Pile kao da je nakratko opsovalo i Hal se probudio. Zatim još jedno, u kombinaciji s tupim udarcem. Hal je zabio glavu u groblje mušica između mrežice i prozora, ravno iz kreveta, i vidio, u kokošinjcu točno ispod sebe, dva mrtva pileta.
Potom je palo i treće. Tamo dolje, Halu pred očima. Nešto se strovalilo s neba i zabilo mu glavu u žičanu ogradu, pokosivši ga na mjestu. Crni oblutak. Isti onakav kakve su Maddy i dečki skupljali jučer na obali jezera, točno ispred vikendice u koju su pobjegli. I ostali obluci u kokošinjcu, oni koji su pogodili prva dva pileta, bili su preuočljivi. Tri oblutka, tri mrtva pilića.
Hal je pratio putanju po kojoj je oblutak doletio, skroz do druge strane jezera, na kojoj je stajao neki klinac. Nosio je bijelu majicu, koja je stvarno dolazila do izražaja ispred tamnoga zida četinara, dok je zamahivao rukom i prebacivao težinu na stražnju nogu. Razmotao se u koordiniranoj kretnji koja mu je obuhvatila cijelo tijelo, zaključno s vršcima prstiju. Oblutak koji je bacio vidio se tek na vrhuncu svoje putanje dok je kružio nebom pred svitanje. Pad je bio nevidljiv, sve dok se nije ponovno prikazao na glavi pilića broj četiri.
Sad je gotovo pola kokošinjca bilo mrtvo.
To nisu bili Halovi pilići, ali dok ima u najmu kuću kraj jezera, odgovoran je za njih. Ogorčen, izašao je u pidžami, zaustavivši se samo da navuče čizme, koje su još bile vlažne i čekale na trijemu.
“Oj!” viknuo je, skupivši ruke u lijevak oko usta. “Koga vraga radiš?” Druga strana jezera bila je daleko, pet minuta veslanja ili deset minuta hoda, predaleko da bi ganjao klinca.
Dječak je opet zamahnuo i bacio. Hal se povukao na trijem, zamišljajući kakve bi posljedice tako snažno bačen kamen imao u susretu s njegovom lubanjom.
Hal je čuo kako kamen zviždi zrakom, pada u kokošinjac i pogađa pilića broj pet. Preostala četiri pilića skakala su uz ogradu, svi u istom kutu, kao da su nekada ondje bila vrata.
Halov dalekozor visio je na jednoj od kukica na trijemu, uz pljesnive kišne ogrtače i odložena vesla. Ruke su mu se tresle dok je gledao kroz dalekozor, a slika dječaka podrhtavala u lećama. Nije se osjećao onako nevidljivim kao kada je promatrao crvenperke i muharice u šumi iza kuće. Naprotiv, osjećao se izrazito ranjivim, kao da se i fizički približio dječaku i tako postao lakša meta – ako uopće postoji lakša meta za demona koji je već sravnio pet pilića iz pet pokušaja s nemoguće udaljenosti. Nemoguće, zato što je i Hal s dječacima bacao kamenje s obale, i to nekoliko puta tijekom prošloga tjedna. Nisu ni pokušali bacati na drugu stranu zbog nezamislive udaljenosti. Bacali su iz gušta.
Dječak je možda bio samo godinu ili dvije stariji od Josepha, njegova najstarijeg sina, možda 11 ili 12 godina. Za dijete, kretao se zabrinjavajuće samopuzdano. Sprijeda je imao dugačke plave šiške, koje su mu skrivale oči, sve do usta. Opet se sagnuo, kralježnica mu se ispupčila svom dužinom.
Kad se ispružio i bacio kamen, zamah njegove ruke, napinjanje i otpuštanje energije iz njegova tijela oduzimalo je dah. To je umjetnost. Čudesna vještina i olimpijska odlučnost ocrtavale su mu se na licu. Hal je očekivao nekakav podrugljiv smiješak, isheren izraz lica koji lokalni huligani namjeste dok ga podbadaju s autobusnog stajališta kad ide do ljekarne. Ovaj se doimao kao dobar dečko. Bio je čist; da se nalazio na igralištu i bacao bejzbolske loptice, sa šiškama uredno pospremljenim ispod kape, privlačio bi divljenje poput magneta.
Pokosio je i šestoga pilića.
“Za Boga miloga, hoćeš li prestati!” zaderao se s trijema toliko glasno da mu je izletjela pljuvačka. “Ovdje ima djece. Jedno je bolesno. Ovo nije naša kuća. Ovo nisu moji pilići.”
Začuli su se koraci na stepenicama i onda su se otvorila unutarnja vrata. Bila je to Maddy, nosila je Halovu pidžamu.
“Vrati se gore!” rekao je Hal. “Neki luđak baca kamenje.”
“Baca kamenje?” Maddy je izašla na trijem, trljajući oko.
Sedmog je pilića pogodio tolikom silinom da mu je perje zalepršalo oko leđa, gdje ga je pogodio kamen. Umjesto pijukom, oglasio se krkljanjem.
Preostala dva pilića izbezumljeno su skakutala iz jednog kuta u drugi, kljucajući glavama naprijed i zaobilazeći svoje pale drugove.
“Ne idi tamo!” rekla je Maddy kad je Hal gurnuo vrata i jurnuo van. Na drugoj strani jezera, dječak je prebacio kamen iz desne u lijevu ruku. Hal potrča, a dok je trčao, digao je ruke uvis i još jednom viknuo: “Prestani!” Ali dječak nije prestao.
“Vrati se, glupane!” rekla je Maddy, provirivši van tek koji centimetar. “Jesi li zvao policiju? Nazvat ću policiju.”
Dok su mu prsti hvatali kukicu na vratima kokošinjca, Hal je vidio dječaka kako baca. Hal prebaci kukicu. Žica mu se zarila u prste kad je podignuo vrata da ih otvori. Pobjegao je natrag u kuću i bio tik do vrata kad se okrenuo i vidio da je i osmo pile palo, još se trzalo. Jednom je nogom u pravilnom ritmu udaralo po tlu. Uspjelo je tako udariti možda desetak puta prije nego što ga je drugi kamen pogodio u glavu, od čega su mu se noge podigle u zrak.
“Je li broj policije još uvijek isti kad se zove s mobitela?” pitala je Maddy.
Dječaci su bili na stepenicama, Maddy je viknula na njih: “Natrag u sobu! Klonite se prozora!” No njezina im je panika samo izmamila smiješak na lica, razrogačila im oči i ubrzala korak.
Hal je očajnički vikao na posljednje pile koje se plaho, korak po korak, povlačilo iz kokošinjca. Na Halove povike samo je blentavo treptalo.
Dječak se opet sagnuo.
Hal je istrčao, skakućući s jedne na drugu stranu, i stjerao pile u kut gdje se kokošinjac oslanjao na kuću. U kući, Maddy je dečkima prepriječila put ispruživši nogu i razgovarala s operaterom za hitne slučajeve svodeći stvar na šture činjenice.
Halov se vrat naježio, sluteći kamen u padu. Zagrabio je prstima u meko tlo i bacio šaku zemlje i kamenčića lijevo od pileta, od čega je ono zalepršalo i zabilo se u kut s glavom prema kući. Tu ga je Hal uhvatio, bacivši se u prašinu.
S piletom u šakama, prevrnuo se na leđa, podbočio i izmaknuo baš kad je kamen udario točno u mjesto na kojem se nalazio sekundu prije i zatim odskočio i zabio se u bijele oplate kuće.
Unutra, na sigurnom, dječaci su zadivljeno promatrali pile na trijemu. Hal ga je ponosno pokazivao, ne obazirući se na bujicu Maddynih psovki.
“Dolazi li policija?” upitao je.
“...koji debil, glup si ko ona stvar”, nastavljala je Maddy. “Riskiraš život zbog prokletog pileta. Dečki i ja sami u kući...”
“Tko je tamo, tata?” upitao Joseph. “Jesu li svi pilići mrtvi?”
“Svi osim ovoga”, rekao je Hal i ponovno ga pokazao. Pile je ispružilo glavu mičući je lijevo-desno i brzo je treptalo, poput foto-objektiva koji mora sve uslikati. Hal je pogledao kroz prozor, prema dječaku na drugoj strani jezera, ali vidio ga je samo kako odlazi, krajičkom oka, prije nego što mu se prozor rasprsnuo u lice.
Dečki su vrisnuli. Nešto je sijevnulo preko Halova lica. Cijeli svijet mu se rasuo na sjajne komadiće. Zatekao ih je zvuk stakla na pločicama. Ruke su zaštitnički poletjele uvis, leđa se okrenula prozoru. Bilo je krvi. I cijelo je vrijeme držao pile visoko iznad sebe, odlučno u zraku iznad sveg tog kaosa.
Tak kada je popadalo staklo i smirila se halabuka, Hal je uspio shvatiti što se dogodilo. Lica Maddy i dječaka bila su poprskana krvlju. Osjetio je kako mu se nešto slijeva s obrve na obraz. Piletu je glava bila odrubljena, ali još se trzalo u njegovim rukama. Pileća mu se krv slijevala niz ruke i skupljala oko laktova.
Svi su bili nasukani u moru stakla, Maddy je naredila da se ne miču, ona i dječaci bili su bosi. Njihove čizme postale su šalice za dugačke i nazubljene komade stakla, a dečka vani više nije bilo