Visokobudžetni popularnoznanstveni serijal zapravo je reinterpretacija istoimene serije Carla Sagana, čiju ulogu preuzima poznati američki astrofizičar i popularizator znanosti Neil DeGrasse Tyson
Cosmos: A Spacetime Odissey, 2014-
Cosmos kao da je napravljen da ga u jednom trenutku odabere Dželo Hadžiselimović (ili netko od sukcesivnih odabiratelja): visokobudžetni popularnoznanstveni serijal u maniri BBC-jeva Planeta Zemlje ili Dinosaura; zapravo reinterpretacija istoimene serije Carla Sagana, čiju ulogu preuzima poznati američki astrofizičar i popularizator znanosti Neil DeGrasse Tyson. Ambicija serijala je hvalevrijedna: pružati uvid u ključna dostignuća prirodnih znanosti, od fizike čestica do evolucijske biologije, te u povijesnu genezu pojedinačnih znanstvenih otkrića, ilustriranu animiranim interludijima u kojima su ključni znanstvenici okarakterizirani kao mesijanski vizionari suočeni s kratkovidnom okolinom i religijskim antagonizmom.
Superlativi i audiovizualni kič Iako su ovakvi serijali zaslužni za znanstveno opismenjavanje šireg gledateljstva, mamac za gledatelje prvenstveno su spektakularni specijalni efekti, a njih diskurzivno podebljava Tysonova hipertrofirano isticanje reda veličine: “Više je atoma u ljudskom oku/zrnu pijeska/jednom dahu, nego što je zvijezda u svim galaksijama u poznatom svemiru”. S obzirom na to da se u prvih šest epizoda izgovore sve tri iteracije, možemo očekivati da ćemo u preostalim epizodama otkriti čega još sve ima više u čemu, nego svega drugoga u nečemu trećem. Kako kaže Abraham Moles (a prenosi Danilo Kiš): “Parovi pridjeva u tipičnom kiču ‘uvijek su u suprotnosti’ i teže prema ‘krajnjoj dihotomiji’ – širenje skale vrijednosti pomoću stereotipnosti”. Cosmos vrvi od takvih dihotomija i superlativa: najviše, više-nego, beskrajno mnogo/infinitezimalno. Međutim, ofenziva superlativa više je pravilo nego iznimka u popularnoznanstvenom diskursu: prisjetimo se samo naslova Dawkinsove knjige o evoluciji, Najveći show na zemlji. S obzirom na to da je producent serije (ne)slavni producent terminalne faze Start Trek sage Brennon Braga, osim retoričkog, zasićeni smo i audiovizualnim kičem.
Shematiziranje kozmičkih relacija u nešto što vizualno korelira s igrom pikula ostvaruje se putem utisaka koje ostavljaju šarolike plinovite izmaglice nalik na šećernu vatu, prizmatično raslojavanje svjetlosti, sazviježđa rastegnuta kao kauguma dok kroz njih leti brod u warpu i orkestralni hollywodski soundtracka Alana Silvestrija (a la John Williams): od te plejade elemenata satkane su osjećajne impresije nalik na petparačku religijsku ekstazu karnevalskog tipa, koja gledatelja ostavlja s telećim pogledom u zvijezde - te benevolentne orijentire u neko tehno-utopijsko bolje sutra. Kaže Tyson drhtavim glasom: svemir nam otkriva “više nego što smo ikada mogli sanjati” (opet više nego), što izaziva logično pitanje: zar je i snove moguće kvantificirati? Kada znanost pribjegava audiovizualnim analogijama bez da te analogije problematizira, otvara se prostor za mistifikaciju. Mizanscena i retorika Cosmosa ostavljaju dojam da se duboko kontraintuitivne znanstvene apstrakcije mogu bez problema približiti našem svakodnevnom iskustvu pa i promatrati direktno kroz vizuru ljudskog oka, što je formalno eksplicirano u uvodnoj špici u kojoj se sazviježđe pretapa u zjenicu oka, potom transformira u “svemirski brod imaginacije” (trekkovsko-appleovskog dizajna), s palubom u obliku očne jabučice. Naime, subatomske čestice nemoguće je neposredno percipirati ljudskim okom, kao što je nemoguće da ljudski organizam prođe kroz događajni horizont crne rupe bez da se rekonstituira u nešto što se jedino može izraziti kroz matematičku apstrakciju, dok naš “brod imaginacije” pri skoku u taj bezdan doživljava tek malo jače turbulencije. Problem dočaravanja znanosti možda je najbolje eksplicirao hegelijanski filozof Alexandre Kojève: “Čovjek ne može pričati o stvarnosti kakvu nam otkriva moderna fizika bez da upadne u kontradikciju: čim izađemo iz algoritma u verbalni opis, neminovno smo sami sa sobom kontradiktorni (npr. valno-čestična dualnost). Još od Galilea jasno je kako će fizička stvarnost biti objavljena čovjeku samo u artikuliranoj tišini algoritma”.
Otvoreni simbolički spremnik Time se ne isključuje mogućnost reprezentacije tvrde znanosti na televiziji ili u nekom drugom popularnom diskursu (u krajnjoj liniji i Kojève piše o njoj); međutim, ako se ta reprezentacija očisti od samih paradoksa prevođenja matematičkih apstrakcija na nešto blisko našem svakodnevnom iskustvu, ostajemo sa slikom svemira u kojoj se čak i snovi mogu kvantificirati: vulgarno determinističkoj, znanstveno redukcionističkoj i plodnoj za mistifikacije. Svemir je oduvijek bio bijelo platno prijemčivo za sve ljudske projekcije i kozmologije, ono što se u psihoanalitičkom diskursu zove “prazni označitelj”, taj otvoreni simbolički spremnik u koji stanu sve naše žudnje, nade, fantazije i strahovi. Michelangelove freske ili izmaglice hubbleovskog kolorita opulentne su mizanscene naših želja za transcendentalnim holističkim iskustvom, oblik ushita kojega je Einstein – visoki svećenik spinozističkog panteizma – nazvao “kozmičkim religijskim osjećajem”, a francuski književnik Romain Rolland, u pismu svom prijatelju Sigmundu Freudu, okarakterizirao kao “oceanski osjećaj”. Freud pojašnjava: “To je osjećaj koji on zove osjetom vječnosti, osjećaj nečega bezgraničnog, neomeđenog, nečega Oceanskog. To je, kako on kaže, čisto subjektivno iskustvo, a ne članak vjere; ne implicira niti garanciju osobne besmrtnosti, ali je izvor religijske duhovnosti iz kojega se napajaju razne Crkve i religijske organizacije, koje ga potom eksploatiraju za specifične ciljeve”. Koji su, dakle, pragmatični ciljevi koji stoje iza kolorita ganutljivog pozitivizma jedne visokobudžetne i popularnoznanstvene serije?
Svjetlucava kozmologija Cosmosa generira spiritualnu mistifikaciju koja provizorno krpa paradokse znanstvenog diskursa, i tako gledateljima ostavlja dojam zatvorenog sustava, satnog mehanizma u kojemu samo što nismo detektirali sve kotačiće, dok se istovremeno s kreacionistima i kršćanskim fundamentalistima razračunava “na racionalnoj osnovi”. U epizodi o evoluciji nespretno se hoda po jajima, s uzastopnim isticanjem kako “evolucija nije samo teorija” i kako je ona, u osnovi nešto lijepo, dok se planet Venera spominje samo kao cautionary tale globalnog zagrijavanja. Epizoda bezrazložno posvećena Giordanu Brunu (umjesto Kepleru ili Gallileu) lažno ga prikazuje kao mučenika za intelektualne slobode koji je završio na lomači zbog propagiranja znanstvenog diskursa, što je faktički netočno: kako je već reagiralo mnogo historiografa, Bruno je bio mistik čije hereze nisu imale veze sa znanošću. Međutim, ova povijesna falsifikacija retorički je nužna kako bi Tyson na kraju mitologizirajućeg crtića od 11 minuta mogao konstatirati da je Bruno živio u vrijeme “when there was no separation of church and state”. Na taj izlizani ideologem američkog liberalizma mogli bi dodati kako u vrijeme Giordana Bruna nije bilo ni naoružanih bespilotnih letjelica i patenta na genom svinje, pa smo, valjda – kvit! Očekivano, kreacionisti i religijski fundamentalisti su registrirali da je Cosmos adresiran upravo njima, a posljedična medijska “kontroverza” samo je u funkciji jačanja bedema lažnih dihotomija koji demarkiraju okvir diskusije: liberala i konzervativaca, demokrata i republikanaca, religijske zadrtosti i vulgarnog pozitivizma. “Neil DeGrasse Tyson uništio osporavatelje klimatskih promjena”, “kršćanska desnica sve očajnija u borbi s DeGrasse Tysonom”, “kreacionistima eksplodirala glava jer je objašnjen elektricitet”, “Fox News mrzi znanost”, samo su mali fragment tendencioznih naslova u mainstream medijima koji prate emitiranje svake nove epizode Cosmosa. Kada se prašina slegne, ostaje samo spoznaja kako vulgariziranje znanosti ide rukom pod ruku s reduciranjem duhovne dimenzije čovjeka na najmanji mogući nazivnik. Stoga, nije ni čudo što se gledateljima umjesto političkih alternativa takvim dihotomijama nudi oniromantija blještavog futurizma.
Prostor autentične političke borbe “Naš ekonomski sistem nastajao je kada smo mislili da imamo beskonačne resurse. Danas, on je nahođen profitom i fokusiran na kratkoročnu dobit. [kadrovi ptica u katranu, industrijskih dimnjaka] Postoji razlika između onoga što znamo i onoga što radimo.” Iako je taj jaz upravo prostor autentične političke borbe, diskurs Cosmosa regresira u tipične liberalne dihotomije pozitivaca i negativaca pa su kao primjer naše mentalne slabosti prikazani Hitler i Mussolini, a naših intelektualnih dosega MLK, Nelson Mandela i Malala Yousafzai, djevojčica kojoj su talibani pucali u glavu jer je išla u školu (što ne Abdulrahman al-Awlaki, 16-godišnjak kojega je Obama likvidirao bespilotnom letjelicom, kao prevenciju njegovog potencijalnog radikaliziranja zbog ubojstva svog oca istom metodom?). Ponor između “onoga što znamo i onoga što činimo” kamuflira se ideološkom fantazijom zlatnog doba – pretpostavljenim idealnim razdobljem u dalekoj prošlosti čovječanstva kad se živjelo u blagostanju i sreći – ali transplantiranim u futur. U narativnom epilogu desete epizode, umjesto apela za autentičnom politikom – mesijanska sentimentalnost za budućnost koja nikada neće doći: “Ljudski događaji uzrokuju previše varijabli za znanstvene tvrdnje o našoj budućnosti... ali mi i dalje možemo sanjati. Zamislimo da klimatske promjene regresiraju i nestanu. Polarne ledene kape su restaurirane. Ljudi više ne umiru od siromaštva. Potomci koji će kolonizirati naš sunčev sustav imat će sve naše vrline, ali niti jednu od naših mana: bit će samopouzdani, dalekovidni, sposobni i mudri. Bez obzira na naše historijske promašaje, mi smo vrsta sposobna za velike stvari. Koja ćemo li neslućena čuda samo postići u sljedećem stoljeću ili mileniju?” [prizori futurističke CGI tehno-utopije] Moguće je, dakle, zamisliti intergalaktičku ekspanziju ljudskog carstva, ali inkrimentalne reforme našeg ekonomskog sustava čisti su science fiction.