Barokni festival uspio – izvan baroka

Smještanje programa nekog festivala u unaprijed zadani tematski okvir dvosjekli je mač. Jer, iako se na taj način može postići prijeko potrebna profiliranost i prepoznatljivost, takav pristup može dovesti i do jednoličnosti. Pogotovo je to slučaj s festivalima koji već i u svom općenitom okviru imaju relativno usko programsko određenje, pa ga onda u svakom novom izdanju još i dodatno sužavaju. Nažalost, čini se da se upravo to dogodilo i s ovogodišnjim, trećim po redu Zagrebačkim baroknim festivalom. Naime, već je i barok u cjelini, barem kad je glazba u pitanju, relativno homogeno razdoblje, pa dodatne tematske odrednice prijete dokinuti i ono malo raznolikosti koje se unutar njega može naći. U prva dva izdanja ZABAF-a tu se zamku, doduše, izbjeglo – na prvom je nizozemski barok (sam po sebi ionako “eklektičan”) bio tek jedan, i to ne presudan segment programa. Lani je, pak, francuska glazba 17. i 18. stoljeća, i inače prilično izdvojena iz baroknog “mainstreama”, bila predstavljena u svim svojim međusobno različitim obličjima.

Varijacije na vječno istu temu

Ovaj se put, međutim, grlom u jagode posrnulo u talijanski repertoar, unutar sebe prilično monolitan, a k tome i inače najprisutniji na koncertnim pozornicama i izvan okvira ZABAF-a. Odmaka od beskonačne vrtnje na relaciji Vivaldi-Corelli, doduše, jest bilo, ali jednostavno premalo da bi osigurali kakvu-takvu dinamičnost programa. Jedan od njih je, k tome, bio predstavljanje izbora iz Monteverdijeve Osme knjige madrigala, odnosno skraćena verzija integralnih izvedbi koje su Zbor HRT-a i Hrvatski barokni ansambl upriličili već ranije, prošle i ove sezone. Podsjećanje na ovaj inače vrlo kvalitetan izvodilački pothvat bilo je stoga samo to – podsjećanje – umjesto da se iste izvođače okupilo oko nekog novog projekta u istom stilu. Recimo, neke u naše vrijeme još neizvedene stranice opusa hrvatskog Mlečanina Francesca Sponge Uspera upravo vapiju da budu izvedene.

Vrlo zanimljiv nastup sastava Speculum musicae, posvećen venecijanskoj glazbi kasne renesanse, bio je pak jedan od rijetkih iskoraka iz jednoličnosti programa koji više-manje nalikuju jedan drugome kao jaje jajetu. Naime, i talijanski su sastavi Astrée i Capella Bizantina, kao i njemačka Musica Antiqua Köln, ponudili svaki svoje varijacije na vječno istu temu talijanskih trio-sonata i koncerata, s i opet neizostavnim Corellijem i Vivaldijem, te nekolicinom njihovih skladateljskih klonova. Jedinu je stoga raznolikost bilo moguće potražiti u interpretacijskim pristupima, no, ni tu bitnijih međusobnih odmaka nije bilo.

Ludičko iščitavanje repertoarnog djela

To, uostalom, nije trebalo niti očekivati, s obzirom da sva tri sastava izvode isti ili sličan repertoar, pritom se još i vodeći istim načelima povijesne obaviještenosti. Astrée će se, doduše, izdvojiti svojom razigranijom continuo sekcijom, Capella Bizantina tipično južnjačkom, ponekad i riskantnom zaigranošću, a Musica Antiqua Köln pomalo zamornim germanskim perfekcionizmom. No, usprkos neprikosnoveno vrhunskoj kvalitete svih tih triju koncertnih večeri, dojam jednoličnosti ipak ostaje.

U talijanskom je bloku program stoga bitnije iskočilo jedino gostovanje švicarskog sastava I barocchisti. Nakon triju maločas spomenutih koncerata, teško da je itko mogao očekivati da će išta novo ponuditi večer čiji je središnji dio bila izvedba Vivaldijevih Četiriju godišnjih doba, djela koje je na koncertnim pozornicama (i izvan njih!) već toliko puta prežvakano, da je teško očekivati išta novo. No, karizmatični je voditelj ovog sastava Diego Fasolis pokazao kako se čak i takvim par excellence repertoarnim djelom ima još štošta za reći. Nije ovdje riječ samo o zanimljivom dodavanju dionica puhačkih glazbala u Vivaldijevu partituru, što je, uostalom, posve u skladu s baroknom izvodilačkom praksom. Prije svega, ono što plijeni pažnju jest dubinsko iščitavanje poveznica između izvanglazbenih poticaja i glazbenog sadržaja, te njihova prezentacija na upečatljiv, izrazito ludički, a ponegdje i duhovit način. Diego Fasolis pritom možda neće ići u ekstreme kakve je sa svojim sastavom Red Priest lani ponudio Pierce Adams, ali će zato i dalje mirno, štoviše, ponosno moći stati uz bok interpretacijama planetarno popularnog sastava Il giardino armonico.

Nelogična festivalska razdioba

Ipak, ključne je zanimljivosti ZABAF-a trebalo potražiti izvan dominantnog tematskog okvira talijanskog baroka. Rebecca Stewart tako je i ove godine fascinirala zagrebačku publiku svojim osebujnim, krajnje sugestivnim interpretacijama inače prilično “hermetične” glazbene baštine kasnog srednjovjekovlja i rane renesanse, pri čemu je, nakon Dufaya i Machauta na red ovaj put došao Johannes Ockeghem sa svojom Misom L’homme armé. U ponekad ne baš posve logičnoj razdiobi koncerata između ZABAF-a i simultano održavanih Zagrebačkih ljetnih večeri (koje priređuje isti organizator, Koncertna direkcija Zagreb), ponešto se baroknih poslastica našlo i na ovom drugom festivalu. Na njemu se tako, u konačnici gotovo posve nezapaženo, našao finski Komorni orkestar Avanti, s uistinu raritetnim programom poljskog baroka, kao i u cijelosti barokni recital vrhunskog švedskog orguljaša Erica Lundkvista.

U okviru pak sâmog ZABAF-a, jedan od vrhunaca programa predstavljao je iskorak ovog festivala u razdoblje bečke klasike, konkretnije recital američkog pijanista Malcolma Bilsona. Povod njegovom gostovanju bio je dovršetak restauracije iznimno vrijednog povijesnog glasovira bečkog graditelja Antona Waltera. Njegovi su instrumenti, naime, bili vrhunac graditeljstva glazbala s tipkama koncem 18. stoljeća, a glazbalo o kojem je ovdje riječ čuva se u Dubrovačkom muzeju, i tek jedan je od tek dvadesetak sačuvanih primjeraka Walterovih glasovira.

Protoromantična klasika

Na svom povratku u Dubronik, ovaj je instrument zastao i u Zagrebu, pa je tako na njemu sa svojim Pleyel Triom iz Beča glazbovao i hrvatski pijanist Hrvoje Jugović, jedna od osoba najzaslužnijih za inicijativu restauracije Walterovog glazbala.. No, ipak je puno značajnija činjenica da je na tom glazbalu recital održao i američki pijanist Malcolm Bilson, jedan od najvećih stručnjaka za interpretaciju glazbe bečke klasike na povijesnim instrumentima. Zalaganje ovog umjetnika za povijesne glasovire, za razliku od onih suvremenih, izrađenih prema Steinwayevom modelu iz 1870. godine, njegovom je svirkom dobilo najuvjerljiviju moguću argumentaciju. Naime, skladbe velikana poput Haydna, Mozarta i Beethovena pisane su upravo za Walterove instrumete, te stoga tek kroz njih dobivaju autentično zvukovno obličje. Bečki fortepiano ima, doduše, manji dinamički raspon, ali su zato njegove mogućnosti ekspresivnog nijansiranja puno profinjenije. Na Steinwayu tako pijanisti Mozarta sviraju bojažljivo, kako ne bi narušili pretpostavljenu delikatnost njegove glazbe. Bilson, pak, na Walteru može pokazati kako je riječ o iznimno snažnoj i strastvenoj, gotovo protoromantičarskoj glazbi, čiji ekstremi najbolje dolaze do izražaja u tek naizgled suženom zvukovnom okviru.

Suptilnost, ali i beskompromisnost svog interpretativnog pristupa Bilson nije, međutim, predstavio samo na Haydnovim i Mozartovim sonatama, nego i na djelima nekih njihovih danas manje poznatih suvremenika. Tako su i oni i instrument za koji su pisali smješteni u širi kontekst svog vremena, zastupljen uistinu pravim malim glazbenim draguljima. Varijacije dubrovačkog skladatelja Tome Restija pritom su primjer nepretencioznog, ali ipak kvalitetnog muziciranja u građanskim salonima. Istovrsno djelo Johanna Baptista Cramera, temeljeno na ariji Papagena iz Mozartove Čarobne frule sretan je pak spoj koncertantnog virtuoziteta i nadahnutih harmonijskih iznenađenja. No, svakako najveće otkriće Bilsonovog recitala je Fantazija i fuga u f-molu češkog skladatelja Jana Ladislava Dušika, osebujan spoj glazbenog Sturm und Dranga i pomalo nostalgičnog pogleda prema zauvijek prošloj baroknoj epohi.

I dok je Dušikovo djelo bilo otkriće prvenstveno u glazbenom smislu, Bilson se jednim od dodataka pobrinuo baciti posve novo svjetlo i na neprikosnovenu domenu suvremenih pijanista – Beethovenove sonate. Naime, čuveni uvodni stavak Mjesečeve sonate staroj je pijanističkoj školi gotovo nezamislivo svirati bez upotrebe pedala. No, Bilson je učinio upravo to, jer Walterovi glasoviri pedala uopće nemaju. Rezultat je transparentnija slika, u kojoj podjednako do izražaja dolaze i temeljna melodija i prateće triolske figuracije, bez opasnosti da se pedalom i jedno i druge dovede do neprepoznatljivog sfumata.

U konačnici tako od ovogodišnjeg Zagrebačkog baroknog festivala možemo, uz jednog Vivaldija, pamtiti, paradoksalno, dva nebarokna koncerta – jedan renesansni i jedan klasični. No, ako je glazbovanje vrhunsko, onda je vrijedno pozornosti, čak i ako je iskočilo iz zadanog tematskog okvira.