Priča sa Zarezovog i Kultipraktikovog natječaja "Prozak" za najbolju prozu autora do 35 godina starosti.
Ovo je bajka o telefon-princezi i princu koji je imao pametnijeg posla.
Ona je radila kao telefonist, a u slobodno je vrijeme voljela izlaziti, družiti se s prijateljima i odlaziti na beskonačne kave. Usprkos tome što je rijetko kada stvarno bila sama, svejedno se osjećala usamljeno.
On je radio kao telefonist, a u slobodno vrijeme je igrao video igre, jeo brzu hranu i gledao serije. Usprkos tome što se rijetko kada družio s ljudima, nikada se nije osjećao kao da mu društvo stvarno treba.
Upoznali su se za vrijeme noćne smjene. Ona je već radila neko vrijeme i dugi je niz mjeseci držala prvo mjesto po broju prodaja. Iako je njezina kruna bila fiktivna, kupila si je plastičnu tijaru i nosila je uvijek sa sobom na posao. On je bio nov i još uvijek se živcirao kada bi mu ljudi preko telefona prijetili smrću.
Te noći nije radio nitko osim njih, a i nitko nije zvao nakon jedanaest. Zbog toga je ona rekla: „Hej“, a on odgovorio, „Hej.“
Usprkos tome što nisu imali gotovo ništa zajedničko, pričali su ostatak noći, sve do šest ujutro kada je njihova smjena konačno završila. Na rastanku su se pozdravili kratkim: „Bok“ i mahnuli si. Živjeli su u suprotnim dijelovima grada tako da su odmah po izlasku iz zgrade morali krenuti u suprotnim smjerovima.
Iako je to moglo biti samo kratkotrajno druženje, sljedećeg je dana ona opet rekla: „Hej“, a on je opet odgovorio, „Hej.“
Nakon posla, ovoga puta popodne, zajedno su otišli na ručak. On je predložio McDonalds, ona se složila s time usprkos tome što je vegetarijanka. On je kupio hamburger, ona salatu. On se smijao, ona govorila da to nije smiješno i da je to sasvim normalno.
Nakon jela, ona se htjela još družiti s njim (iako to nije izgovorila na glas), a on je htio što prije ići doma (kako bi nastavio igrati Build Wars, ili kako se već zvalo).
No prije nego su se rastali, dogovorili su se da bi oboje mogli uzeti sljedeću noćnu smjenu pošto im je bilo zabavno raditi zajedno. Rukovali su se kako bi potvrdili dogovor.
Sljedećeg dana…
Četrnaest sati prije početka noćne smjene:
Ona se probudila vesela.
Istuširala se.
Oprala zube.
Pokušala je pronaći što će nositi navečer.
On je još spavao.
Nije išao na fakultet jer je igrao cijelu noć.
Sedam sati prije početka noćne smjene:
Otišla je kod frizera.
Napravila frizuru.
Kupila novi miris.
Kupila nove cipele.
Shvatila da pretjeruje.
Nastavila pretjerivati.
Igrao je video igru.
Otišao do pekare.
Pojeo burek i štrudlu s višnjama.
Nastavio igrati.
Tri sata prije početka smjene:
Nakon dugo vremena…
Veselila se poslu.
Razmišljao je…
O neodlasku na posao.
Sat vremena prije početka smjene:
Ranije odlazi na posao.
Nada se…
Da je isto napravio i on.
Definitivno ne odlazi na posao.
Misli…
Da bi opet mogao do pekare.
Četiri sata nakon početka smjene:
Noć je.
Sama je.
Nitko ne zove.
Stalno gleda u ekran mobitela.
Noć je.
Sam je.
Nitko ne zove.
Igra video igru.
Osam sati nakon početka smjene:
Odlazi doma.
Odlazi spavati.
Magija je umrla preko noći.
Ona se više nije htjela javiti njemu.
On se ionako nije imao potrebu javiti njoj.
I do daljnjeg su živjeli onako kako su već živjeli i prije.
***
Goran Gluščić (1991.) dolazi iz Nedešćine, trenutno prebiva u Rijeci. Objavio je dvadesetak priča u svakojakim zbirkama i časopisima. Dobitnik je nekoliko književnih nagrada, od kojih se ističe Sfera za najbolju minijaturu objavljenu 2015. godine. Živi od prevođenja, pisanja kolumni, recenzija i članaka.