Egotrip - Bakalar na Badiji

“Laku noć” – zborno mi otpjevaju pokojna mama Marta, još više umrla prva žena Branka Jurjević – Jerman, Martek... najpokojni flašasti frend Nikola Bolonić – Đebo, svi mrtvi Gorgonaši, kompjuter, mobitel, šparhet, frižider i druga živa i mrtva bića i predmeti. “Danke, dragi svi”; vele im moje krvave oči nalik na kobasaste krvavice (hvala Stipetu – on je najme začetnik “HIK”! filozofskog pravca eritrocitnog stakloizma; op. Kapo von Šešula Chat)... zaklope se poklopnim kapcima, ter “vasceo organizam” potone u OCEAN SNA, na par morskih milja dubine. Recimo, ondje gdje je sve moguće i “normalno”.

Nestvarni projekt sanjanja

SPOČETKA... bi stvarno mrak, kao prije nego što se zbilo STVARANJE SVEGA ŠTO POSTOJI, međutim, nakon izvjesnog vremena, otprilike (uff!) trećeg sata kreacije rada: “MOJ USNULI SVIJET”, izmigolji iz kmice ART – CRV sa svojim uvijek nezasitnim prohtjevima. Kaže on mom jadnom zaspalom mozgu: “Upiši stari Jermanov san, koga je on odavno uskladištio u (anti)memoriju i sjeća ga se jako mutno. Urezbari mu to u pamet kako bi ga ujutro mogao zapisati i poslije predati Kati Mijatović za jedan njen (jelte?) NESTVARNI PROJEKT, u kome bilježi svoja, al i sanjanja svojih prijatelja, znanaca, kolega...”. Ovaj, hipnotiziran, uspije se vratiti u sedamdesete godine 20. stoljeća, te uklesat mi tekst, tako snažno da ga znam napamet.

Snimao sam je na groblju. Prijatelj i kolega, držao mi je svjetlomjer na njenom golom tijelu i govorio: “f. 8, eksp. 125 stotinki sekunde”. Grob se otvorio. Ušla je unutra, sjela na lijes i pozvala nas sebi. “Poljubite me, ionako ću uskoro biti mrtva”. Isprepletoše se tri jezika. “A sada da vas podojim”. I svakome ugura iz široke aurole uzdignutu bradavicu u usta. I draga nam kose. Ustane i kaže mi da legnem na mrtvački sanduk. Otkopča mi šlic, polegne leđima na mene i ugura mi kurac u ogromnu, toplu i vlažnu pičku. Frendu veli da dođe na nas. I njegova je kurčina stala u vaginu. Lagano smo “miješali” kakvih petnaestak minuta , dok nije rekla – “Sad”! Svršili smo svo troje u isti čas!

“Vi pođite doma. Ja ću ovdje ostati. Samo me još jednom zajedno poljubite”. Nanovo se isprepletoše jezici. Potom se odmaknemo od nje, kolega uzme svjetlomjer i veli: “Blenda 3.5, ekspozicija 60 – tinka sekunde”.

Snimim njen posljednji akt, zatim i zadnji portret. “BOK”! Ostavimo je u grobu i odemo u prvu birtiju na dupli rum.

Za art (pa i tuđi) – sve!

Zadovoljan učinkom artista – crvista se primiri, te BI TAMA KAO U ZAČETKU, a što se valjalo na talasima uspavane svjesti, kao skoro uvijek – pojma nemam?! Jesam li kartao s mamom, tetom Dinkom i ujom Karlom na zaleđenom jezeru trešete ili belu, ili smo uz dodatak djeda i falšerice ujne Anke... kuglali, sa na konopu zavezanoj kugli, nasred zadarske Kalelarge? Možda sam po bakinoj pipici tražio buhe, lovio strinu za crne najlon čarape, letio iznad operacijskog stola i gledao kako mi dr. Barac slaže smrskane košćice desne nadlaktice, slušao u crkvi sv. Marka kako dugo neviđen mi znanac Matko divlja na orguljama, a dežurna časna sestra psuje mu KRV ISUSOVU i tjera nas van... (?) itd. i tsl.

Mrzim nadrealizam, a taj SAN ZA KATU je nadrealističan, no obećao sam joj ga dati, na koncu – za art (pa i tuđi) daje se sve od sebe, ako treba i sam vlastiti život. Tako da nema veze što mrzim snove, jerbo se u njima obično zbiva nešto strašno, pa se zbog njih sav mokar od mučne znojidbe budim... (nu, uvježbao sam, da se ne razbudim do kraja, nego si autosugestijom u polusnu zamislim neki lijepši sanak, te jednostavno okrenem ploću i – oje! ... zasanjam nešto divno!)... dakle, ujutro sam samo za Katin umjetnički projekt, zapisao čak još jedan (dodatni) san, jedan jedini kojeg sam ikada zapisao u svom već vremešnom življenju, tekstić koji sam na osobno čuđenje, odmah po buđenju uspio pronaći u jednom malom blokiću iz sedamdesetih Ankica, gdje sam zapravo zapisivao svoju “TAKOZVANU POEZIJU”... (morti sam mislil da je i to tzv. “pjesma”)... neka prozaična, nestihovna – poovska, bodlerovska & slikovitih poeta), od vitmanovskih izričaja do gospodina Severa, kojeg sam prije smrti vidio kako piše stihove na hodniku Zajčeve bolnice, pljuvajući na pod. SLIJEDI SAN:

“Jedan od najboljih prijatelja, još iz djetinstva, “umro” je još prije par mjeseci. Pojavio se! Hej, pa ti si živ” – zaprepastio sam se. “Nisam – odgovori mi... došao sam malo na dopust”. “Znači Duh si” – rekoh još više zaprepašten. “Tako nešto; vide me samo oni kojima se želim javiti”.

Pružam mu ruku. “E, to ne možemo učiniti... moje tijelo je samo privid, ja postojim kao Duh ili Duša, te se se mogu tek oblikovati da me prepoznaš. I, pazi, samo ti me vidiš i samo ti čuješ moj glas... kužiš kak te ljudi gledaju? Maknimo se s ulice, ajmo u tvoju sobu – misle da si lud, da pričaš sam sa sobom”. Uistinu, ima pravo... nekolicina ljudi stajala je i buljila u mene, kao da sam Duh Ja, a ne moj prijatelj. Odemo nedaleko k meni doma. Pored moje mame, koja je pohala patliđane, prošao je bez pozdrava. Ona ga nije vidjela... aha, sada ću doznati “ISTINU”... ima li Boga, svetaca, anđela i tsl. Pitam ga; “Kako si uopće vratio se na Zemlju, tj. natrag na našu planetu, i – gdje si zapravo bio? Kako si uopće umro tako mlad, zašto”?

“Mogu ti samo nešto reći, jer ONI bi me kaznili kada bi ti sve ispričao”.

“OK. – reci što smiješ, i tako si bio za života uvijek dobar i poslušan. Završio si školovanje, bio u vojsci, zaposlio se i oženio... i tu žensku nijednom nisi ‘prevario’, iako te vozala ko balavca, jebala sa svim i svakim gdje god je stigla...” “Željko, s kim to pričaš”(?) – uleti moja stara u sobu. Na nju smo sasvim zaboravili. “Ma, pišem pjesmu, ta znaš da onda govorim sam sa sobom na glas”. “Da, da, ti si zbilja malo čvrknut”... kaže mati i ode u kuhinju.

Dobro, otišla je i sada mogu na miru “preslušat” mrtvo – živog prijatelja. “Popio sam malo previše, a znaš, to mi se rijetko događalo. Međutim – pripovijeda on – bio sam očajan. Misliš da nisam znao što radi moja žena? Al, taj dan je pretjerala... gdje si ti ono bio? A da, u Beogradu, “Grupa 6” je imala akciju... Daklem, ta ti je moja nimfomanka ma mom rođendanu, pred uglavnom svojim društvom, izvela trbušnjak na stolu! Uz skidanje i to – do kraja! Zadnje, gaćice, hitila je onom kretenu iz firme, znaš onom koji radi s njom u istoj sobi. I, pred svima mu rekla: ‘Ajmo se ševit’. Otišli su u našu spavaću sobu, čuli su se njeni krikovi i molbe: “Jebi me, jače, još jače”! Svi su se pravili kao da ništa ne čuju, ko da se ništa ne događa. No, za dvadesetak minuta frajer izađe zadovoljno iz sobe, i šapće nešto jednom kolegi. I taj odlazi mojoj ženi i, ma koliko sam pojačao muziku, čulo se njeno ekstazno urlanje: ‘Još, jače, daj...’! Tada me sve skupa ubilo – infarkt stari moj! Pao sam na pod, te krenuo GORE. Vidio sam sobu punu zbilja izbezumljenih znanaca. Vidio sam ženu koja je jahala na kolegi, njegove ruke kako joj mjese sise... čak mi se to učinilo privlačnim. Htio sam im se pridružiti... ali moje je tijelo bespomoćno ležalo na parketima, a ONI su me vukli sebi gore. I odoh smiren, uz divnu glazbu u jarku svjetlost”!!!

“Ma nemoj mi reći da se za ništa nisi mogao uloviti”(?) – pitam ga. “Ne, ne možeš ništa napraviti... ONI te povuku i bok – njihov si”. “Ajde da ti, mulcu dokažem i pokažem da nisi u pravu” – velim frendu, uzmem špricu, (FIKS!) namjerno se predoziram, učas poljubim tlo i – odletim u vis. Na stropu sam, pokušavam se zadržati na dimnjaku... ma kakvi! Divna elektronski svirana melodija, tamni tunel, blještavilo i duh mog prijatelja uza me! “Jesi me zeznuo, sad će i mene ONI kazniti”!

Podrealizam

Uff, kada sam to prepisivao, potpuno sam se prisjetio mučnine sanjanja, & kako sam, trepereći od drhtavice, te riječi teško upisivao na papir, te bio sav sretan što je to “samo San”. Sve je zapravo ružan nadrealizam, mislio sam si tada + što je to bilo u irealnom, meni mladom, tako simpa? Možda baš stoga više ne želim sanjati, iako mi se koji puta potrefi pokoje NOĆNO LUDILO.

Među-tim, ima istine u zaključku Kate Mijatović, da su sanjanja stvarnija od stvarnosti. Ponekada mi se čini, da je svakodnevnica gadnija od najgadnijeg sna! Kako su rijetki sretni i lijepi događaji u življenju! Pretežito je ŽIVOT RUŽAN SAN, ustvari još ružniji! Kadikad...

“Ma daj zajebi Jermane, što pričaš ono što svi znaju, i proživljavaju”! “Pusti me ti glupane iz unutra, kakti drugo Ja, koje ne priznajem – ušutkam jebenog nametnika, koji se javlja i u snu i u javi. Htjedoh reknuti da ono što zovem PODREALIZAM, su trenuci ljepote, koji su zbiljna predivna zbivanja, te prevazilaze sve jave i snove, a ako ih ne percipiramo u trenutku događanja, sjetimo ih se poslije, makar uz mejlom dobivenu fotografiju. Poput ove, primjerice CD-om spašene fotke moje Jedine B. Sch. (cedirane prije nego je hard disk kompjutera ošo dovraga). YES, ovo su izuzetni trenuci u životu: na največem škoju “arhipelaga” uokolo Korkyre... Badiji, ekipa koja sebe naziva “Šešulani” (po imenu mog brodića, s kojim smo doplovili tamo), pretežito art društvo, uredila je malko dalje od ogromne turističko – sportaške gužve jedan stol, stavila na njega tanjure, žlice, ubruse, još topli veliki lonac pun bakalara napravljenog na splitski način i taman kada smo htjeli početi “ručeru” (izraz za jedenje u doba između ručka i večere) posjetiše nas srne i srndači. A onda jedan od dva naša psića pošizi, i onako mali (ko pesek na beterije) stane natjeravati ta divna stvorenja, koja se dadoše u bjeg! I večina šešulastih ljudi i ljudica – trk za njima... (Ja naravno ne, jer jedva sam klipsao...). Bogo moj, dok su se vratili, popio sam dvije pive – preračunato vremenski 30 – 40 minuta, a bakalaj se oladia. Nu, kada smo navalili na klopu, to upće nije smetalo. Učinilo mi se, da sred ljeta – BAKALAR NA BADIJI, ima bolji okus nego kada ga radim bjanko za Veliki petak ili Badnjak.

Vidjevši fotos “ukrašenog” stola u tom miljeu, zaboravih sve pizdarije koje su se događale i prije i poslije “lova na srnetinu”... ostaje samo DIVAN PRISJET na ljetni bakalar, scene za možebitni podrealistički film.