Bečke slike i sličice

Za početak ovog napisa o aktualnoj bečkoj likovnoj razglednici – što podrazumijeva dvodnevni usiljeni marš kroz izložbene, galerijske i muzejske prostore – spomenut ću dvije zanimljive izložbe koje su, nažalost, zatvorene. Počela bih s imenom koje je u Zagrebu postalo negativnim simbolom samovolje, iako sam arhitekt Boris Podrecca s tom situacijom nema izravne veze. Naime, u zgradi Bečkog gradskog osiguranja bila je dva mjeseca na uvidu serija fotografija Podreccina rada i nesumnjivo se radi o promišljenom, modernom i duhovitom autoru. Središnje mjesto u izložbenoj dvorani zauzimala je maketa zagrebačkog Cvjetnog prolaza i kada ne bismo znali situaciju na terenu, mogli bismo biti začuđeni ogorčenim protestima građana. Sama maketa pokazuje šarmantno osmišljen prolaz kojim se uz laganu i zabavnu šetnju dolazi s trga na usporednu ulicu, no ne prepoznaje se ni širina okolnih ulica (Varšavska, Gundulićeva, Ilica) niti autonomnost trga (oni koji malo bolje pamte, možda će se sjetiti ljupkosti Preradovićeva trga prije obnove; možda će se sjetiti i kako su se pojedinci vezivali za drveća ne bi li ih “obranili” od sječe – neuspješno! Bojim se, kako nekada – tako i sada). No, maketa je jedno, a stvarnost ipak nešto posve drugo. Usput rečeno, Podrecca je vrlo lijepo osmislio i Tartinijev trg u Piranu, ali ga još uvijek nije dovršio; no, kao što reče jedan upućeni čovjek, “Strah i pohlepa najjači su ljudski osjećaji”. E pa bojim se da će pohlepa ipak probiti prolaz...

Druga izložba, koja je dva i pol mjeseca privlačila publiku u KHM (Kunsthistorishes Museum, odnosno Muzej povijesti umjetnosti) bila je Kasni Tizian, no na nju ljubitelji umjetnosti zapravo nisu zakasnili jer je odmah potom postavljena (od 1. veljače do 21. travnja) u venecijanskoj Galeriji dell’Accademia. Potpuni uvid u rad ostarjelog Tiziana bio bi obilazak izložbi u rodnom mu Pieve de Cadore i Umjetničkoj galeriji u Bellunu, no što je, tu je: preostaje samo još Venecija. Uz nesigurnu godinu rođenja, slikar je 1576. umro u visokoj dobi od blizu devedeset godina, a slikao je gotovo do zadnjih dana. Portreti, antičke teme, sakralne scene – ništa mu nije strano i svemu pristupa na jednako “nemaran” način. Ova pomalo heretička izjava trebala bi ukazati na drukčiji slikarski pristup u odnosu na njegove ranije radove u kojima je gotovo prototip tzv. renesansnog kolorističkog slikarstva. Sada je to mrljevit, iz blizine gotovo neuhvatljiv prizor. No, iz “prave” udaljenosti radi se o punokrvnom i uzbudljivom načinu rada; uvjetno govoreći impresionističkom. Prema napisima o Tizianu, imao je on prilično prgav karakter, što je s godinama samo moglo biti pojačano i to je možda jedan od razloga zašto je slikao po svojoj volji, ne slijedeći doslovce narudžbu. Navodno bi slika bila onoliko “izslikana” koliki bi bio isplaćen honorar….

A sada Albertina

Uz Tizianovu izložbu, koja je otputovala prema lagunama, najposjećenija bečka izložba jest dio Zbirke Batliner Od Moneta do Picassa postavljena na dva kata Albertine. Ono što je, dakako, samim Bečanima najvažnije jest činjenica da je petsto umjetnina spomenute zbirke postalo svojinom Albertine, a njih tristotinjak može se razgledati do 6. travnja. Iz razumljivih marketinških razloga u naslov su stavljena baš imena slikara “prevratnika”, no najbolji su radovi onih koje možda ne očekujemo – Modiglianieva Žena u košulji, Chagallovo Majčinstvo ili Baconova Sjedeća figura. Dakako, zanimljivi su i radovi članova skupina Plavi jahač i Most, Degasove balerine ali i Malevičev Čovjek u suprematističkom krajoliku, pa valja reći kako doista ima svega, osrednjeg ali i izvrsnoga, kako to često biva u zbirkama. Kako Albertina pripada među one institucije koje svoje izložbe temelje na vlastitu fundusu, ukoliko u njoj pokazuju nešto gostujuće usporedno redovito organiziraju tematske izložbe iz svoga fundusa, pa se tako može razgledati, do sredine ožujka, izbor radova prema kriteriju svrstavanja u suvremenu umjetnost, nastalih nakon 1970. Do 10. veljače dostupna je i izvanredna izložba dvanaest velikih crteža aktova Karela Appela (1921.–2006.), jednog od osnivača grupe CoBrA. Snažan zamah, ekspresivan izraz i dojmljiv pokret karakterizira ove izvanredne figure nastale osamdesetih godina prošlog stoljeća i po mojem dojmu, to je najbolje Appelovo što sam ikada imala prilike vidjeti.

Ni konjušnice više nisu…

Museum Quartier meka je svakom ljubitelju umjetnosti i ukoliko nije vidio stalni postav, odnosno postave, može tamo provesti cijeli dan. U ovom ću se napisu dotaknuti tek nekih izložbi. Pod nazivom Kina, suočenje stvarnosti do 10. veljače u Mumoku se može razgledati skupna izložba kineskih suvremenih autora čija nam imena, bojim se, još uvijek ne znače puno. Poigravajući se svakodnevicom u Kini, ali i odnosom “vanjskog svijeta” prema njima, kineski umjetnici pokušavaju definirati činjenice. Kao primjer spomenut ću “rad” Liuja Jianhua koji se sastoji od nepreglednog broja nagomilanih tričarija, plastičnih predmeta tipa “sve po 10 kuna”, koji nadiru iz kontejnera. U prvi mah to izgleda zabavno, ali kada se promatrač osvijesti i shvati da su proizvođači i prodavači po nesreći upleteni u ovakvu primitivnu i bespotrebnu trgovinu, onda to brdo igračaka i drangulija poprima potresnu dimenziju.

U prostorima Kunsthallea postavljene su dvije izložbe Istinska romansa – alegorije ljubavi od renesanse do danas (do 3. veljače) i Viva la Muerte (Živjela smrt, o čvrstim sponama umjetnosti i smrti u Latinskoj Americi; izložba je otvorena do 17. veljače). Osobno mi je u prvoj spomenutoj izložbi najuzbudljiviji video rad Petera Weibela u kojem se pretapaju ženske figure s različitih slika stvarajući neprekinuti niz preobražaja, te film sastavljen od sekvenci iz različitih filmova u kojemu se prate promjene ljubavnih ciklusa – od nježnosti preko nasilja do tragičnih završetaka. Sama izložba također se bavi najrazličitijim elementima u ljubavničkim odnosima u raznovrsnim likovnim medijima: od ljupkosti do ironije. Sam postav je pomalo naporan i nisam sigurna mogu li se iščitati svi njegovi elementi – no je li to i nužno?! Druga, “smrtna” izložba je, prema očekivanju, izrazito morbidna, no ukazuje na ono što je i najava izložbe kroz riječi Octavia Paza: “Naš kult smrti je kult života”.

Nagrada Essl

Zbirku Essl poznajemo zbog njezine prezentacije svojedobno u Zagrebu (to je bio samo djelić, naravno) a budući da se raspisuje i Godišnja nagrada Essl, za koju se natječu i naši mladi umjetnici, onda je pomalo i svojatamo. Vrlo zgodan podatak jest da je Muzej Essl u Klosterneuburgu postao “bliži” Beču. Naime, osiguran je, uz kupnju ulaznice za ulazak u Muzej, besplatan prijevoz s Albertinaplatza i povratak, pa se time smanjuje napor i dodatan trošak za odlazak na izložbu. Hrvatski dobitnici Nagrade Essl za proteklu godinu su Tonka Maleković i Zlatan Vehabović (prva i druga nagrada), pa je zanimljivo usporediti njihove radove s nagrađenima iz Češke, Slovačke, Mađarske i Slovenije. Dakako, svaki žiri je donositelj vlastita, dakle subjektivnog suda, pa se tako možemo pitati o “probiranju”, svrstavanju usporedo tradicionalne slike i “šašave” instalacije. U svakom slučaju, naši su mladi predstavnici dojmljivi.

Dakako, ova “trka” kroz galerije i muzeje u neiscrpnom Beču jest samo impresija, jer tu je još sjajna izložba arhitekture u MAK-u, izložba belgijskog simbolizma u Kunstforumu na Freyungu, sveza slikarstva Beča i Pariza u Donjem Belevedereu, izvrsna zbirka porculana u Muzeju Lichtenstein...