utjecati na živote ljudi još dugo. Sadašnja vlada u Japanu podržava ponovno otvaranje nuklearnih pogona. 40 000 ljudi okupilo se u Tokiju kako bi demonstriralo protiv te odluke. Nažalost, vlada je ignorirala glas naroda i prošle godine ponovo stavila nuklearna postrojenja u pogon