Balansiranje u proturječjima

Austrijski dirigent Leopold Hager jedan je od onih umjetnika koje prati neobično, ali, zapravo, nimalo rijetko prokletstvo. Naime, dok u jednom segmentu svog repertoara, konkretno djelima bečke klasike, pripada gotovo u sam vrh svjetske reproduktive, na drugim glazbenim terenima njegovi su rezultati daleko manje impresivni. Nažalost, čini se kako sâm Hager toga nije dovoljno svjestan, uporno se laćajući i vrlo kompleksnih djela Moderne i prve polovine 20. stoljeća, uglavnom s prilično osrednjim rezultatima.

U sve se to već višekratno moglo uvjeriti i hrvatsko slušateljstvo, s obzirom da je ovaj dirigent relativno redovit gost Zagrebačke filharmonije. Njegova umjetnička podvojenost, međutim, kao da nikad nije toliko jasno došla do izražaja kao prilikom njegovog najnovijeg koncerta za Filharmonijinim pultom u dvorani Lisinski. S jedne se strane tako našao Bartókov Drugi koncert za violinu i orkestar, skladba koja nipošto nije unutar Hagerove najjače domene, a s druge Schubertova Deveta simfonija, djelo u kojem nam se austrijski gost pokazao u posve drugom, bitno boljem svjetlu.

Izraz podvrgnut skladateljevom mikrokozmosu

Ipak, čak i kad je o Bartókovom Violinskom koncertu riječ, valja priznati kako je Hager Filharmoniju vodio prilično autoritativno, što se očitovalo ponajprije u iznenađujuće preciznoj svirci. Na interpretacijskoj razini, međutim, nije se došlo dalje od stvaranja ispravnog temeljnog zvukovnog ugođaja. Jer, iako je struktura kod Bartóka uvijek strogo kontrolirana, čvrsti je vanjski okvir ispunjen rapsodičnim nizanjem glazbenih misli, a balansiranje između tih naizgled proturječnih načina oblikovanja kamen je spoticanja mnogim dirigentima, pa i Leopoldu Hageru.

No, ako već moramo prihvatiti da orkestar u ovom djelu bude sveden na puku pratnju, kako je ovdje uglavnom bio slučaj, onda barem možemo biti zadovoljni što se kao tumač solističke dionice pojavio jedan uistinu velik umjetnik. Francuski violinist Laurent Korcia, usprkos svojoj mladosti, pokazao se i više nego doraslim nimalo jednostavnom zadatku. Jer, on je najjači upravo ondje gdje je Hager najslabiji – u slaganju rapsodičnih elemenata u sugestivnu i stabilnu cjelinu. Osim toga, paleta zvukova koje izvlači iz svog instrumenta iznimno je široka. Pritom Korcia, međutim, nikad ne upada u zamku samodostatnog virtuoziteta, nego svoj umjetnički izraz redovito podvrgava skladateljevom glazbenom mikrokozmosu.

Višeslojnost simultanih glazbenih tijekova

Što se Hagera tiče, on se na sigurnom terenu našao tek u drugom dijelu koncerta, u kojem se pozabavio posljednjom, Devetom simfonijom Franza Schuberta. Paradoksalno, dirigent je ovdje najviše zasjao upravo u onom aspektu u kojem je kod Bartoka zakazao. Naime, i Schubertova je simfonija obilježena naizgled iracionalnim glazbenim slijedovima unutar krute tradicionalne simfonijske strukture, ali očito na način koji Hageru daleko više odgovara. Tek je u zakučastim mijenama finala, u koje se krenulo u ponešto prežustrom tempu, Hager privremeno počeo ispuštati konce iz ruku, ali i to samo nakratko. I dok bi “autentičarski” čistunci mogli reći ponešto o ingoriranju zasada “povijesne obavještenosti”, drugi će zacijelo pohvaliti Hagerovo potcrtavanje Schubertove inovativnosti. Jer, rijetko je koji dirigent u stanju prepoznati višeslojnost simultanih glazbenih tijekova u ovoj partituri, koja kao da upućuje na kasnije simfonijske dosege jednog Gustava Mahlera, a upravo je to ono što je Hager ovdje učinio.

Dodamo li tome da je Zagrebačka filharmonija ovaj put za divno čudo svirala vrlo disciplinirano, povremeno čak i angažirano, ovim koncertom možemo biti i više nego zadovoljni. Jer, niti se svaki dan čuje violinista kakav je Laurent Korcia, niti se svjedoči jednoj zaista kvalitetnoj interpretaciji posljednje Schubertove simfonije. A to nije uopće malo – pogotovo ne za Zagrebačku filharmoniju.