O slovenskom prijevodu kapitalnoga povijesnofilozofskoga djela
Filozofija starih Grka nije navlastito literarna pojava, kao što je to poglavito europska filozofija od renesanse naovamo. Kod Grka su živa riječ i neposredan živi odnos između učitelja i učenika svagda bili u prednjem planu. Težište Platonove filozofske djelatnosti nije bilo na spisateljstvu – koje je on sâm jednom nazvao samo ‘’lijepom zabavom’’ (pankale paidia, Phaidr. 276E) – nego u razgovoru i usmenoj nastavi. Čitav niz grčkih filozofa nije ostavio za sobom nikakvih pisanih dokumenata. Tales, Pitagora, Sokrat, Piron, Arkesilaj, Karnead, Epiktet i niz drugih nikada nisu napisali ništa, nego su njihova učenja poznata samo po zapisima što su ih kasnije sastavili njihovi učenici. Istina, ma koliko je pisana riječ smatrana nižim i manje vrijednim oblikom filozofiranja, ne može se zanijekati da je veliki broj grčkih filozofa pribjegavao i pismenom izlaganju. Vremenom je pak usmena tradicija bivala sve više potiskivana, tako da je u kasno helensko doba broj filozofskih spisa i komentara bio izvanredno velik.
Usmeno filozofsko stvaranje Najveći dio literarne produkcije grčkih filozofa – koja zapravo nije drugo do blijedi odsjaj onog pravog, izvornog, usmenog filozofskog stvaranja čije će nam bogatstvo, razumije se, zauvijek ostati nedostupno – definitivno je izgubljen. Čak ni spisi dvojice najvećih grčkih filozofa, Platona i Aristotela, prema kojima je sudbina bila izuzetno naklonjena, nisu sačuvani u cijelosti. Što se pak tiče spisa najstarijih grčkih mislilaca, takozvanih predsokratovaca (Talesa, Anaksimandra, Empedokla, Anaksagore, Heraklita, Parmenida, pitagorejaca, Demokrita…), od njih nije ostalo gotovo ništa. Umjesto njihovih djela do nas je prispjelo samo kaotično mnoštvo razasutih odlomaka zabilježenih kod najrazličitijih kasnijih autora, nejasnih, nerazumljivih, često punih protuslovlja.
Literarna zaostavština najstarijih grčkih mislilaca bila je uopće vrlo kratkog vijeka. Doduše, danas se još uvijek ne zna kako su najstariji filozofski spisi bili umnožavani i koliko su dugo uopće bili u opticaju, ali nema nikakve sumnje da su odveć brzo bili izgubljeni, neovisno o tome što česta ugledanja pojedinih mislilaca na druge i njihove međusobne polemike upozoravaju da su njihovi spisi kružili u ono doba u većem broju primjeraka. U svakom slučaju, pouzdano se može reći jedino da su Platon i Aristotel imali još u svojim bibliotekama spise svih predsokratovaca. Za Aristotela je ovo posjedovanje bilo od posebne važnosti, budući da je smatrao da pri raspravljanju pojedinih filozofskih problema valja uzeti u obzir gledišta prethodnika, tako da njegov spis Metafizika daje i neku vrstu prve povijesti grčke filozofije. Takav Aristotelov interes za povijesni razvoj filozofskih problema doveo je do neobičnog zamaha povijesnog istraživanja u njegovoj školi (peripatetička škola) i jednom od najvećih njegovih učenika, Teofrastu (“onaj čiji je govor božanski’’), zapalo je napisati pregled učenja svih starih grčkih mislilaca do Platona. Njegov spis, koji nosi naslov Mnijenja fizičara, napisan je između 322. i 287. godine prije Krista i sadržavao je sistematsko izlaganje učenja predsokratovaca u 18 knjiga (danas bismo rekli poglavlja), kao i detaljnu kritiku ovih učenja sa stajališta Aristotelove filozofije. Kako je Teofrast radio na svom opsežnom poslu prema neposrednim vrelima, to je upoznavanje njegova djela od neprocjenjive vrijednosti. No nakon njegove smrti ovaj je spis postao plijen brojnih kompilatora i prepisivača, nešto kasnije bio je posve izgubljen, a njegovi izvodi i prepričani odlomci došli su pod ruku novim kompilatorima i prepisivačima, kojih je u kasnoj antici uopće bilo jako puno.
Nesigurna kronologija Ta nepregledna masa podataka o filozofskim gledištima najstarijih grčkih mislilaca, u stanju u kojemu je zatečena, bila je, krajnje neprimjerena za izvlačenje bilo kakvih pouzdanijih zaključaka. Identitet autora tih istrgnutih odlomaka bio je dobrim dijelom nepoznat, kronologija nesigurna, a neujednačenost tvrdnji u odnosu na jednog te istog filozofa tako velika da se u najvećem broju slučajeva uopće nije znalo što je koji od njih zbilja učio, a što mu je od strane kasnijih pisaca imputirano. Taj je materijal zato morao biti podvrgnut preciznoj i sistematskoj filološko-povijesnoj kritici. Ili, drugim riječima, budući da većina antičkih autora nije imala u rukama originalne spise predsokratovaca, nego samo Teofrastovo djelo, to je trebalo utvrditi njihov odnos prema Teofrastu, to jest trebalo je obaviti što je moguće vjerniju rekonstrukciju Teofrastova spisa na koji se u konačnici oslanja naše znanje o Sokratovim filozofskim prethodnicima. Tu je veliku zadaću riješio majstor filološko-povijesne kritike Hermann Diels (1848.-1922.), i to na način koji će ostati uzorom svim kasnijim istraživačima.
Naime Diels je utvrdio veze između pojedinih kasnoantičkih autora i neposrednom usporedbom tekstova s originalnim odlomcima sačuvanim iz Teofrasta, došao do pouzdanih zaključaka o stupnju njihove ovisnosti o zajedničkom vrelu te tako omogućio nedvosmislenu orijentaciju o tome koja su svjedočanstva povijesno vjerodostojna i koliko se mogu upotrijebiti za daljnji studij. Ima li se u vidu krajnja oskudnost u originalnim odlomcima iz Teofrastova spisa i, razumije se, okolnost da su izvorna djela samih predsokratovaca definitivno izgubljena, tada će nam biti jasno od kakve je izvanredne važnosti za povijest stare grčke filozofije Dielsovo djelo Grčki doksografi, u kome su još 1879. godine objavljeni rezultati ovih dalekosežnih istraživanja. Tu se zapravo tek raskrčio put preko nesigurnog tla kasnoantičke tradicije i stvorio oslonac u naporu ukazivanja na podrijetlo filozofskog mišljenja i na ono što su u tom polju postigli predsokratovci.
No vrhunac i najljepši zreli plod Dielsove filološke-povijesne kritike bit će zacijelo njegovi Fragmenti predsokratovaca, prvi put objavljeni 1903. godine u Berlinu. U tom će djelu Diels sabrati sve ulomke predsokratovaca sačuvane u antičkoj literaturi za koje se moglo vjerovati da su izvorni i dodati im širok izbor bitnih biografskih, bibliografskih i doksografskih svjedočanstava iz starine. Kao što je primjereno istaknuo Ulrich von Wilamowitz-Moellendorff, Hermann Diels je u jednom djelu objedinio u Aristotelovom smislu i na njegovom tragu sve ono što je preostalo od predsokratovske filozofije i otada bez toga djela ne može ni jedan filolog ni filozof.
Iako su mnoge pojedinosti u njegovu djelu otada iznova stavljene u pitanje radom niza istraživača, ono je ipak u cijelosti ostalo temeljno i do danas nenadmašeno. Do kraja svojega života Diels je priredio još tri izdanja ove zbirke, a kasnije će skrb za nastavak projekta preuzeti njegov učenik Walther Kranz.
Utemeljitelji europske filozofske tradicije Zato se samo po sebi razumije da je svaki prijevod tog Dielsova nenadmašnog djela na neki od suvremenih jezika izuzetan i svečan događaj u filozofskom krajoliku. Jer predsokratovci su utemeljitelji europske filozofske tradicije. Ne u tom smislu da su doista već stvorili filozofiju kao najvišu teorijsku znanost, nego da su prvi shvatili neophodnost filozofije u svojemu vremenu, da su prvi potaknuli potrebu za filozofijom kao novim oblikom ili načinom osmišljavanja života. Njihova je neprolazna zasluga u tome što su filozofiju shvatili kao poglavito ljudsku stvar, dodijelili joj središnje mjesto u ljudskom životu. Dovoljno je samo podsjetiti na jedno dobro znano i često navođeno mjesto grandiozne Parmenidove poeme, na kojem božica dovikuje čovjeku-smrtniku: krinai de logoi, to jest razmisli dobro ili odluči umom. Obrani se snagom mišljenja od poplave praznih riječi! Zapravo, predsokratovci su nastojali odgovoriti dubokoj promjeni koja je pogodila grčki svijet. Od njih tek počinje uspon filozofije kao posebnog oblika duha različitog od znanosti i umjetnosti. Prije njih nije postojalo ništa nalik na filozofiju (iako su znanost i umjetnost već uvelike cvjetale u sjeni mitske slike svijeta), filozofija je u punom smislu riječi njihovo djelo. Predsokratovci su prvi došli na misao da valja krenuti novim putem između znanosti i umjetnosti, pokušati nešto drugo, nešto dotad neznano. Kod njih je najprije sazrela svijest o izvanrednom kulturnom značenju filozofije, postalo je jasno da samo filozofija može nadoknaditi prazninu koja je nastala nakon propasti mita, da jedino ona može zadovoljiti potrebu čovjeka za krajnjim smislom vlastitog postojanja. I pritom su sretno izbjegli stranputicu metafizike zato što su uspjeli svladati iskušenje čisto teorijske nastrojenosti prema svijetu i životu. Duboko svjesni protuslovne prirode svega što jest, oni su filozofiju shvatili kao izrazito ograničen ljudski misaoni podvig. Kod njih ona nema onih velikih teorijskih pretenzija, nije zadojena optimističkim duhom, ne umišlja da bi bilo vrijedno sve spoznati i objasniti, čak i kad bi to bilo moguće. Tu nezajažljivu želju za spoznajom usadili su joj puno kasnije Sokrat i Platon zajedno s vjerom u moralnu snagu uma. Rana grčka filozofija čuva uspomenu na drevno grčko tragičko iskustvo posredovano djelima velikih grčkih umjetnika. Tako od predsokratovaca i danas možemo naučiti da filozofija nije isto što i metafizika (platonizam), to jest da nije neodložno upućena na traganje za najopćenitijim i najvišim jedinstvom svega što jest brišući razliku između onog što utemeljuje i onog utemeljenog. Filozofija je nešto drugo od metafizike, neusporedivo je od nje starija, osnovnija i izvornija. Niti je počela kao metafizika niti je metafizika njezin nužan i jedino mogući oblik.
Upravo predloženi dvojezični slovenski prijevod Fragmenata predsokratovaca nastao je pod uredničkom i redaktorskom palicom zacijelo najobrazovanijeg i najobavještenijeg, ako ne i najučenijeg i najkompetentnijeg slovenskog filozofa, Gorazda Kocijančiča, koji je slovensku kulturu zadužio ne samo besprijekornim prijevodom cjelokupnog Platona, nego čak i – preko opsežnog tumačenja i osvjetljenja – novom filozofskom slikom Platona. I zato nimalo ne iznenađuje da ovaj slovenski prijevod spada među prve prijevode integralne Dielsove zbirke uopće: ako je talijansko dvojezično izdanje iz 2006. Giovannija Realea prvi integralni prijevod na neki suvremeni jezik, ovaj je prijevod druga takva edicija u svjetskom mjerilu. Zbirka je usto dopunjena i najnovijim istraživanjima pa su tako među Empedoklove fragmente uključeni i fragmenti iz strasburškog papirusa (Strasbourg Papyrus) što su ga 1999. godine objavili Alain Martin i Oliver Primavesi, a u dodatku i Derveni papirus (Derveni papyrus najstariji očuvani grčki papirus s literarnim sadržajem, koji donosi alegorijsku egzegezu orfičke himne nepoznatog pisca iz 5. stoljeća prije Krista) i izbor zlatnih orfičkih listića, s uputama što ih mora duša pokojnika slijediti pri ulasku u svijet mrtvih. Time se na neki način odaje priznanje i duhu Karla Joëla koji nam je svojedobno živo i upečatljivo ukazao na duboke korijene grčke filozofije i napose cijele predsokratovske filozofije u orfičkoj mistici, odnosno u orfičkim kozmogonijsko-teogonijskim “učenjima’’. Naposljetku posebice valja pohvaliti prevoditelje. Već ovlašni pogled otkriva da su pred nama jezično pouzdani i čitki prijevodi, gdjegdje gotovo besprijekorni u ravnoteži između razine smisla i razine značenja. Sve u svemu, može se zaključiti da je realizacijom ovog projekta posvjedočena vrlo zavidna filozofska kultura slovenske jezične zajednice. Poticaj da se i postojeće hrvatsko izdanje prijevoda predsokratovaca ozbiljno doradi i da jednoga dana stane uz bok ovakvim uzornim djelima