Bakina bilježnica

Moram početi od nane: ne znam još zašto, ali kad neki tekst nešto hoće, onda za to obično ima dobrog razloga.

***

Na početku nanine bilježnice, dokumenta čije je stranice veoma pažljivo zapisivala i dizajnirala, stoji zapisano: Potječem od vrlo siromašnih roditelja. Započeli su sa svojih deset prstiju, sa ništa. Bilježnica koju je odabrala za “knjigu o nebrojenim djelićima (mozaik) života”, kako formulira na prvim stranicama, izvana nalikuje notnoj bilježnici (crna podloga, bijelo crtovlje), na koju je potom nalijepila i razglednicu Jelačić placa s početka stoljeća. Između prve i druge stranice stoji umetnut papirić, sa zapisom: Sa preinakom, malo oduzeti ili dodati, može se napisati knjiga. Kad mi je predavala svoju biografiju na čuvanje, s ponosnim i veselim osmijehom, rekla je: Nije to niš’ posebno, samo onak’ malo, da me ne zaboraviš. No savršeno je dobro znala da je upravo meni od čitave obitelji potreban dar knjige, kao što me i inače “čitala” pronicljivošću Strege None, čuvenog lika talijanske dječje književnosti. Napola čarobnice, napola tiranke.

***

Kad sam joj s četiri godine govorila “na englemačkom jeziku”, izmišljajući dakako akcente i leksik tobožnjih Englemačaka, nana je ozbiljno, strpljivo slušala i kimala glavom. Imala je sedmo čulo za važne prijevode, posebno emocionalne. I dok mi je mama ponešto odsutnim glasom prije spavanja čitala braću Grimm i Andersena, dok mi je tata relativno bezuspješno (previše stručnim vokabularom) pokušavao objasniti zašto se bavi strukturom kristala čije egzotične makete i blistave primjerke potajice vadim iz velikog drvenog kredenca, nana je izmišljala i po čitave dane pripovijedala priče. Hoćeš o zelenom grašku koji se dokotrljao do luka? Može. Jesi za jednu priču o tome kak’ bolničarke uvek nastradaju po bolnicama, makar tu ima jako dobrih cura? Naravno. Mene su već pokrili bijelom plahtom preko glave nakon te operacije, a ja sam si mislila: čekaj samo da progovorim, nije još samnom gotovo! Tu sam jako voljela. Jesam ti već pričala o tome kak’ se seka Elica otišla igrati kod kaznione u Savskoj cesti pa se izgubila? Molim. I priča koju je bilo teško slušati: Moj je otac na meni četiri korbača slomio. Mnogi članovi naše obitelji nastojali su me tijekom djetinjstva i kasnije “otrijezniti” od naninih priča, racionalno dokazati kako se njezina tobožnja historiografija svodi na zbirku fikcija, ali poanta, naravno, nije u tome prenosi li pripovjedač istinu ili laž, nego zašto su mi se nanine fabrikacije uvijek činile i važnima i vjerodostojnima. Možda zato što nije docirala? Ili zato što je stalno narušavala načelo osobnog života kao “tajne” koju ne priliči dijeliti s malom djecom? Zato što je bila veoma precizan i srdačan “detaljist”? Ili naprosto zato što je imala dar napetog pripovijedanja? Kako je puno vremena tijekom života provela po bolnicama, uvijek bi se sprijateljila i s pacijentima i s kompletnim medicinskim osobljem. Ručica, hoćeš da se malo razgovaramo? To je više od poziva na priču. Prilika da se na bolničkoj plahti, oko tri naranče i jednih naočala, zavrti orbita intimnih svjedočanstva. A tek nanina dopisivanja! Svakog mjeseca, otkad znam za sebe, morala sam ići po marke i kuverte. Pisalo se kćerima i sinu, ljubaznim susjedima i nesposobnim ministrima zdravstva (Hebrang joj je jednom prilikom osobno odgovorio), prijateljima iz djetinjstva koji su preselili u Njemačku, prijateljicama s odjela u Vinogradskoj bolnici i onima s Rebra, mojim prijateljicama i prijateljima (nikad mi nije bilo jasno kako se uspijevala dokopati adresa), lancima sreće i daljoj rodbini, a posebno nepresušnim udvaračima (tri braka samo su dio nanine razgranate koketerije). U obitelji se o toj naninoj dopisivalačkoj strasti govorilo psihijatrijskim jezikom: “skribomanija”, no ta je dijagnoza jednako točna kao i stav Wittgensteinove bogate obitelji prema njegovom “jalovom i neprofitnom filozofiranju”. Po mom mišljenju, nana je bila pisac. Homerka, sitne građe, s impresivnom zbirkom šešira i posve autonomnom kulturom pamćenja. Kad sam krenula studirati književnost, diskretno je posudila od mene par romana s propisane literature. Nisu joj se sviđali. Po njezinom mišljenju, nijedna ljubavna priča ne bi smjela završiti bacanjem pod vlak, još manje gutanjem mišomora. Pa nismo mi ženske baš tak bedaste. Zagorku je obožavala. 

***

Oduvijek smo živjele zajedno, dakle imale smo se priliku dobro upoznati. Što se nane tiče, moja ljubav prema knjigama bila je problematična samo u jednom, ali zato doista neoprostivom smislu: stvarala je nered. Po čitavoj kući. Ali posebno u mojoj sobi. Te su knjige u takvom neredu da mi nije jasno kak’ iz njih ipak nastane rad, a ne smrad. Valjda bu te ipak jednom nekaj lupilo po čelu da to malo drukčije posložiš. Ali nikako da me “kvrcne” po glavi taj toliko priželjkivani anđeo pospremanja: knjige i dalje rastu svuda oko mene, odronjavaju se i znaju isplivati iz neočekivanih mjesta, čitam ih u kuhinji i u kupaonici, ne samo na “dostojnim” mjestima (leđa najviše bole od čitanja “za radnim stolom”), ostavljam ih otvorene, potcrtane, komentirane po marginama, s umetnutim papirima, radim male “hrpice” knjiga koje mi trebaju za danas i onih koje mi trebaju za sutra, kupujem ih i fotokopiram, čitam po autobusima i tijekom noćne smjene pozaspalih ukućana. Iz moje perspektive, knjige ne mogu biti “pospremljene”. One imaju karakter irskih vilenjaka: pomažu u nevolji, inate se i prkose po pitanju zagubljenih referenci, iskrsavaju pred nama s nemogućim zadacima, vladaju snovima, ispunjavaju želje. Žive su. Bezbroj puta one su došle k meni, a ne ja k njima. I to upravo onda kad su mi bile najpotrebnije. Moja četverogodišnja kći osvrće se po sobi i kaže: Svaka knjiga je jedna mala mama koja me čuva. Kako bi itko mogao pospremiti “duhove” i tko je to u stanju držati ih pod kontrolom? Čak i na prodajnim mjestima, recimo na odjelu strane teorijske knjige u zagrebačkom Profilu, također vlada nered. Ljudi listaju knjige, čitaju predgovore, prenose ih s mjesta na koje “spadaju” na sasvim drugi kraj knjižare, obigravaju oko polica na posve isti način na koji to činim i ja, nesposobna proći kroz Bogovićevu a da ne svratim pogledati ima li što interesantno u “košnici”. Najgore je to što uvijek ima nečeg što bih zaista željela proučiti – i to ne zato što me opsjeda najcrnji konzumerizam, nego zato što su, ponavljam, knjige žive. Probajte proći pokraj prijatelja i ne javiti im se. Ne ide.

***

Razmjeri do kojih osoba može biti luda za knjigama (k tome, za veoma različitim vrstama knjiga) u meni su stvorili neobične strasti koje mi bližnji, srećom, toleriraju. Nisam sklona promjenama svoje noćobdijske rutine. Knjige koje čitam po danu dio su profesionalnog ža(n)ra. No kasna noć je čitalački nepredvidljiva i moja poput metempsihoze. Još sam manje otvorena promjenama adrese: čemu ići ikamo gdje nema adekvatne knjižnice (ako postoji okoliš čiji dizajn u meni stvara tjeskobu, onda su to stanovi u kojima nema knjiga). I priroda mi je daleko draža s literarne distance, negoli u neposrednom dodiru sa svim tim obiljem senzualne nijemosti. Ljudi koji vole knjige vjerojatno u sebi imaju izvjesnu dozu “sprešanosti”: herbarij draži od vrta. Cilj bilo kakvog odlaska u inozemstvo prvenstveno je dokopati se zamašite, po mogućnosti sveučilišne knjižare: gradove pamtim po pronađenoj literaturi. Čak i djeci po parkovima i igraonicama, koje posljednjih godina često posjećujem s kćeri, veoma rado i spremno čitam slikovnice koje selim od zimskih prema ljetnim torbama te koje po težini sadržaja dosljedno prate dječje odrastanje. Mnogo puta dogodi se da mi priđu nepoznati roditelji s komentarom da ih zbilja čudi što njihovo inače “za knjige nezainteresirano dijete” (kao da takvo postoji!) odjednom pažljivo sluša priče koje čitamo. Raspituju se za naslove, zapisuju ih na papiriće. Ali stvar nije u sadržaju. Doslovce svaka knjiga ima nešto od unikatnosti nanine bilježnice: netko je u nju pohranio najbolje što je imao. Knjige su oporuke, ruke, najprivatnija korespondencija, dnevnici, epitafi, forenzički dokaz o postojanju jedne osobe, redovi i redovi crnih koštica u kojima je nekim čudom pohranjena i aroma ohlađenih lubenica. Jedini zasad izumljeni oblik čitanja i međusobnog dopisivanja misli. Naravno da se trajno zaljubljujemo u formulacije – što nam još uopće stoji na raspolaganju? Tijelo voljene osobe: nije li to knjiga nad knjigama, ne samo u smislu Barthesova “užitka u tekstu”, nego i u smislu neprestanog otkrovenja, najpomnije zagledanosti, upijanja svakog detalja?

I ono se mijenja svakim novim čitanjem.

***

Jedino knjige čije nam autorstvo nepobitno pripada, jer je naše ime otisnuto na njihovim koricama, izmiču sretnom statusu relevantnog djela. Apsolutno su svojeglave i upravo perfidne u načinima na koje nas uspijevaju uznemiravati. I one su, dakako, žive, ali ima nečeg nepristojnog u tome što se izdaju za “naše” tvorevine. Mi više nismo onakvi kakvima smo bili u vrijeme njihova nastanka, no knjige stalno upućuju na konzekventnost koje možda nismo ni svjesni. Moram se stalno mijenjati ako želim ostati isti, zapisao je De Kooning. Objaviti knjigu zapravo znači “zarobiti” vilenjaka. Prisiliti ga da se “stabilizira”. Ima autora koji to čine mirne savjesti, ali mnogo je češća nelagoda. Kao da se vilenjačka prisutnost može jedino posuditi, zakratko ugostiti, ali onda valja pristati da misli otrče u ne-prostor, ne-vrijeme i ne-dovršenost. Ima ljudi koji u tom kovitlanju zajedničkih (nikad posve “mojih”, nikad posve “tuđih”) tekstova naprosto vide ne-red. Ja vidim bujanje korespondencija,  srodnosti. 

***

Posljednji nanin zapis: Nula je praznina. Inače, ako stoji s desne strane nekoga broja, množi se u beskonačno. Rastajući se sa životom, ličila je na taj kružić – katkad s lijeve, katkad s desne strane broja. Na bebu veoma rijetke kose, osmijehnutu, sklupčanu na krevetiću, u prevelikoj spavaćici. Dijete koje pruža ruke prema onima koje voli. Čim pokušam izaći iz sobe, doziva da se vratim. Kad smo posljednji puta razgovarale, bila je iznimno vesela, kao da će se za koji tren otvoriti neka vrata prema njezinim omiljenim mjestima: “Tuškanac, Maksimir, od Tunela do Kraljičinog zdenca”. Rekla bi: Kad te netko pozdravi, onda te ozdravi. I tog posljednjeg dana mi smo se pozdravljale i pozdravljale. Trideset puta, pedeset puta. Igra bez gorčine, bez primisli. Činilo se da joj je konačno bolje. Prvo je rekla: ‘Oćemo sad pobjeć’ do tramvaja? Meni je već ovdje malo dojadilo ležati. Onda, konspirativnim tonom: Čuvaš mi bilježnicu? Rekla sam da čuvam, unatoč tome što je bilježnica čuvala mene. Opet se događa taj čudni reciprocitet između teksta i čovjeka, između lica koje dodirujemo i lika koji pamtimo, fort-da, nešto stalno putuje između nas, možda neko zagubljeno pismo, možda stihovi, možda nanin smisao za podizanje s poda čak i nakon što te “pokriju bijelom plahtom”. Hannah Arendt zapisala je da svaki ljudski život zaslužuje da ga se oblikuje u priču, jer na taj način dobivamo priliku “zbirci nasumičnih događaja pokloniti koherenciju”, razumijevanje. Nana iz vlastitih usmenih priča, nana iz mog sjećanja, nana iz notne bilježnice, nana na fotografijama, nanina knjiga recepata: o toj zbirci tragova sigurno se neće pisati diplomski radovi. Kuća književnosti, međutim, veoma je prostrana - u njoj ne postoje samo grandiozna vrata za bardove i klasike, već i rešetke kroz koje se, recimo, provlače bake i drugi divlje pripovijedani životi (posebno ženski). Jer knjiga je mnogo više od tiskanog materijala s ISBN klasifikacijom.

Knjiga je golotinja iz čijeg nas vrta, Bogu hvala, ne uspijeva izbaciti ni jedan od nebeskih vlastodržaca.