Bandić nije – Zagrepčanka godine?

Postoji nešto duboko tužno i tegobno u samoj odluci pisanja ovog teksta. Teksta o novouspostavljenoj nagradi Zagrepčanka godine, ali prijepori što je očito prate ne ostavljaju mjesta dvojbi. Opcija uzmaka čini mi se najgorim rješenjem. Neki su prijepori zapravo samo aktualizacija starih, za sada još nerješivih pitanja, neki sasvim svježi, no svi zajedno doveli su i do javno iznesenih reakcija čija žestina i argumentacija ne oslikavaju ispravno stanje stvari, a najmanje pridonose nastojanju za ravnopravnim položajem žena u društvu. A u osnovi, tomu teže svi feminizmi što se razvijaju i presijecaju na početku 21. stoljeća, a jednome od kojih pripada i Đurđa Knežević, autorica teksta Bandića za Zagrepčanku godine objavljenom u Novom listu, 3. veljače 2006. godine. Teksta koji me, pored one stvarne političke manipulacije u prostoru Grada Zagreba i naveo na pisanje.

Nagrada samo za žene – getoizacija ili dekonstrukcija?

Najprije, pružanje podrške Gradskoj skupštini od grupa koje se zalažu za ravnopravnost žena u vezi s osnivanjem nagrade, kao i odluka o osobnom sudjelovanju u Stručnoj radnoj skupinu koja daje svoje mišljenje Odboru za dodjelu javnih priznanja nisu tek davanje legitimiteta Milanu Bandiću, kako se npr. u spomenutom tekstu jednostrano implicira. Osnivanje nagrade ipak ne može biti kvalificirano nepristojnim i neukusnim ponašanjem čovjeka koji trenutačno (!) obnaša funkciju gradonačelnika. Njegov prevarantski i agresivni upad na proslavu Dana žena u organizaciji Ženske mreže Hrvatske zaslužuje svaku osudu kojoj jeste i kojima će još biti izložen, no osnovati nagradu namijenjenu “jednoj građanki Grada Zagreba za izniman doprinos afirmaciji žena u društvu, posebno uspješno djelovanje na promociji ženskih ljudskih prava i ravnopravnosti spolova te prepoznatljive rezultate u podizanju kvalitete života žena u Gradu Zagrebu” u vrijednosti od 50.000,00 kuna daleko je dugoročniji cilj od jednog političkog mandata, pa obnašao ga i nepristojan, samoljubivi muškarac poput Bandića. Time, dakako, naprosto uklizavamo u drugi prijepor, onaj o svrsi osnivanja nagrade jer se time suočavamo s pitanjem starim koliko i sama ideja jednakopravnosti žena te samih početaka njena ostvarivanja – pregovarati ili ne, kada i koliko s tzv. manistreamom. Odnosno političkom i teorijom i praksom koje je tvrdokorni patrijarhalni obrazac i kreirao takvima kakve jesu i koje u svom temelju nisu ni mogle zamisliti prisutnost žena. Pa ipak, ne tako davno nezamislivo sudjelovanje u političkom odlučivanju danas je dostupno i ženama. Zato što su neke žene prije nas surovo bile ubijane samo zato što su moć htjele i u ženske ruke, no i zato što se pregovaralo – više i manje uspješno, formalno dopustivim i nedopustivim sredstvima, na više ili manje dopadljiv način, ali činjenica jest - danas žene mogu biti na najvišim funkcijama odlučivanja. U manjem broju, daleko manjem od potrebnog, i puno teže jer prepreke će im podmetati i sve one žene koje se hijerarhiziranog patrijarhalnog obrasca, a zarad stjecanja beneficija, teško ili nikako ne odriču. No, unaprijed odustati, odbiti makar pokušaj nije nimalo kreativan niti prodoran način djelovanja.

Slijedom toga, valja reći da stav kako dodjeljivanje nagrade samo ženi znači još jednu getoizaciju žena nije neupitna istina niti stav cjelokupnog korpusa feminističkih ideja. Dokle god većinu nagrada načelno otvorenih i ženama i muškarcima kreiraju i prosuđuju muškarci te ih najvećim dijelom dobivaju muškarci, osnivanje nagrade samo za žene čin je i dekonstrukcije obrasca koji može upravo uputiti na tu nesumjerljivost, no ništa manje važnim ne čini se ni mogućnost dobivanja novca - sredstva što ga žene nesumnjivo i danas dobivaju manje za isti ili puno veći rad, a koje činom nagrađivanja jedna žena godišnje dobiva samo za sebe. Sudjelovati ili ne, stoga, u radnoj skupini koja analizira pristigle prijedloge i predlaže kandidatkinju za godišnju nagradu odluka je bremenita svim navedenim nedoumicama i donesene odluke ne bi smjele biti jednoznačno tumačene.

Zlorabljenje tragične sudbine Ane Rukavine

U radnu skupinu za dodjelu nagrade Zagrepčanka godine za 2006. godinu pozvani/e su i pozivu se odazvali:  Morana Paliković-Gruden, Tatjana Holjevac, Berislav Radić, Željka Udovičić, Jagoda Milidrag-Šmid, Iva Prpić, Vesna Majher, Biljana Kašić i Ljiljana Klašnja. Za Zagrepčanku godine bile su predložene: Sanja Sarnavka, Neva Toelle, Barbara Blasin, Vera Petrinjak-Šimek, Ana Rukavina Erceg i Mira Tonković. Tekst Đurđe Knežević u Novom listu koji se velikim djelom odnosi na jednu članicu radne skupine, Biljanu Kašić, dovodeći u pitanje legitimnost, kompetentnost, pa i samu moralnost sudjelovanja u radu skupine, kako pristanka, pa nakon evidentne manipulacije, i istupanja – ne podastire, međutim, svu faktografiju i neugodno upućuje na osobne prijepore koje s tim radom nemaju veze. Kao prvi krimen ističe se članstvo Biljane Kašić u Centru za ženske studije Zagreb koji je jedan od dvaju podnositelja prijedloga za Nevu Toelle (a koji podupiru i Lezbijska grupa Kontra, Centra za mentalno zdravlje i ljudska prava i Centar za žene žrtve rata – ROSA, a istovjetan, no zasebno argumentiran prijedlog podnose i Zeleni za Zagreb). Svatko tko imalo poznaje feminističku scenu Zagreba i Hrvatske vrlo dobro zna da je Biljana Kašić pozvana zbog svog dugogodišnjeg teorijskog i aktivističkog rada koji je zasigurno dovoljno kvalificira da sudjeluje u radu spomenute skupine, kao i da Centar za ženske studije Zagreb ne čini jedna osoba.

Rad skupine toga je dana,  25. siječnja 2007. godine počeo bez sudjelovanja Morane Paliković-Gruden zbog službene odsutnosti i Željke Udovičić, a predsjedavala mu je Vesna Majher. Nakon što je šest članova/ica izreklo da podržava prijedlog/kandidaturu Neve Toelle, valjalo je još utvrditi je li prijava boravišta predložene dostatan dokument uslijed čega je određena pauza pred donošenje konačne odluke. Povratak, ojačan nazočnošću Željke Udovičić, osim potvrde o dostatnosti dokumenta donio je, međutim, i tipičnu manifestaciju stranačke stege i moći – Vesna Majher objavila je glasanje tijekom kojeg su samo Tatjana Holjevac, Jagoda Milidrag-Šmid i Biljana Kašić ponovile svoje mišljenje – istovjetno onome dvadesetak minuta prije. Svi ostali članovi opredijelili su se za Anu Rukavinu. Ne samo Biljani Kašić, nego i Jagodi Milidrag-Šmidt takvo očito zlorabljenje tragične sudbine jedne mlade žene, a da bi se izigrala temeljna intencija nagrade koja je - kako su napisale u pismu članovima Odbora Grada Zagreba za dodjelu javnih priznanja - “trebala pripasti osobi koja je svoj doprinos Gradu Zagrebu iskazala u dosljednom, hrabrom i ustrajnom  radu i angažmanu za dobrobit žena, u sferi ravnopravnosti spolova i rodno osviještene politike” – bio je razlog za istupanje iz radne skupine i ne-supotpisivanje mišljenja.

Na opasnost upotrebe zluradog komentara – “što su tražile to su i dobile” – upozorava njegova tako česta upotreba kada se javnosti razotkrije muški junački čin premlaćivanja ili ubojstva žene. Princip muške dominacije duboko je internaliziran i ako netko zna o čemu je riječ - zna Neva Toelle. Žena koja je ne samo doslovno spasila stotine ženskih života, nego i svojom upornošću široj javnosti osvijetlila strahotu i dimenzije muškog nasilja prema ženama, utjecala da se o tome piše i govori – javno. Na sav glas. Pritom, sasvim sigurno, nije pitala za istovjetnost feminističkih pozicija, niti rigidno tumačila pokušaje žena da se izbore za lakši, dostojanstveniji život. U svijetu koji je u svim svojim segmentima ugođen za perpetuiranje muške dominacije, u kojem su žene tako često same i nezaštićene, minimum solidarnosti, minimum “pakta o nenapadanju”, izbjegavanje nepotrebne zluradosti između žena koje su uspjele izbjeći neposredno fizičko nasilje i koje aktivno sudjeluju na, srećom, već velikom feminističkom polju, temeljna je etička obaveza.