Izvještaj s 48. međunarodnog filmskog festivala Karlovy Vary
(28. lipnja – 6. srpnja 2013.)
Često se navodi kako je filmski festival u Karlovym Varyma četvrti po važnosti i ugledu u Europi, odmah nakon Cannesa, Berlina i Venecije pa je to ljubiteljima filma i onima kojima je to životna profesija jedno od najprivlačnijih mjesta, pogotovo ako imaju tu sreću da na festivalu poberu neku nagradu, što nije rijedak slučaj kad je riječ o hrvatskim filmovima koji su dosad dobro prolazili, a i ove godine bio ih je solidan broj, kako u natjecateljskim tako i u popratnim programima.
Neujednačena selekcija Gotovo pola stoljeća tradicije svrstava ga i među najstarije festivale na starom kontinentu, a dodamo li još i dašak glamura koji nudi ovo nekadašnje pitoreskno lječilište za austrougarsku i njemačku aristokraciju (a danas gotovo isključivo za bogatu rusku klijentelu) nije čudno da mnogi žele sudjelovati u službenom programu. Teško je nabrojati sve dobre filmove koji su prikazani u osam festivalskih dana, ali isto tako, lako je nabrojati brojna neugodna iznenađenja, ostvarenja koja nisu zaslužila ni prikazivanje na nekom od malomišćanskih ljetnih festivala koji u Hrvatskoj niču poput gljiva nakon kiše. Filmova, dakle, nije manjkalo, no selekcija je bila prilično neujednačena. “East of the West”, program potencijalno najzanimljiviji hrvatskom gledatelju, u kojem je prikazano 12 filmova iz Istočne i Srednje Europe (među ostalim i par hrvatskih koprodukcija) informativan je, ali, nažalost, ne i osobito kvalitetan presjek onoga što je protekle godine (geografski) snimljeno između Češke i Urala, Estonije i Srbije. No, iako je većina gledatelja hrlila na glavni program u kojem su prikazivani probrani filmovi sa Zapada kojima je ovo bila međunarodna premijera, gužve su bile i na svim ostalim sekcijama, što dovoljno govori o popularnosti festivala, bez obzira na oscilacije u kvaliteti. Crvenim tepihom ove godine prošetali su John Travolta i Oliver Stone koji je, baš kao i u Zagrebu prije dva mjeseca na Subversive Film Festivalu, dobio nagradu za životno djelo, ali za razliku od zagrebačke istočnoeuropske premijere njegove Neispričane povijest SAD-a, u Karlovym Varyma prikazane su samo dvije epizode umjesto cijelog serijala.
Dokumentarno-igrani kolaž Tri filma koja zaslužuju pozornost i o kojima će biti riječi u ovom tekstu dolaze od redatelja “mlađe srednje generacije” (termin koji kod nas odvajkada označava ljude koji svoj prvi dugometražni film snime nakon tridesete godine). More ruske redateljice Aleksandre Streljanaje je poetsko-meditativno putovanje dalekim prostranstvima sjeverne Rusije, film impresivne atmosfere, sjajne fotografije i fino balansiranog omjera dokumentarnog i igranog dijela. Zasićen hektičnim urbanim životom metropole, mladi fotograf dolazi u daleku i napuštenu rusku zabit na Sjevernom moru u selo u kojem su ostali samo starci i u tom prelijepom, ali grubom, nepristupačnom i surovom krajoliku susreće djevojku iz sela Tasju koja će mu postati vodič – ne samo kroz okolicu, nego i kroz iščezlu prošlost napuštenog i izoliranog ribarskog naselja čiji su stanovnici stotinama godina živjeli u harmoničnom odnosu s morem koje je podjednako bilo izvorom njihove egzistencije, kao i neukrotiva sila čija je moć određivala životni ritam. Redateljica vrlo suptilno i znalački stvara atmosferu zaigranog putovanja skrivenim predjelima beskonačnog, kako stvarnog (nepregledne ravnice, beskrajno more), tako i nestvarno-magičnog. Poigravajući se s konvencijama cinema-verité filma, vješto stvara dokumentarno-igrani kolaž u kojem se miješaju razgovori s preostalim malobrojnim stanovništvom, s dijelom filma u kojem se Tasja sve više zbližava s mladim gradskim fotografom; ona svoje rodno mjesto ne doživljava kao prokletstvo sudbine, nego kao veličanstveno naselje “na kraju svijeta”, puno neotkrivenih draži. Redateljica nam ne nudi čvrsto dramaturško tkivo, izostaje klasična naracija, priča ponekad meandrira do granica neprepoznatljivosti – no umjesto toga oduševljava nas fragmentiranost, dovitljivi montažni prijelazi, neočekivane sekvence, nostalgična atmosfera mjesta koje polako izumire i iščezava, divljina koja je istodobno prijeteća i poetična, što je rezultat vrlo kvalitetne fotografije i izbora eksterijera. Pritom je važno istaknuti da Streljanaja ovdje ne upada u zamku “magičnog realizma” (koji u suvremenoj produkciji npr. izvrsno predstavlja recentni Sjeveroistok (Sudoeste) brazilskog redatelja Eduarda Nunesa kao neka vrsta “tropskog Tarkovskog”) – svijet njezinih protagonista brutalno je stvaran, ali istodobno i neodoljivo poetičan, pri čemu nije zgorega napomenuti da su u filmu svi (osim jednog profesioalnog glumca) naturščici.
Gorka drama Odumiranje je tema još nekoliko filmova koji su prikazani u istočnoeuropskoj selekciji, što je također zanimljiva činjenica. Jedan od boljih svakako je istoimena srpska drama Miloša Pušića kojem je ovo drugi dugometražni film (prvi je premijeru imao u natjecateljskom dijelu Sarajevskog festivala). Za razliku od fragmentarnog, zaigranog i polu-dokumentarnog Mora, Odumiranje je gorka i narativno čvrsto koncipirana drama o dolasku i odlasku, o problematičnim i složenim obiteljskim odnosima te o životu koji je sve samo ne lak. Protagonist filma Janko nakon nekoliko godina provedenih u Beogradu vraća se u svoje rodno mjesto, u provincijalnu zabit gdje je ostalo vrlo malo stanovnika. Povratkom u obiteljski dom, majka koja ga beskrajno voli, uvjerena je da se sin vratio zauvijek i da će se nakon smrti oca sada on brinuti za imanje i kuću; no, Janku je to samo usputna stanica – namjera mu je prodati zemlju i emigrirati u Švicarsku gdje očekuje bolji život. Pušić u ovom dvosatnom ostvarenju vrlo izražajno prikazuje atmosferu mjesta koje izumire, ljude koji su prepušteni sudbini, zarobljeni u sadašnjosti jer prošlosti više nema, a znaju da bolja budućnost nikad neće doći. Mladićev nenadani dolazak i isto tako neočekivani odlazak tematski je okvir filma, ciklična struktura koja mu daje pripovjedni smisao. Redatelj je ovaj sraz (ili bolje reći sukob) generacija prikazao veoma dojmljivo, imajući razumijevanja za obje strane, a zahvaljujući dobrom scenariju (Dušan Spasojević), film zadržava koherentnost i ne raspada se ni u sekvencama kada prevladavaju humorni dijelovi, ponekad prijeteći da skliznu u grotesku. Solidan posao odradio je i direktor fotografije Aleksandar Ramadanović, živopisnim prikazom planinskog krajolika, beskrajnih livada izoliranih od ostatka svijeta. Svijet koji se polako raspada i rastače pred našim očima na gledatelja ostavlja dubok dojam, pogotovo što pred kraj filma jedan od likova naglašava da je “bolje otići negdje drugdje – bit će ti jednako loše, ali barem će ti biti loše u inozemstvu”.
Istinite priče iz komunističkog režima Treći film, Baršunasti teroristi (ujedno i dobitnik nagrade filmske kritike FEDEORA) slovački je omnibus o trojici likova koji su završili u zatvoru zbog svojih anti-komunističkih aktivnosti u Čehoslovačkoj tijekom 70-ih i 80-ih godina. Redatelji Ivan Ostrochovsky, Pavol Pekarčik i Peter Kerekes snimili su tri priče prikladno spojene u cjelinu; i ovdje se miješaju igrani i dokumentarni dijelovi, ali na ponešto drukčiji i inovativniji način. Naime, likovi Stano, Fero i Vladimir su stvarne osobe koje su završile u zatvoru, a njihove su ispovijesti istinite priče iz represivnog čehoslovačkog komunističkog režima. No, redatelji ovdje uvode igrani segment i elemente ponekad suptilnog, a ponekad eksplicitnog humora, stvorivši tako posve netipičnu pripovijest o anti-režimski raspoloženim pojedincima. Nekadašnji kriminalci, tj. politički zatvorenici, sada govore o svojim aktivnostima pa čak i obučavaju mlađi naraštaj kako biti terorist. U najboljoj tradiciji češkoga humora, redateljski trojac uspio je snimiti provokativno autentičnu doku-igranu dramu, dovitljivo balansirajući između fikcije i dokumentarca. Inovativnost je ponajprije u pristupu jer takav film teško da bi mogao biti snimljen u Hrvatskoj – kad bi se netko na to i odvažio, bila bi to vjerojatno još jedna klasična viktimizacijska, teško probavljiva drama. Upravo je u tome vrijednost ove tranzicijsko-humoristične travestije: fiktivno ponavljanje terorističkih djela u današnjem kontekstu djeluje komično, ali i subverzivno; primjerice, kad protagonist objašnjava svojoj “učenici” kako dići u zrak “komunistički pano”, vidimo kako eksplodira jumbo-plakat koji oglašava neku banku ili osiguravajuće društvo. Umjesto komunističkih simbola, u zrak će tako odletjeti simbol kapitalističke tranzicije, slika na kojoj usiljeno nasmiješena obitelj reklamira korporacijski proizvod. Češko-slovačka koprodukcija Baršunasti teroristi stoga je i jedan od ponajboljih filmova u konkurenciji karlovarskog festivala. A kad je riječ o baršunu, mnogo više od svega govori činjenica da je došlo do “baršunaste okupacije” jer je grad pao u ruke bogatim ruskim umirovljenicima, dobrostojećim bankarima i tajkunima koji ovdje dolaze zbog termalne vode i ljekovitih kupelji. Ne znam što bi na to rekli sva tri protagonista iz ovog filma, ali nezadovoljno su ispijali pivu na terasi hotela promatrajući natpise na ruskom, vjerojatno se švejkovski pitajući: “Jesmo li se za ovo borili?”