Bauk kapitalizma kruži među kapitalistima

Iza kočopernog naslova neobičnog indijsko-talijanskog autorskog tandema (koji kao da i time želi potvrditi svu moć i slavu globalizacije) skriva se ne baš tako raskošan tekst. Čini se kako ima samo jednu svrhu: uvjeriti nas kako je najveće postignuće čovječanstva slobodno tržište, napose slobodno financijsko tržište. S četiri stotine stranica ovog agitpropa imali su očitih problema i recenzenti takozvane stručne javnosti. Financial Times izrazio se zenovski šturo: “Vrlo važna knjiga...”. Wall Street Journal uspio je izvući kudikamo više: “Knjiga uvjerljivo argumentira da slobodna tržišta ne mogu procvasti bez potpore vlasti”. Ideš!? Kad se takva dva apela pojave na korici knjige, uz danas već neizbježnu konstataciju domaćeg recenzenta kako je riječ o “kultnoj” knjizi, tada ne preostaje drugo nego zaviriti u tako važnu Objavu. Tko su ti zločesti kapitalisti od kojih i sam kapitalizam treba spasiti?

Neuspješna “komunikativnost”

Već je na samom početku jasno da je naslov tek marketinška ješka. Nema više kapitalizma koji bi trebalo spašavati, jer i sam termin – kapitalizam – postaje anakron, tvrde autori. Širi se pristup kapitalu, a za to su zaslužna razvijena i slobodna financijska tržišta. Tako se producira sve veći broj kapitalista, iako sitnijih (u ovu sliku uklapa se i naša HT-pomama prošle jeseni). No kako je kapitalizam i dalje jednako surov, izgleda da je potrebno upravo suprotno: spašavati kapitaliste od kapitalizma. I to bi zapravo bilo ono što autori prikriveno tvrde. Čitatelju preostaje vidjeti kako će i s kojom snagom argumenata braniti svoju tezu koja će se nebrojeno puta ponoviti. Zagovornici liberalizma i svih mogućih financijskih i inih sloboda lako bi im mogli prigovoriti otkrivanje tople vode, a protivnici teško da bi mogli preokrenuti mišljenje samo zbog njihove knjige.

Zapravo, nije uopće stvar u tome jesu li im argumenti valjani. Prije je u pitanju s koliko su “znanstvene čestitosti” obuhvatili sve za i protiv svoje teze, i koliko su uspjeli biti objektivni. Ne može se osporiti da su se potrudili, ali transparentan popis korištene literature svakako bi pridonio “transparentnosti” za koju se toliko zdušno zalažu. Opet, ni to nije u pitanju ako znamo kako je ekonomija prilično zamršena znanost s ponekad dijametralno suprotstavljenim konceptima. Nije, dakle, sporno ako zagovaratelji budu čvrsto i uporno pri svome stajalištu.

Prvi i pravi problem u publicističkom smislu je diskrepancija između popularno intoniranog naslova i podnaslova (koji glasi: “stvaranje blagostanja i pružanje novih prilika oslobađanjem skrivenih mogućnosti financijskih tržišta”) koji su u opreci sa štreberski razvučenih četiristo stranica referatnog štiva. Autori su svjesno odustali od znanstvenog diskursa jer knjigu nisu namijenili specijaliziranoj publici jer smatraju kako je njihova “poruka važna i široj javnosti”. Zato još kažu: “Izbjegli smo iznošenje podrobnih ekonometrijskih analiza, ne zato što ih smatramo nevažnima, već stoga što se osnovni smisao njihovih rezultata prosječnom čitatelju može predstaviti i riječima, dok se oni zainteresirani mogu uputiti na izvore s nešto više pojedinosti”. I upravo tu su, mislim, zeznuli stvar. Pokušaj nije uspio. Predstavljanje riječima prosječnom čitatelju zahtijeva i određenu vještinu s riječima, ne toliko da bi nekoga zadivili stilskim figurama, nego da bi s prosječnim čitateljem uspostavili elementarnu komunikaciju. Ovako su postigli upravo neželjeni dojam: kao da petljaju, muljaju ili se ne snalaze u materiji.

Drugim riječima, ispada kao da je frajer iz Random Housea (izdavač knjige, op. a) nazvao frajera iz Financial Timesa i rekao: Čuj, dečki su mi napisali knjigu, daj ih malo pohvali. Onda je tip iz Financial Timesa čitao, čitao, pa razmišljao, razmišljao, uzdahnuo i na kraju napisao jedino čega se mogao domisliti: “Vrlo važna knjiga...”. Uglavnom, Marxov Kapital više nije najdosadnija knjiga na svijetu.

Ipak, red je da izdvojimo, kako se to lijepo kaže, neke naglaske iz samog sadržaja, bez obzira na formu (Gle! Forma i sadržaj. Opet Marx. Doh!).

Vesele morbidne transakcije

Glavna teza je da iako napredak koji smo iskusili posljednjih desetljeća možemo pripisati slobodnom tržištu, njihov “trajan opstanak ne može se uzimati zdravo za gotovo, čak ni u razvijenim zemljama, jer slobodna tržišta ovisna su o političkoj dobroj volji i među etabliranim kapitalistima imaju moćne političke protivnike. (...) Da bi slobodno tržište steklo političku održivost, sebi i drugima moramo često i glasno ponavljati razloge koji ga čine tako korisnim. Moramo otkriti njegove nedostatke i njima se pozabaviti. A moramo i djelovati kako bismo učvrstili njegovu obranu. Ova knjiga je doprinos ostvarenju tih ciljeva”.

Autori u svom receptu vide i panaceju za siromašne. “Novčarstvo se prečesto kritizira kao sredstvo kojim se služe bogati. A opet..., siromašnima se može posve uskratiti mogućnost da iskoriste priliku ako nemaju pristupa novčanim sredstvima. Kako bi se siromašnima poboljšao pristup, financijska tržišta se moraju razviti, a na njima stvoriti konkurencija. Kad se to dogodi..., sve što pojedinca sputava su dar i sposobnost za snove.” Takvom ezoterijom o “daru” i “snovima” koji će lako biti ostvareni samo ako je dovoljno novca uglavnom je intonirana cijela knjiga, valjda da bi bila bliža “prosječnom čitatelju”. Naravno, potraga za financijskom srećom za njih je prirodno stanje stvari koje ni jednom rječju ne osjećaju potrebu prodiskutirati. Zato “prirodne posljedice konkurentnog i transparentnog tržišta” ovako razmatraju: “Natjecanje po svojoj prirodi stvara razliku između sposobnih i nesposobnih, vrijednih i lijenih, sretnih i onih koji nisu imali sreće. Time se povećava i rizik s kojim se suočavaju tvrtke i pojedinci. Rizik se povećava i pojavom sve brojnijih prilika u dobrim razdobljima i padom njihova broja u lošim, čime se ljudi stavljaju na svojevrsno kolo sreće. U konačnici, većina će ljudi ipak proći bolje, no vožnja na vrtuljku nije uvijek ugodna, a neki s njega znaju i pasti”.

Osim takvih općih mjesta i nespretnih, ali samouvjerenih alegorija kako je život ringišpil s kojeg poneki luzer, eto, padne na dupe i tko mu je kriv, u knjizi je i dosta “stvarnih primjera iz povijesti”. U korist slobodnog tržišta, dakako. Pritom nije sporna stvarnost dotičnih primjera, ali svakako je upitan odabir. Zapravo, toliko oduševljenje mogućnošću da se svime može slobodno trgovati djeluje i pomalo mračnjački u nekim dijelovima teksta, pa čak i sasvim otvoreno morbidno. Slobodna financijska tržišta “predstavljaju eliksir koji pokreće proces kreativnog uništenja, neprestano pomlađujući kapitalistički sustav”.

Lijepo, dečki možda u radnoj sobi imaju i kip boginje Kali, ali malo dalje u tekstu pokazuju još jedan stvarni primjer kojim potkrepljuju svu silinu kreativnog uništenja: “Drugi zanimljiv primjer kako nam financijske inovacije mogu poboljšati pristup financiranju nedavno je uvedena vrijednosnica nazvana viatical. Naziv viatical dolazi od latinske riječi viaticum, koja znači ‘novčarku koja se daje putniku kao priprema za put’. Evo kako viatical funkcionira. Ljudi koji boluju od AIDS-a često nemaju novca za plaćanje skupog liječenja. Čak i ako su ugovorili policu životnog osiguranja prije nego su oboljeli, oni se sami njome neće moći koristiti. Ideja na kojoj se temelji viatical je omogućiti oboljelima da trguju nečim što im je često jedina vrijedna imovina – svojom policom osiguranja – kako bi im se pomoglo podići kvalitetu života prije nego što umru. Viatical je zapravo pravo na policu osiguranja koja će se isplatiti nakon smrti pacijenta oboljelog od AIDS-a. Možda se kao vrijednosnica doima morbidnom, a financijerima bi se moglo zamjeriti i da trguju nečijom smrću, ona ispunjava vrlo konkretnu potrebu: pretvaranjem police osiguranja u vrijednosni papir financijsko tržište od nelikvidne imovine stvara financijska sredstva koja pacijent može koristiti kako bi uživao u zadnjim danima života. Financijska inovacija opet je proširila pristup”.

Morbidno? Ma neee! Pa to je sjajno kako nam Rajan i Zingales nude financijsko-merkantilistički raj na zemlji u kojem nema mjesta za bilo što drugo poznato ljudskoj domeni djelovanja i postojanja osim beskrajne trgovine, a ona, na svu sreću, širi svoj pristup čak i na samu smrt! Kao u Monty Pythonu, još samo možemo očekivati da nam netko pozvoni na vrata kako bi odnio jetru koju smo donirali. Mislite da se šalim? Autori se ne šale! Evo njihova komentara Mletačkog trgovca: “Romantičari među nama ne mogu, ili ne žele, uvidjeti logiku ovih ekonomskih transakcija. Osuđuju Shylocka kad dođe po svoj komad mesa, ali ne uviđaju da je ona jedino jamstvo koje je mletačkom trgovcu omogućilo da uopće dobije pozajmicu”.

Prema montipajtonovskoj utopiji

U drugom dijelu knjige autori nam daju povijesni pregled razvoja financijskih tržišta i borbu za ista kroz niz primjera iz povijesti, sve do tridesetih godina prošlog stoljeća koje ih oduševljava (depresija!), jer su se tržišta i države “oslobodili luđačke košulje zlatnog standarda” i napokon omogućila “razvoj”, očito razvoj prema montipajtonovskoj utopiji prodaje vlastitih organa, što uopće više i nije utopija nego bolesna i morbidna realnost. “Svaka revolucija koja bankare pošalje na giljotinu, kad se zaustave kotači gospodarstva, ponovo otkrije da ih mora uskrsnuti”, samozadovoljno zaključuju autori ovog novog novoliberalističkog evanđelja čikaške škole kojoj i sami pripadaju.

Za one koji žele znati manje: “Vrlo važna knjiga...” (Financial Times).