Premda je prošlo gotovo pola godine od posljednjeg Subversive Festivala, francuska ekonomistkinja rezimira značaj prvog Balkan Foruma koji po njoj nije samo prilika za drugačiji Balkan, nego i Europu
Europska unija se često – čak i u vokabularu progresivnih struja, nažalost – poistovjećuje s “Europom”. Činjenica da joj se deset država Središnje i Istočne Europe (Pays d’Europe centrale et orientale, PECO) već pridružilo1 te da su zemlje “zapadnog Balkana” prihvaćene kao potencijalni članovi,2 niukoliko nije promijenila ovu “pristranost”: za njih se često čuje da su se “pridružile” (ili da će se pridružiti) “Europi”... Time se ne označava EU kao ono što ona jest: historijska, institucionalna, socio-ekonomska “europska konstrukcija” – te se tako guši ili se pak predstavlja kao “antieuropska” svaka kritika. Tako je u medijima lažno predstavljana Syriza za vrijeme zadnje izborne kampanje u Grčkoj kao i francusko “lijevo ne” Europskom Ustavu iz 2005.
Europa kao metafora isključivanja Ova “ideološka Europa” također je, kako je govorio pokojni Eric Hobsbawm, “metafora isključivanja” koja u različitim varijantama označava “civiliziranu Europu nasuprot barbarskoj ne-Europi”.3 Uobičajenim barbarima, koji su više nego ikada na meti ksenofobije, “strancima”, hladni rat Zapadne “civilizirane Europe” dodao je i jedno političko isključivanje: ako se zemlje Istoka “pridružuju Europi”, znači li to da one nisu bile “europske”, dakle civilizirane? Još od raspada SSSR-a, islam je odmijenio komunističkog đavola kao ono “ne-europsko” dok se istovremeno čini sve kako bi se kapitalizam nametnuo kao jedini horizont mišljenja: otud kriminalizacija otpora i poistovjećivanje cjelokupne komunističke prošlosti s gulagom. Novi revizionizam postavlja rame uz rame nacistički totalitarizam te revolucije i antifašističke pokrete otpora 20. stoljeća – među ostalim i onaj koji su pokrenuli jugoslavenski partizani. Rehabilitiraju se čak i fašistički patrioti nasuprot komunistima “bez domovine i granica”. Štoviše, pokušava se ukloniti iz sjećanja pokušaje samoupravnog socijalizma i radničke savjete po raskolu sa staljiniziranim SSSR-om.
Narodi Balkana baštine sve te probleme. Jesu li stanovništva koja su bila dijelom Osmanskog carstva – ali također i Turska – “europska”, dostojna da to budu? Izvjesne albanske struje na Kosovu to zahtijevaju… ponoseći se svojim katolicizmom, a klevećući islam. No, antikomunistička preobrazba mnogih bivših članova jed(i)ne partije također teži europskom “priznanju”. Pod različitim etiketama, mnoge hrvatske i slovenske političke struje hvalile su se prošlošću pod Austro-Ugarskim carstvom i tražile potporu Vatikana, a protiv zaostalih “balkanskih” naroda. Hrvatski nacionalizam može biti protusrpski, protužidovski i protueuropski koliko i protubalkanski (odbijajući ujedno “barbarski” Balkan kao i Balkan bogatih socijalističkih tradicija). Pronalazimo također i varijante koje brane “Europu” od svih onih “Drugih”. Tako je Franjo Tuđman, bivši komunist i predvodnik hrvatske neovisnosti 1990-ih, bio zadovoljan što mu žena nije “ni Srpkinja, ni Židovka” te se, istodobno bosanske muslimane držeći Hrvatima, predstavljao Zapadu i kao “demokrat” u borbi protiv srbokomunizma i kao “predziđe” koje štiti “Europu” od islamizma...
Preokret petog Subversive Festivala To znači da se u raspravama koje su prethodile referendumu o pridruživanju Hrvatske Europskoj uniji u siječnju 2012., “lijevo ne” protiv EU sučelilo s golemim ideološkim pitanjima. Ono se moralo u svakom slučaju pozicionirati kao “balkansko” nasuprot svim reakcionarnim nacionalizmima u regiji, distancirati se od “socijalizma” Slobodana Miloševića, od jednopartijskog sistema ili sektaških praksi. No istodobno se postavilo protiv revizija povijesti jugoslavenske revolucije i samoupravljanja, ukazujući na socijalno katastrofalnu bilancu nakon više od 20 godina kapitalističke restauracije.4
Zagrebački Subversive Festival5 odvija se već pet godina u kontekstu rastućih društvenih sukoba na Balkanu6 – od Indignadosa iz Rumunjske, koji se ponajviše opiru privatizaciji zdravstva, preko štrajkova i prosvjeda protiv mafijaških privatizacija pa do studentskih borbi protiv komodifikacije obrazovanja i kulture, naročito snažnih u Hrvatskoj od 2009. do 2011. – i velikog pada povjerenja u postojeće stranke. Peto izdanje Festivala održano je u svibnju 2012. na temu “Kraj Europe kakvu poznajemo”, a preokret je obilježilo organiziranje prvog Balkanskog socijalnog foruma. Forum je ugostio pedesetak sindikalista, studenata, članova raznih udruga koji dolaze kako iz zemalja koje su već članice EU (Rumunjska, Bugarska), tako iz zemalja eurozone, poput Slovenije, zemalja koji su na putu integracije u EU (Hrvatska, 1. srpnja 2013.) i zemalja kandidatkinja u očekivanju finalnih pregovora (Makedonija, Crna Gora, Srbija), ili potencijalnih kandidatkinja (Albanije, ali također i (polu)protektorata Bosne i Hercegovine i Kosova). Kako kaže jedan od rumunjskih sudionika, “valja gledati Europu očima njezine periferije”, i dodaje da je Rumunjska već pretrpjela sve programe koje Trojka nameće Grčkoj.
“Imamo dva cilja: depatologizirati Balkan i deprovincijalizirati zapadnu ljevicu”, pojašnjava u jednom intervjuu7 Igor Štiks, zajedno sa Srećkom Horvatom jedan od mladih organizatora foruma. “U stvarnosti su socijalna i politička pitanja umnogome ista u zemljama Balkana i u drugim zemljama Europe, bez obzira na to radi li se o novim ili starim članicama EU”. Što se tiče zapadne ljevice, “vrijeme je da shvati da nije nužno u centru svijeta i svih rasprava”, nastavlja mladi sociolog i pisac koji kaže da pripada “poput tisuća ljudi moje generacije, globaliziranom intelektualnom proletarijatu”.
Drugačiji Balkan je moguć Glavne teme rasprava na forumu su znakovite za jednu takvu “intelektualnu globalizaciju”: socijalna pravda, otpor neoliberalnoj agendi, borbe za zajednička dobra, problemi ekonomskih odnosa, deindustrijalizacija i radničke borbe te, u konačnici, kriza predstavničke demokracije i potreba za potpunom demokratizacijom balkanskih društava. Jedan izvještaj o ovim raspravama objavljen na stranici Festivala pod naslovom “Drugačiji Balkan je moguć”8 prenosi važne zaključke foruma.9 Oni naročito naglašavaju da se “u aktualnim borbama moraju odbaciti umjetne granice stvorene unutar Balkana, bilo one između “istočnog” i “zapadnog” Balkana i između EU članica, EU kandidata ili (polu)protektorata pod upravom međunarodne zajednice. Zajednički problemi ovih zemalja zahtijevaju zajedničke prekogranične akcije temeljene na zajedničkim vrijednostima socijalne pravde i potpune demokratizacije.”
Slična udruživanja i zajedničko djelovanje na Balkanu ili u Južnoj Europi mogu se ojačati Tako da ih se popularizira te prenese na razinu EU. Sljedeći Subversive Forum u Zagrebu u svibnju 2013. se razvija zajedno s pripremama europskog Altersummita zalažući se za masovni neposluh nepravednim, neučinkovitim i nedemokratskim planovima, a u korist zaštite socijalna prava i zajedničkih dobara koja se moraju obraniti od komodifikacije – od prirode i javnih usluga, od novca do ljudskog bića...