Balkan sobranje u Iraku

Knjiga Tisoč in ena moč Andreja Moroviča dnevničko-putopisna je proza u jednom komadu, koju mjestimično prekidaju dopisi elektroničkim i tiskanim medijima koje je autor odašiljao iz Bagdada raznim slovenskim medijima, od 14. veljače do 5. ožujka 2003. Cankarjeva založba objavila je ovaj naslov u svojoj biblioteci “S poti” u kojoj, primjerice, nalazimo i putopise Sonje Porle, Henryja Millera, Ryszarda Kapuscinskog, Josifa Brodskog i D. H. Lawrencea. Andreja Moroviča (Ljubljana, 1960.) domaća publika poznaje preko dvije priče iz Antologije slovenske kratke priče, koju je objavila Naklada MD unutar svojeg posljednjeg velikog projekta Europska kratka priča. U Sloveniji Morovič slovi za urbanog autora s vrlo vještim leksikom koji počiva na metafori, realizmu i vitalizmu. Objavio je 1989. kultnu slovensku knjigu Bomba la petrolia. U rečenici je sklon konstrukciji neologizama i jasnoći, te pomalo baroknom stilu. Voli putovati, te je mnoge godine proživio u metropolama zapadne Europe, i putovao zemljama sjeverne Afrike. Posljednjih je godina angažiran u Metelkovoj, gdje vodi klub Teatar Gromki.

Konvoj mirovnjaka

Od Morovičeva pripovjedača sve doznajemo u prvom licu, i to po formuli: skepsa jednako objektivnost. U startu je izbjegao dijeliti lokalno stanovništvo na sunite i šijite, nego se s njima druži, nalazi zajednički jezik, sluša njihove životne priče. Istovremeno, diplomatizira sa službenim licima, breceljevski “mekano terorizira” novinare američkih medija. (U trenutku pisanja ovog osvrta, javnost je imala prilike vidjeti CNN-ov update uljepšavanja stvarnosti u korist ratnohuškačke politike. Diplomatsku izjavu “Iran ima pravo razvijati nuklearni program”, koju je za globalne kamere izrekao iranski diplomat, CNN je bez problema preveo “Iran ima nuklearno oružje i namjerava ga upotrijebiti”. Pametnome dosta, vratimo se Iraku.)

Ujesen 2002. odlučio je organizirati slovensku podršku međunarodnoj inicijativi Živi štit – Human Shields For Iraq. Riječ je o projektu kojim je stotinjak ljudi odlučilo zaputiti se u Bagdad iz Londona, ne bi li mirnim prosvjedima s lica mjesta pažnju svjetske javnosti usmjerila prema činjenici da SAD napadaju zemlju koja joj je nekadašnji saveznik – sve do kraja osamdesetih prošlog stoljeća. Kao i prema činjenici da se stanovništvo Iraka sastoji od 20 milijuna ljudi nasuprot velikom i – zasad se u praksi pokazalo – najmoćnijem vojnom aparatu na svijetu. Irak se nakon Zaljevskog rata suočio s međunarodnom izolacijom i embargom na sve još od 1991., iako je zemlja sedamdesetih bila razvijena poput Jugoslavije.

Bode u oči dobrohotnost stranaca/zapadnjaka prema Iračanima, istovremeno vrlo velika sumnjičavost i nepovjerenje prema Slovencima. Naime, cijeli je međunarodni konvoj mirovnjaka, anarhista i inih, trebao doći u Ljubljanu početkom veljače 2003., gdje je za njih putem medija prikupljeno 150 ležajeva za prenoćište, te humanitarna pomoć za Iračane. Međutim, oni su samoinicijativno odlučili skrenuti s dogovorene rute za Sloveniju ne bi li primili blagoslov od Pape pod balkončićem u Vatikanu, kao i tisuće drugih. Nakon toga su s juga Italije samo trajektom mogli doći u Tursku i nastaviti putovanje, dok su Slovenci pošli preko balkanskih gudura – i prošli daleko jeftinije.

Mikroperformativne akcije

Držeći se male grupice ljudi u kojoj mu se pridružila dvije Slovenke i jedan Slovenac, jedna Norvežanka, jedan Poljak i jedan Turčin, Morovič se sa svojom malom grupicom ne može načuditi pontonskom mostu predrasuda kojim hoda cijeli sustav. Zapadni mediji s mjesta događaja podgrijavaju ratnu vatricu, klika aktivista igra zaslijepljeno idealistički, a iračke službe čak i svjesnom manipulacijom prethodnih svjesne su da je rat neminovan te da se njegovo otklanjanje ne može izbjeći.

Doznajemo iz prve ruke kako je cijela operacija djelovala raspršeno i tromo, a s približavanjem datuma odlaska, koji je uvjetovao početak zračnih napada i – uzaludno. Razne taktičke strategije uglavnom su se utopile u pokretu ionako previše sklonom frakcionaštvu da bi ijedna od inicijativa zaživjela više negoli na svojoj verbalnoj razini. Pripovjedač se toliko i ne opterećuje psihologijom fragmentirane gomile, osim u trenucima kad ga se njena inercija osobno odbije o zdravi razum. “Balkan sobranje”, kako se pripovjedačeva grupica u međuvremenu prozvala, uspjela je samostalno provesti nekolicinu mikro-performativnih akcija, poput prekidanja ministra vanjskih poslova usred održavanja govora u memorijalnom centru, prosvjeda u međunarodnom press-centru protiv novinara koji huškaju na proratnu propagandu, kao i motivaciju gomile putem aukcija na kojima su skupljali sredstva za materijale za transparente.

Sadam je “veliki dobročinitelj”, a Bush je “Veliki brat” i “kauboj”, i spominje ih se rijetko. Atmosfera istočnjačke neizvjesnosti, koja čeka iza nekog ugla samo da nas uništi posve je odsutna. Dok je Bagdađanima zabranjeno gledati na drugu stranu Tigrisa, prema predsjedničkoj palači, ugodna gradacija sprijateljivanja s lokalnim stanovništvom postaje frapantno smiješna, koliko i povremeni lajtmotivi o blokadi servera popularnih freemaila u Internet-cafeima.

Slike s tržnice

Doznajemo da se na ulici prodaju sokovi od svježeg voća, zajedno s markama uvoznih cigareta, a za jedan euro moglo se kupiti 10 litara benzina. U kinima su se uglavnom vrtjeli američki akcijski filmovi, te pokoji egipatski ili indijski, a stariji se s uvažavanjem sjećaju jugoslavenskih partizanskih filmova. Mujezini lijepo pjevaju, ali s teškoćom nadglasavaju glazbu iz lokala. Bijele su žene i bez pratnje potpuno sigurne čak i usred noći. Bagdad je grad u kojem se čovjek brzo osjeća kao kod kuće.

Govoreći o semantičkoj reprezentativnosti Iračana, pripovjedač gradsko stanovništvo ni u jednoj situaciji ne vidi kao potencijalne vojnike, nego navodi slike s tržnice; slike spontanih plesanja i pjevanja s lokalnim stanovništvom. Strah od nadolazećeg sukoba na ulicama pomalo idiličnoga grada, zamjetniji je kod pripovjedača i njegove družine, nego kod samih objekata tog napada. “Ljudi su još uvijek šampioni prijaznosti, otvoreni i spremni pomoći” (iz dopisa za emisiju 24 ur, Pop TV-a od 4. ožujka). Gradnju bunkera i trening branitelja nalazimo u samo jednoj jedinoj sličici, dok je prisutnost – i ozbiljnost – tajne policije anulirana epizodom u kojoj se jedan mladić pripovjedačevim suputnicima povjerio kao njezin član. Svakako, nije da straha nema, jer je zahvaljujući embargu BNP od 1991. pao za 80 posto, pismenost stanovništva s 90 se spustila na 60 posto. Stopa mortaliteta je 131 mrtav na 1000, dok od obradivih površina još samo četvrtinu nije pokrio salinitet.