Tvornica
Sjećam se tko sam.
U tvornici šijemo, peglamo i bilježimo muške sakoe. U tvornicu dolazimo u petnaest do šest. Ima nas oko tri stotine. Sve smo rastom više od direktora. Njemu ne valja stajati preblizu da ga se ne pokapa znojem. Naša zgrada se nalazi sedam metara od mora. Zgradu okružuju metalne plave žirafe visoke pedeset metara. Mi imamo žute kartele. Na njima pišu naša imena, prezimena, radni sati. Žute kartele su pune rupa. Za svaki dan, koji provedemo u tvornici, dobijemo jednu rupu. Kad prifali koja rupa u tjednu, šalju nam doktora kući. Ako nas doktor ne nađe u krevetu, s plaće nam skinu trećinu. Zato smo radije u tvornici. Šijemo, peglamo, popisujemo. Zatim marendamo pod zemljom. Marendu nosimo od kuće, a kavu pijemo njihovu. Crnu, bez mlijeka, bez šećera. Tijekom marende se pogledavamo. Gledamo si frizure, nokte, tenisice, salvete. Ja imam naušnicu u pupku pa gledamo i u nju. Kad marendamo pod zemljom, slabo pričamo. Nakon jela popušimo dvije cigarete. Drugu palimo na prvu. Nekad dođemo na posao direktno iz izlaska pa budemo pripite na marendi. Kažemo da to više nikada nećemo tako.
Sada je toplo stoga marendamo vani. Sjedimo na kartonima, na stepenicama koje ne vode nikamo. Pet nas je vani, mirišimo na topljeni sir, prašinu i trajnu salamu. Nedostaju nam sunčane naočale, pa škiljimo. Malo u brod pun banana, malo u vodurinu ispred nas. Ona je uvijek mutna. Ne poznajemo joj dubinu. Prepričavamo ljetne zgode, bude smiješno pa se svako toliko zagrcnemo komadićem kruha.
Pravnica prolazi pokraj nas, sitno se smiješi, lupa bordo potpeticama. Dok ona lupa, mi šutimo. Skladištar ustaje i viče – Nešto je u moru! Veliko je! Tamo... Nema sto metara! I mi spazimo kita. Ogroman je. Pedesetak metara od nas, klizi uz samu površinu vode. Cupkamo jer… Što ćemo sad s njim? Tjeraju nas u halu. Svima pričamo o njemu. Taj kit je sve što danas imamo.
U skladištu gotove robe, na četvrtom katu, imamo jednu što joj raste trbuh, a ne zna da je trudna. Ona žustro četka sakoe pa se nekad četkom opandrči po trbuhu. Ne zna izgovoriti slovo R pa onda svačiju mater preimenuje u matej. Kad kaže da je boli glava, a boli je često, kao da ispusti slovo L u riječi bol, kao da kaže “boui” pa njena bol postaje britanski pjevač, različitih boja očiju, koji pjeva Little China Girl. Ali ona nema kineske oči. Njezine su oči obične kao što je obična i njena glavobolja.
Oko jedan sat popodne sva sam prekrivena tankim slojem fine prašine. Između sakoa od merino vune, zurim kroz prozor u zgradu svog voljenog. Poslije posla ću ga odvesti na kavu, ali ne na glavnu ulicu. Gledam kroz mrljavi prozor. Gledam u mrljavo, sad već, ljeto i njegove ptice. Gledam u lokve pune duga. Malih nebrojenih duga. Nikad neću ostati ovdje. Uvijek ću odlaziti. Moji roditelji će reći – Nije to za tebe. Napusti to mjesto. I svi ćemo otići na večeru u mekani restoran na ivici grada. Jest ćemo Cordon blue s krumpirićima. Otac će piti bijelo vino, mama i ja Bailey’s. Smijat ćemo se puna trbuha na ugaslom suncu dok ne dođe vrijeme za spavanje.
Prozora ovdje ima puno. Tek se rijetki mogu otvoriti. Da nas dohvati požar, prvo bi sakoe bacali kroz njih. Na jednom od njih ispunjavam žuti karton. Upisujem koliko sam sakoa popisala, na koliko sam stavila deklaraciju. Kraj mog lakta nalazi se mali radio na kojem svira jednostavna i predvidljiva glazba. Pitam šeficu mogu li promijeniti stanicu. A zašto? – kaže ona. Šutim dok odlazi u zahod. Šefica često svoja stopala pere u umivaoniku. Skine najlon čarape, jednu pa drugu, spremi ih u džep kute, pa stopalo po stopalo gura pod slabi mlaz. Sapuna nema, nikad ga nije ni bilo, pa prljavštinu struže kratkim noktima. Gipka je, stopala nakon pranja njuši nosom. Potom oblači nove najlonke. Svatko od nas u zahodu ima pravo boraviti najviše deset minuta, tri puta na dan. Mnoge žene koriste to vrijeme za pušenje. Nekad sjednu na školjku pa pišaju i puše istovremeno. Šefica je to zabranila. Rekla je – Nećete mi pušiti u zahodu! Rekla je to puno puta. I prijetila uzimanjem trećine plaće. Zato kad je više žena u zahodu, jedna od njih obavezno škilji kroz tiho odškrinuta vrata.
Pomičem kotačić na radiju. Nakon toga čujem vrisak iza sebe. Okrenem se, a šišmiš leti, leti svukud, krilima lepeće po najlonu, vješalicama, zidu. Vicka, koja ne zna da je trudna, vrišti bez prestanka. Kaže da se boji svega što leti. I što gmiže. I što laje. Šišmiš udara u zid, pada na pod, teško diše. Podižem ga rukama. Nikad do sad nisam izbliza vidjela šišmiša. On je mali, mićušan kad sklopi svoja kožnata krila. Cijeli mi leži u dlanu. Pvvo kit pa šišmiš, ne vjeujem! Baci ga kvoz pvozov ili u zahod! – govori Vicka dok zajedno s ostalima viri preko mog ramena. Nekako ne bih. Gladim ga po minijaturnoj glavi. On mi je sve u ovom trenutku. Što se dogodilo? – šefica prilazi. Šišmiš. – kažem. Baci tu beštiju ća!
Puštam ga kroz prozor, leti i brzo nestaje. Neko vrijeme više šuškaju nego pjevaju Tina Turner, Beach Boys i Toto Cutugno, sve dok ih ne primijeti šefica. Perem ruke pa se vraćam među sakoe, tamo mi je dobro, tamo sam pastirica.
U pet ujutro, prije svega, pijem kavu s majkom i ocem. Majka se šminka zgurana ispod žućkaste lampe. Čuju se prve ptice. U pet i dvadeset, zimi, koračam mrakom. Prste stišćem u šaku, između svakog prsta izviruje ključ. Za svaki slučaj. Njima ću potrgati svakog tko mi pokuša potrgati traperice.
Sjećam se što sam.
Naša stvar
Naše majke rade u Italiji. Tamo peru i hrane stare, nemoćne ljude. Kad se vrate kućama, kuhaju i smrzavaju ručkove. Odlaze na frizuru, lakiraju nokte. Prave se da ništa ne čuju, a čuju sve. Naše majke i kod kuće na televizoru gledaju Rai Uno, Rai Due i Rai Tre. Tamo gdje im je posao, naše majke zovu - maledetti Slavi.
Naše majke peru guzice starim Talijankama, ponekad i njihovim muževima. Ako ima kućnih ljubimaca, čiste i za njima. Nekad su Talijanke i Talijani jeli kućne ljubimce i golubove. U našoj zemlji nisi gladan sve dok ne jedeš kućne ljubimce i golubove. Dok skupljaš plastične boce, sit si.
Naše majke ne skupljaju plastične boce. Pedeset lipa po boci. One odlaze tamo gdje su im blagoslovljene ruke – proklete.
Kod kuće kuhaju gulaš i maneštru. To se može smrznuti. Meso, kukuruz, tikvice, mrkva, kupus, pašta. Uz gulaš pristaje vino kojeg najčešće nema u kući.
- Vinograd traži slugu, a vino gospodara, kaže majka pa pripali usku bijelu cigaretu. Majka se razumije u vina, regije s cvijećem, regije bez cvijeća, čokoladne kekse. Cigarete od mentola ne voli.
- Sine, zašto ne bi otišao brati melle u Italiju?
Sin šuti, jabuke padaju po njemu, kotrljaju se pod stolom, po stepenicama, izlaze na nos, šuti jer želi biti DJ.
- Ne možeš sjediti u kući bez veze.
I njemu su vikali da je maledetto Slavo, onda kad je parkirao automobil ispred robne kuće na mjestu za invalide. Vaša zemlja je puna invalida, ne mogu sami ni guzice prati! – odgovorio im je na prokletom slavenskom jeziku.
Majka neće moći dugo raditi u Italiji jer ima artritis. Ponekad, njezin sin uključi ambijentalnu muziku kako bi se opustila. Ponekad, majka lupa rukom o zid kao da je ta ruka krpena. To čini trzajem iz ramena - Nostra signora di Fatima, kako boli!
I boli što muža više nema. Muž je nekad plovio. Od posljednjih plaća je kupio drvenu barku koju drže na vezu u Mrtvom kanalu. Lovio je ribe koje su nekad jeli i galebovi. Danas galebovi jedu grad. Zalaze sve dublje i dublje. Ljudi govore da su već krenuli prema glavnom gradu, u unutrašnjost. Sin bi prodao barku i vez, majka ne da. Ona uredno plaća sve troškove iako nigdje ne putuje. Stane na pramac pa čisti ptičji izmet. Ljuljuška se, pazi da ne padne u Mrtvi kanal. Kao što je pao njezin muž. Bez obdukcije, srce je otkazalo, rekli su.
Zna ona, kad se sin bude oženio, odlazit će sa ženom na obližnji otok gdje je more čišće. Unuci će bacati komadiće kruha u more. Samo da bude posla.
U Italiji, naše majke po noći slušaju stare mamme kako prde, kako se češu žutim noktima kada stignu komarci. Kada viču – Aiutto, naše majke znaju da ustvari zovu svoju odbjeglu djecu pa se pretvaraju da su one njihova djeca. Kažu im, evo me mamma, došla sam s posla. Onda mamma zaspi uz Tic Tac bombon. Pita se gdje joj je sin, jesu li i njega galebovi pojeli ili je spreman za poći u jabuke.
U Italiji naše majke, maledetti Slavi, uz šalicu fine kave snivaju more koje nikad ne umire, čisto i zaigrano, uz tanku bijelu cigaretu; more sito, more koje ne jauče. Na nekom od Rai programa, svaki tjedan, izvlače sretne dobitnike jackpota. Naše majke utrnulih ruku uplaćuju i maštaju. Dolaze i odlaze svakih petnaest dana.