Luka Ostojić  

Banalnost zla u suvremenoj Grčkoj

Tema sustavnog i svakodnevnog obiteljskog nasilja uvijek uspijeva emocionalno angažirati gledatelja, ali tim više potrebno je pažljivo pristupiti temi kako se ne bi zapalo u isprazno moraliziranje i ponavljanje općih mjesta. Filmovi koji upadnu u takvu zamku na početku izazivaju brigu i strah za likove na ekranu, da bi s vremenom ta intenzivna emocija prerasla u frustraciju i bijes zbog lošeg i klišejiziranog pristupa važnoj temi. Srećom, grčki film Miss Violence uspijeva prikazati temu u novom kontekstu i na novi način. Koristeći pripovjedna sredstva koja podsjećaju na hororce, u većem dijelu filma pratimo krajnje uznemirujuću i nasilnu atmosferu, unatoč činjenici što skoro nijedan nasilan čin ne vidimo na ekranu. Nažalost, mladi redatelj Alexandros Avranas u posljednjoj trećini filma radi stilski preokret i dovršava film u maniri koja je možda više u skladu s dramama slične tematike, ali nije u skladu s prvim dijelom filma. Da je Avranas imao više hrabrosti, ovo bi bilo remek-djelo. Ovako, imamo vrlo dobro i obećavajuće djelo mladog redatelja i scenarista kojem je ovo tek drugi dugometražni film. Stoga ne čudi što je Avranas dobio Srebrnog lava na Mostri (dok je Themis Panou dobio nagradu za najboljeg glumca), ali ne čudi ni što nije nagrađen na Zagreb Film Festivalu.

Nevidljivi užas Prvih nekoliko minuta filma (koje, zanimljivo, ujedno služe i kao trailer za film) prikazuju rođendansku proslavu 11-godišnje Angeliki u obiteljskom stanu. Sekvenca završava Angelikinim neobjašnjenim smrtonosnim skokom s balkona. Ako pažljivo gledamo sekvencu, možemo odmah naslutiti razloge Angelikinog skoka. Na proslavi su samo članovi uže obitelji, cijelu atmosferu diktira otac (koji nema ime u filmu), a simbolično pogledavanje Angeliki i 14-godišnje Myrto, dok se fotografiraju s ocem, uspijeva i bez riječi poslati vrlo jasnu poruku: ovaj tip je nekakav bolesnik. Dojam se potvrđuje kada počnemo pratiti život obitelji nakon Angelikinog samoubojstva. Iako se radi o teško objašnjivom i potresnom životnom događaju, nitko u obitelji nije naročito zapanjen Angelikinim samoubojstvom, a cijela se obitelj trudi održati privid normalnog života dok se ispod površine nalazi neka neobjašnjena, ali izvjesna i uznemirujuća nesreća. O njoj svjedoče samo grčevit napor da se održe “normalne” prakse, kao i nekonvencionalni ispadi koji pokazuju da članovi obitelji nisu uspjeli potisnuti traume i da se nalaze na rubu ludila.

Avranas odlično prikazuje te pukotine tako što u realističnu priču ubacuje neobjašnjive, čak i apsurdne momente. Recimo, susjeda dolazi izraziti sućut Angelikinoj majci Eleni, a u sobu ulazi Angelikina baka, pali televizor i na sav glas pojačava zvuk dokumentarca o majmunima. U tim trenucima film ne prelazi u grotesku ili u apsurd, nego zadržava realističnost zbog čega dobivamo jasan znak da je u pozadini takvih gesti nešto što se ne može izgovoriti ni prikazati. Avranas pametno prepušta gledatelju da zamišlja o čemu se zapravo radi jer, kao u slučaju hororaca, najjači osjećaj jeze i straha dobivamo kada prijetnju ne vidimo.

Normalna obitelj Osim zanimljivog načina pripovijedanja, i u sadržaju priče nalaze se zbunjujući i inovativni elementi koji postavljaju cijeli film u aktualni društveni kontekst. Za početak, u priči ne pratimo klasičnu patrijarhalnu obitelj majka-otac-dijete, nego čudnu višečlanu obiteljsku strukturu koju ne uspijevamo jasno razaznati do samog kraja. U obitelji imamo oca i majku koji imaju oko 60 godina; slijede njihove kćeri Eleni (oko 35 godina) i Myrto (14) te Elenino troje djece. U obitelji su difuzne granice između pojedinih generacija, a naročito su problematične figure oca: ne znamo tko je otac (očevi?) Elenine djece niti znamo kome je glavni lik zapravo otac. Avranas je promućurno odlučio ne otkriti njegovo ime tako da nam je nemoguće precizno imenovati tog čovjeka – prvo mislimo da se radi o ocu sve djece, zatim saznamo da je nekima od njih djed, potom shvaćamo da nije Myrtin djed nego otac, e da bi na kraju njegovo općenito očinstvo došlo u pitanje. U svakom slučaju, prema svima se ponaša kao autoritarni Otac što pokazuje da na status unutar patrijarhalne obitelji utječu isključivo spol, dob i “čvrsta ruka”, neovisno o biološkim odnosima ili sposobnostima pojedinca. “Osnovnom ćelijom društva” tako upravlja najstariji muškarac kojem su žene podređene bilo svojevoljnim pokoravanjem, bilo fizičkom i ekonomskom prisilom.

I ekonomija je sporedan, ali važan motiv u filmu. Kako funkcionira ova tipična obitelj iz srednje klase? Svi članovi obitelji financijski ovise o ocu koji drži i distribuira novac. “Hranitelj obitelji” radi činovnički posao koji je dobio zahvaljujući mjerama zapošljavanja starih ljudi, ali ubrzo olako odustaje od posla kako bi se mogao potpuno posvetiti obitelji. Tko prehranjuje sve članove obitelji? Očeva plaća definitivno ne, kao ni eventualni prihodi ostalih članica obitelji, ali stalan izvor prihoda očito postoji negdje – tako se i stabilan financijski život usred ekonomske krize pretvara u još jednu neizrečenu obiteljsku tajnu.

Nešto je trulo u obitelji grčkoj Avranas pogađa srž u sekvenci u kojoj socijalni radnici dolaze posjetiti obitelj kako bi saznali je li Angelikino samoubojstvo možda proizašlo iz zanemarenosti ili zlostavljanja. Socijalni radnik i radnica se nalaze u identičnoj situaciji kao gledatelji: s jedne strane vide čist i dobro uređen stan te ljude koji svojim izgledom i ponašanjem ne predstavljaju nikakav “socijalni slučaj” ili “problem”. S druge strane, oni već nakon nekoliko pitanja uviđaju da članovi obitelji izgovaraju loše naučene i neuvjerljive odgovore, da se ponašaju čudno (počevši od oca koji ih prati u stopu pa do žena koje se ne usuđuju odgovoriti na pitanje bez očevog pristanka) i da je, sve u svemu, nešto ovdje krivo. Međutim, bez dokaza i bez dublje analize (za koju, naravno, socijalni radnici nemaju vremena ni interesa), nemaju drugog izbora nego zaključiti da je ova obitelj u redu.

Socijalni radnici potvrđuju da se ne radi o ekscesnoj, nego uobičajenoj obitelji što je vrlo važno za ovu tematiku. Umjesto da gledamo pomahnitalog manijaka od kojeg se možemo distancirati, ovdje se bavimo važnom i aktualnom temom psihopatologije normalnih i društveno prihvaćenih ljudi. Uz to, ova nas priča potiče da se zapitamo u kolikoj je mjeri obiteljsko nasilje posljedica pojedinačnih patologija, a koliko socijalnog i ekonomskog sustava koji omogućuje (ili čak potiče) kriminalno ponašanje. Konkretno, ovdje gledamo obitelj koja svoju pripadnost srednjoj klasi može zahvaliti dugogodišnjem organiziranom gnusnom zločinačkom poslovanju. Ako nekome nije bilo jasno dosad, evo i objašnjenja strave koja cijelo vrijeme tinja u pozadini: otac je svodnik svih žena i djevojaka u obitelji – njihovom prostitucijom dobiva se novac kojim se prehranjuje obitelj i kupuje privid normalnosti. Ta užasavajuća postavka uspijeva istovremeno ukazati i na psihološku poremećenost glavnog protagonista, i na apsurd društvenog sustava koji bi prepustio obitelj siromaštvu da nema “obiteljskog biznisa”.

Linija manjeg otpora Međutim, sve vrline ovog filma – suptilna jeziva atmosfera, snažna napetost između onog što vidimo i onog što se zapravo događa, prikaz banalnosti zla kod normalnih ljudi – napuštaju se u posljednjoj trećini filma. Napokon eksplicitno vidimo što otac zapravo radi – vidimo kako ljigavi klijenti siluju njegovu 14-godišnju kćer i kako otac počinje svoditi svoju najmlađu unuku koja nije navršila ni 11 godina. Otac se od društveno prihvaćenog manijaka pretvara u incestuoznog psihopata i monstruma koji gubi svaki privid normalnosti. Osjećaj jeze mijenjaju osjećaji gađenja i bijesa te želje za osvetom. Avranas udovoljava toj želji: naposljetku očeva žena ubija oca nožem u krevetu i obitelj se uspijeva osloboditi monstruma. Napokon sloboda – barem dok u stan ne dođu policija, računi i spomenuta socijalna služba. “Zaključaj vrata stana”, na kraju govori majka, svjesna da će njihova sloboda biti kratkog vijeka. Avranas ih zaključava i završava film u trenutku dok junakinje još uživaju u emancipaciji. Gledatelj napušta kino dvoranu šokiran, ali sretan što je pravda pobijedila.

Premda eksplicitno prikazivanje groznih scena ima najjači i najšokantniji efekt, smatram da se u ovom slučaju radi o liniji lakšeg otpora i bijegu od neugodne teme. Lakše je, ali pogrešno, svesti cijeli problem na jednog negativca, ukloniti ga i tako završiti priču. Ovdje je moguće povući paralelu sa slučajem Eichmanna, visokog nacističkog oficira kojeg je izraelska tajna služba otela i dovela u Izrael na suđenje za zločine u Drugom svjetskom ratu. Izraelska javnost očekivala je suočenje s izopačenim čudovištem, ali ispostavilo se da je Eichmann tek blesasti činovnik koji je u danim okolnostima postupao u skladu s konvencijama, bez ideološkog uvjerenja i bez jasne svijesti što zapravo radi. Arendt je u knjizi Eichmann u Jeruzalemu stoga skovala pojam “banalnost zla” kako bi ukazala da potencijal za nehumano zlo tinja u prosječnim ljudima i ostvaruje se u groznim društvenim okolnostima.

Sve dok je otac iz Avranasovog filma normalan čovjek, pitamo se koje su to okolnosti u grčkom društvu omogućile da se njegov zli potencijal ostvari i održava. Ali jednom kad je pretvoren u odbojnog psihopata, psihološka i sociološka pitanja padaju u drugi plan, a u prvi plan dolazi afektivna želja za osvetom. Kraj filma stoga funkcionira kao svojevrsna prevara: Avranas ispunjava želju gledatelja i prikazuje osvetu, da bi se potom zaustavio i odbio prikazati što očekuje junakinje nakon osvete. Šteta, jer najstrašnija stvar u filmu nije činjenica što je odvratan čovjek svodio vlastitu obitelj, nego ideja da će žene bez tog gada, bez oca familije, bez novca, bez radnog iskustva i bez poznanstva završiti ili u siromaštvu ili ponovo u prostituciji. Kad se već usudio ispričati krajnje nelagodnu priču, Avranas ju je trebao ispričati do kraja – tada bi film završio s mnoštvom novih teških i relevantnih pitanja.