Berlin, Amsterdam i Melbourne: scene alternativne kulture

Alternativne kulture imaju neobičnu vezu s prostorom. Njihovo se djelovanje mijenja i izmiče sustavnosti, no, osim ako postoje isključivo u cyber-svijetu, potreban im je prostor. Pronalaze ga u međuprostorima urbane forme: u osiromašenom starom dijelu grada, u napuštenim građevinama, na deindustrijaliziranim lokacijama, nedovoljno korištenim dokovima i ranžirnim kolodvorima naprednih kapitalističkih ekonomija; u nekontroliranim, nečuvanim “ničijim zemljama”. Underground klubovi imaju niske troškove održavanja, prazne šupe i skladišta često imaju nisku najamninu ili je uopće nemaju, barovi i pubovi u otrcanim dijelovima starog grada ne naplaćuju ulaz, a piće je jeftino. Niski troškovi stvaraju socijalni prostor za interakciju i oblikovanje, te ekonomičan prostor za eksperimentiranje i fleksibilnost.

Brownfield razvoj

U posljednjih četrdeset godina poslovne prakse koje se stalno mijenjaju i novi pritisci na tržište nekretnina povećali su nužnost “najisplativije i najkorisnije” upotrebe zemlje. S radničkom klasom koja je danas gotovo potpuno odstranjena iz većine zapadnih gradskih središta (Hackworth & Smith, 2001.) mjesta koja marginalne kulture koriste (po definiciji “nedovoljno-iskorištena”) nove su mete gentrifikacije (preinaka socijalno marginalnih područja stanovanja radničke klase u središtu grada u područja stanovanja srednje klase, kao potez privatnog investitora koji je započeo šezdesetih godina, a uključuje i proljepšavanje; proces doseljavanja mlađeg, obrazovanog stanovništva u obnovljene četvrti bliže središtu grada, koje je nekad naseljavalo stanovništvo nižeg društvenog statusa – op. prev.). Takozvani brownfield razvoj (ulaganje u već postojeće, često zastarjele poslovne organizacije – op. prev.), projekti dovršavanja (planirane preinake praznih čestica, nekorištenih ili zapuštenih zgrada i ostalog prostora u gusto izgrađene dijelove grada i predgrađa za upotrebu kao lokacije komercijalnih i stambenih zgrada, često kao alternativa ubrzanom i pretjeranom razvoju ruralnih područja – op. prev.) i prenamjene tvornica izmještaju neformalne upotrebe ili korištenje zemljišta s perspektivom “niskih prihoda”, a mjesta u međuprostorima sve je teže pronaći.

Protiv te političke ekonomije upotrebe zemlje prisutan je i suprotni, premda neveliki trend. Leonie Sandercock tvrdi da važnom teorijskom fokusu na ekonomiju mjesta, kao i prisutnosti globalnih ulagača u doslovce svim urbanim režimima, nedostaje nešto od jednake važnosti: nedostaju im socio-kulturalne sile koje također preoblikuju, na drukčiji način, gradove i regije 21. stoljeća. Te sile zahtijevaju prepoznavanje ljudi koji su bili marginalizirani u javnom diskursu i javnim praksama – mislim na domaće, autohtono stanovništvo, useljenike, beskućnike, zatim različite vidove alternativne kulture kao što su feminističke, gej, lezbijske i ostale skupine. Sve one stvaraju drukčije shvaćanje “kulture” i raznolikosti. Nadahnjuju marginalne zajednice da kritiziraju i odupiru se dominaciji tržišne vrijednosti u gradu, te da zagovaraju nove načine tretiranja mjesta.

Zaštita alternativnih mjesta

Kako država sve manje ulaže u objekte javnog vlasništva, napredne gradske vlade okreću se svojim urbanističkim planovima i sustavima baštine da bi spriječile sveobuhvatnu i sveprožimajuću kolonizaciju svojih gradova od srednje klase. No, uobičajeni urbanistički planovi i prakse očuvanja baštine korišteni na mjestima koje marginalne kulture koriste stvaraju dvostruki paradoks. Prvo, zaštita mjesta radi sprečavanja uništenja i/ili prenamjene može ometati njegov kontinuitet. Mjesto od vrijednosti za marginalnu kulturu najvjerojatnije će to biti upravo zbog svoje primjene i značenja. Očuvanje mjesta tako da se promjene ne mogu provoditi niti mu omogućiti razvoj može to mjesto učiniti nevažnim. Međutim, ako je neko mjesto zaštićeno na takav način da se može prilagoditi promjenjivim zahtjevima, pojavljuje se jedan drugi paradoks. Mogućnosti prilagodljive prenamjene znatno uvećavaju potencijalnu vrijednost. Prenamjena kombinirana s prepoznavanjem – imenovanje kulturalne vrijednosti i “autentičnosti” – visoko vrednuje mjesto, a biljeg koji iz toga proizlazi pojačava pritisak za gentrifikacijom.

Jezik profesija urbanog planiranja i nasljeđivanja postao je takav da ističe inkluzivnost i kulturnu raznolikost, ali praksa se pokazuje mnogo težom. Trenutačne prakse mogu zaštititi građevine, ali, mogu li olakšati i podupirati kontinuitet marginalnih načina života? Mogu li iznova promišljeni sustav i zaštita baštine pridonijeti raznolikosti upotreba i značenja u gradu?

Ovaj se članak usredotočuje na relativno dobroćudnu razinu marginalnosti u alternativnoj kulturi. Pobude za istraživanjem strategija za zaštitu svog mjesta rastu sa sve većom simboličkom vrijednošću kulturne raznolikosti. Gradovi što se pokušavaju natjecati u ekonomiji novog svijeta traže karakter koji će im dati “izazovnost” a podudaranje interesa javlja se između gradova sa snažnim alternativnim kulturama i samih alternativnih scena. Berlin, Amsterdam i Melbourne, kao globalni gradovi “drugog reda” s alternativnim kulturama koje su međunarodno prepoznate, uvelike iskorištavaju te scene u stvaranju svoje slike, kao i u vlastitom marketingu. Motivi su očiti: lokalni su političari i predobro svjesni važnosti kulturne raznolikosti i “vitalnosti” za ekonomski razvoj, jednako kao i za lokalnu zaposlenosti i kulturni izričaj.

Usklađivanje tržišnog i netržišnog planiranja

No, je li službeno priznavanje alternativne kulture “poljubac smrti” – proces koji po definiciji koči inovacije i razliku pretvara u potrošnu robu? Kulturni kapital alternativne scene je takav da su vlasti sva tri spomenuta grada morale promišljati neplanirane posljedice zaštite mjesta. Sve tri razvile su postepene političke reakcije da bi zaustavile propadanje svoje cijenjene i vrijedne kulturne raznolikosti. Istraživanje je prepoznalo dva suprotna diskurzivna smjera unutar kojih funkcioniraju baština i praksa urbanog planiranja u Berlinu, Amsterdamu i Melbourneu: jedan se odvija između izmještanja i institucionalizacije, drugi između očuvanja “autentičnosti” i prisvajanja prostora od strane tržišta. To pokazuje da intervencijske politike, da bi zaštitile mjesto alternativnih kultura, moraju svjesno ujednačavati i uvažavati navedene paradokse.

Mnoge alternativne kulture zagovaraju radikalnu društvenu promjenu ili barem traže “da im bude omogućeno da budu drukčije u sklopu inkluzivnoga društva” te da imaju pravo “izraziti razliku u javnoj sferi” (Sandercock, 1998.) – što su sami po sebi važni izazovi.

Koncept “scene” zgušnjava koncepte alternativne kulture uključivanjem ne samo svih planova i priprema predlagača, sudionika, publika, sljedbenika i infrastruktura koji se bave kulturnom proizvodnjom, nego i veza i odnosa između pojedinih oblika (glazba, film, kazalište, književnost, umjetnost itd.). Geoff Stahl koristi taj pojam da spomene “raširene i međusobno povezane mreže, krugove i saveze nastale unutar i izvan grada”, omogućavajući opisivanje “mnogih resursa okupljenih zajedno da podupiru kulturnu aktivnost u gradu”. Dalje izjavljuje da tijekom vremena “svaka scena postaje prostorno ugrađena prema gustom sklopu socijalnih, industrijskih i institucionalnih infrastruktura, od kojih sve funkcioniraju na lokalnoj i trans-lokalnoj razini”.

U Berlinu

U Berlinu je alternativna scena – “užurbana supkultura i kontrakultura punka, industrijska, Novi val i njemački novi val (koja) je nastala i razvila se iz mješavine novih društvenih pokreta: skvotera, aktivista, gej scene i pobunjeničkih studenata” – cvala tri desetljeća na napuštenim industrijskim lokacijama i u praznim stambenim građevinama uglavnom u četvrti starog dijela zapadnog Berlina, Kreuzberga. Pad Berlinskog zida 1989. stvorio je put napuštene zemlje u dvojakom vlasničkom pravu kroz sredinu grada. “Off-scena” starog dijela istočnog Berlina u četvrtima Mitte i Prenzlauer Berg spojila se sa zapadom u skvotiranim skladištima, tvornicama i podrumima gdje su se spontano pojavili barovi i klubovi. Ingo Bader, posjetitelj klubova i istraživač u Berlinu, primjećuje da “zahvaljujući specifičnim uvjetima kao što su niske najamnine, ta vrsta primjene omogućila je ili barem potpomogla eksperimentalnu glazbu... napuštene zgrade ponudile su odgovarajući ambijent za takvu vrstu glazbe i tulumarenja”.

No, gentrifikacija u četvrtima Mitte i Prenzlauer Berg, nedavno odobrenje novog urbanističkog plana u Mitteu, te predloženi ponovni razvoj banaka na rijeci Spree za “industriju novih medija” imaju znatan utjecaj na ujedinjeni stari dio grada. Bader kaže da je “tržište nekretnina dominiralo razvojem koji se na tom području odvija, a koji će uništiti veoma posebnu glazbenu scenu Berlina”.

U Amsterdamu

U sedamdesetim i osamdesetim godinama život u središtu Amsterdama nije “bio popularan za ljude koji su imali novaca”. Privatno je tržište bilo slabašno, a gradski program izgradnje sastojao se “gotovo samo od projekata socijalnih stanova”, skvoterski je pokret bio jak a alternativna scena bujala. Sredinom devedesetih gospodarski rast nacionalne ekonomije potaknuo je nagli procvat privatne gradnje. Kako je postajalo sve “modernije” živjeti u starom dijelu grada, započeo je program prodaje socijalnih stanova a slobodan prostor ubrzano se smanjivao. Policijske deložacije skvotova, od kojih su neki bilo važna kulturna središta za alternativnu supkulturu i politički radikalizam, postale su sveprisutne i nasilne. Iako je “selidba u drugi ilegalni smještaj u Amsterdamu tradicionalno bila odgovor na deložaciju”, ta je opcija nestajala. Alternativna scena bila je satjerana na dokove, a kako je i za njih ubrzo počela gentrifikacija, u kasnim devedesetim godinama ponovno je započeo proces izmještanja.

U Melbourneu

Skvotiranje nikada nije bilo veliki dio alternativne scene u Melbourneu, djelomično zato što se scena koncentrirala u starom dijelu grada gdje su najamnine ionako bile niske a stopa slobodnih stanova visoka. Australija ima vrlo visoku prosječnu razinu vlasništva kuća i stanova (70 posto) i u usporedbi s Europom, mnogo malih ulagača u nekretnine. Zbog “nepoželjnosti” starog dijela grada kao mjesta za život u šezdesetim i sedamdesetim godinama, nekretnine za najam često su bile zbijene u najtrošnijim dijelovima stare gradske jezgre. Kako su najmoprimci već bili “drukčiji” od norme vlasnika kuća iz srednje klase, po ekonomskim uvjetima ili vlastitim izborom, to “nakupljanje” odgovaralo je sceni. Jeftina unajmljena prebivališta obično su bila mala a njihovi stanovnici – slabo plaćeni radnici, useljenici, umjetnici, studenti, buntovnici – dobro su iskoristili javni prostor. Pubovi i glazbeni klubovi u starom dijelu grada postali su sastajališta i središta različitih alternativnih supkultura.

U Melbourneu se provodi neravnomjerna gentrifikacija već 30 godina, ali proces je postao sve snažniji i sveobuhvatniji tijekom proteklog desetljeća. Potpomognut agresivno neoliberalnom državnom vladom tijekom devedesetih godina, stari dio grada potpuno je preobražen, naročito opsežnim razvojem dokova, znatnim povećanjem luksuznih rezidencijalnih višekatnica, detaljnim preinakama skladišta i skupljim stanovima srednje gustoće. Pohlepa i gorljivost graditelja i potrošača da pronađu novi stambeni prostor u starom dijelu grada rezultirali su loše izoliranim nastambama koje su sagrađene odmah do glazbenih klubova, preinakama tvornica pokraj pubova stare gradske jezgre gdje su radnici nekada pili, te dramatičnim gubitkom jeftinog poslovnog prostora i ateljea. Hangari na dokovima korišteni za rave partyje porušeni su. Mnogi od pubova bili su obnovljeni, a preostala mjesta u kojima se sluša glazba sada su pod takvim pritiskom stanovnika novih nastambi da utišaju glazbu da zbog toga gube svoju održivost kao alternativna mjesta za izlaske i bivaju preuređeni u barove koji više odgovaraju ukusu nove populacije. Alternativna scena u Melbourneu pomiče se prema vanjskim predgrađima i manjim gradovima u prirodi, od kojih neki također počinju pokazivati znakove gentrifikacije.

Podudaranje interesa

Jeftina ili besplatna mjesta u starom dijelu grada su “rasadnici” za alternativnu scenu. Njezine konstitutivne supkulture oblikuju je i njome su oblikovane Njihova marginalnost već dugo osigurava nedostatak formalnog priznavanja za njih. U stvari, antagonistički odnos između alternativnih i dominantnih kultura je odlučujuće, definirajuće obilježje. No, taj se odnos mijenja. Za sudionike, prijetnja njihovu mjestu u gradu je takva da njihovi izbori ubrzano propadaju i nestaju. Definirani slikama suprotnosti i samosvjesno na margini, suočeni su s uvredljivim mogućnostima traženja središnjeg mjesta (a, slijedom toga, i prepoznavanja) ili na to da budu preseljeni. Uz pomoć naprednih metoda širenja, distribucije informacija, oštroumne upotrebe medija i strateškog političkog pritiska, sudionici u nekim alternativnim scenama traže svoje pravo na grad.

Ekonomske koristi i prednosti kulture i kreativnosti stvorile su industriju savjetnika o tome kako najbolje izgraditi lokalni kulturni kapital. Uobičajena strategija usmjerena je na privlačenje transnacionalnih korporacijskih sjedišta, turista i stanovnika iz srednje klase, čije se lokacijske odluke sve više temelje na kvalitetama mjesta (ako su svi ostali čimbenici jednaki) i čiji se izbori ubrzano proširuju. Lokalne alternativne scene sa svojim osebujnim, istaknutim “na-mjestu-utemeljenim” identitetima, iako nisu ključne za “kreativni grad” (“kultura” se u njega može uvesti kupovinom), koriste se u velikoj mjeri u gradskim marketinškim kampanjama.

Međutim, kao i s trenutačno popularnim programom “kulturom vođene regeneracije” naglasak na umjetnostima i kulturi da se potakne razvoj lokalne ekonomije stvara kontradikciju. Ne samo da privlačenje novih ulagača i potrošača često zahtijeva golema državna ulaganja koji ne postižu uvijek željeni rezultat – te je orijentirano više na nove poslove i turiste no na dugoročne lokalne – nego se uspjeh strategije zasniva na rastućim cijenama zemlje i najamnina, što proizvođače alternativne kulture tjera još dalje izvan i smanjuje ono izvorne raznolikosti koju je grad prvobitno imao. To je poznata kontradikcija: David Harvey uočio je prije više od desetljeća da se mnogo od te vrste “postmoderne produkcije... bavi upravo prodavanjem mjesta kao dijela i čestice kulture potrošne robe koja se sve više produbljuje. Rezultat je da mjesta koja se nastoje razlikovati na kraju završavaju stvarajući neku vrstu serijske replikacije homogenosti”.

No, postoji izlaz iz te dileme za gradove sa snažnim alternativnim scenama i rastući poticaj za to. Kombinacija sila: sociokulturne promjene koja donosi nijansiranije razumijevanje kulture i raznolikosti, smanjivanje kulturne raznolikosti u gradovima i otpor marginalnih skupina s traženjem prava na grad, te pojava podudarnosti interesa između alternativnih kultura i onih gradova koji se sve više oslanjaju na svoj kulturni kapital, stvara različita očekivanja od lokalne uprave. Gradske vlasti Berlina, Amsterdama i Melbournea, između ostalih, ne samo da dobro koriste, nego pokušavaju i održavati, mjesto alternativnih kultura u gradu.

Paradoksi zaštite mjesta

Priroda alternativne scene je nesigurna, ona poriče identifikaciju i žudi za uzvišenošću. Cvate u slobodnom prostoru, često u privremenoj upotrebi, na “ilegalizaciji, ubrzanoj promjeni klubova i njihovih lokacija koje je često bilo teško pronaći”. Bader za gradsku suvremenu klupsku kulturu bilježi da je “privremena upotreba, ponekad samo za nekoliko partyja, vrlo važna za samo-percepciju aktivista”. Ključni element priče o alternativnim kulturama jest da se one pomiču, nestaju i ponovno se pojavljuju oko grada, a nemogućnost da ih se “priveže” za jedno mjesto aspekt je njihove prisutnosti. No, potrebna su im nova mjesta na koja će se seliti.

Paradoksi koje stvara zaštita široko su obrađeni u urbanim studijima i kulturnoj geografiji kroz praćenje dviju dilema: izmještanje nasuprot institucionalizaciji (ili njezina fizičko uništenje nasuprot “muzealizacije”) te “autentičnost” protiv prisvajanja zemlje od tržišta. Sljedeći dio ovog članka u kratkim crtama opisuje tretiranje tih paradoksa u literaturi.

Izmještanje protiv institucionalizacije

Argument za nesigurnost, osobito u kreativnim područjima, snažan je. Alternativna kultura dokazuje nužnost zbacivanja prodorne samodopadnosti, radi poticaja ponovnog otkrivanja i iskupljujuće moći regeneracije. Sadrži odbacivanje “predodžbe o statičnom i zamrznutom identitetu u potrazi za sigurnim mjestom”. Postoji mišljenje da će sam čin “fiksiranja” u vremenu i prostoru dovesti do “smirivanja” ideja, odumiranja kreativnog procesa. Sandercock, Iris Young, belle hooks i drugi govore o novim načinima postojanja, o međuprostornim, neplaniranim, nereguliranim prostorima; u teoriji urbanog dizajna također postoji istraživanje tih prostora kao ključnih za raznolikost i slobodu da se bude drukčiji. Zaštita mjesta je prokletstvo za te kritičare koji vide intervencije planiranja ili baštine kao politički jednako konzervativne, a njihove zagovarače smatraju huškačkima (što često i jesu) sa strane i u korist dominantne kulture prema duboko institucionaliziranim, dominantnim vrijednostima.

Ono što se podrazumijeva u tim argumentima je zagovaranje minimalnog uplitanja vlade, deregulacije i maksimalne individualne i kolektivne slobode. Manifestacija te interpretacije u Melbourneu kaže da, zato što su alternativne kulture opozicijske, eksperimentalne i osporavajuće, svaka kulturna politika koja za njih traži mjesto osuđena je na propast: ona “smiruje njihov izazov”, razvodnjuje njihov “boemski frisson”, pa gotovo neizbježno “kulturna vitalnost koju ste očekivali, ili planirali, nije vitalnost koju ste željeli” (McAuliffe). Chris McAuliffe, ravnatelj Ian Potter Museum of Art, primjećuje da je unutar “klasičnog supkulturnog modela” popularizacija simboličnog otpora “početak kraja”, pa iz toga slijedi da je formalno priznavanje, koje obilježava ulazak supkulture u širu kulturnu domenu, uništava.

Ti kritičari daju prednost institucionalizaciji: djelovanje je mnogo važnije od mjesta. Ako “institucionalizacija” znači postati institucijom pod kontrolom i upravom države, tada primjena državnog urbanističkog plana ili sustava baštine za zaštitu mjesta alternativne kulture također ima velik potencijal da ograničava njihov kulturni karakter. To je definicija institucionalizacije koju želim ovdje spomenuti: u kojoj mjesto i aktivnosti unutar njega postaju produžetak tijela koji osigurava pravo na zaštitu – gradske skupštine, autoriteta za baštinu ili neke druge državne agencije. Kritičari kažu da je bolje ne činiti ništa i pustiti kulturnu aktivnost da bude izmještena, jer ona će se pojaviti negdje drugdje. McAuliffe tvrdi: “Prisutno je eksplicitno shvaćanje da, ako postoji scena, supkultura može oblikovati i odigrati svoj identitet. Ako taj stupanj stekne širu pozornost i širu publiku, bit će pronađen novi”.

Tržište iznad svega?

Ono s čime se takva vrsta argumenta ne bavi dobro jest koncept o uopćenoj, neoliberalnoj globalnoj urbanoj strategiji gentrifikacije koja dramatično smanjuje alternative. U gotovo neoliberalnom zaokretu, postmodernistički stav kaže: neka odluči “tržište”, ako postoji potražnja, uvijek će biti drugih mjesta na kojima će se pojaviti iznova otkrivene alternative. No, argument se ubrzano polarizira na urbane međuprostore u teoriji i vanjska predgrađa u praksi (ili najmanje poželjno i najmanje prezreno mjesto u svakom kontekstu). Moglo bi vrlo lako i biti mjesta za alternativne kulture u vanjskim predgrađima i manjim gradovima, i u mnogim zapadnjačkim velikim gradovima tamo se nalazi jeftiniji smještaj, kao i javne institucije i usluge (ako su, za razliku od mnogih australskih vanjskih predgrađa, javne institucije i ustanove uopće osigurane). No, one su raspršene i izolirane udaljenošću, te odmah prizivaju Lefebvreovu formulaciju o pravu na grad ne samo kao o pravu na središnje mjesto nego i kao o pravu da se bude drukčiji upravo u središnjem javnom prostoru.

Opozicija intervenciji na tom temelju (koju treba razlikovati od očitije opozicije korisnika nesputanih obnovljenih razvoja – ulagača, građevinara i agenata za nekretnine) u biti zahtijeva stalnu i trajnu marginalizaciju alternativnih kultura. Iznesen, kako to ovaj argument obično i jest, od politički progresivnih publika srednje klase koje osobno vrednuju proizvode alternativnih kulturnih stvaraoca, on zaista ne stoji dobro pred pomnim detaljnim proučavanjem. Bourdieu smatra da visoki kulturni, ali niski ekonomski kapital alternativnog umjetnika omogućava onima koji mogu dobro procjenjivati da pretvore umjetnost u potrošnu robu – pretvorba koja će izgubiti vrijednost sa sve većom popularnošću proizvoda u “sustavnoj inverziji temeljnih načela svih uobičajenih ekonomija”. Drugim riječima, umjetničke zbirke i glazbeni izbori “onih koji su upućeni” daleko su vrednije ako samo nekoliko ljudi zna gdje ih pronaći. Opozicija intervenciji podrazumijeva uzdizanje proizvoda iznad proizvođača, pokoravanje dobrobiti i koristi umjetnika tržištu i iste stare pogrešne reprezentacije značenja i mjesta u gradu.

Kakva vrsta institucije?

Međutim, postoji prostor između polova, između institucionalizacije i izmještanja, u kojemu pravedne i nepristrane prakse urbanističkog planiranja mogu funkcionirati. McAuliffe dopušta da su se definirajuća obilježja alternativne kulture, 25 godina nakon Hebdigeova prijelomna rada, razvila sama. Prepoznavanje i popularizaciju sada “treba razmatrati i promišljati kao ključne komponente nove forme supkulture koja na neke načine sretno shvaća sebe kao pregovaračku poziciju”. To jest, alternativne kulture postaju sve sofisticiranije u svoj samosvijesti, a granice između marginalnih i dominantnih kultura gube se. On to dalje razjašnjava: “Nije širenje supkulture kao takvo ono što je problem, to je državno upravljanje njome”. Nije priznavanje, popularizacija, pa čak ni postajanje “institucijom” ono što je danas problem, to je vrsta institucije i priroda uprave. Institucije su socijalne strukture koje mogu stvarati inerciju u izgrađenom obliku i u kulturnom okolišu. Institucija koja stvara inerciju u kulturnom djelovanju može se razlikovati od mjesta koje postaje “institucija” samo zahvaljujući svojem održavanju mjesta kulturnih aktivista.

Ključ za poticanje kulturnog kontinuiteta na zaštićenom mjestu može biti pitanje: kako se zaštita provodi, gdje je inercija i tko kontrolira kulturno djelovanje?

“Autentičnost” protiv kulturnog prisvajanja

Do one mjere do koje mjesto preživljava prvi paradoks da bi postalo više ili manje institucijom, ono se odmah suočava s drugim izazovom: može li preživjeti suptilniju gentrifikaciju? Drugi paradoks – onaj zaštite samoga mjesta koje tom mjestu povećava vrijednost – složeniji je. Na popis baštine uvršten pub u staroj gradskoj jezgri s alternativnim kulturnim asocijacijama postaje zanimljiva mogućnost za skupi elegantni bar, ne samo zato što posjednik može udvostručiti cijene pića nego zato što novi susjedi iz srednje klase mogu imati alternativnu oznaku kvalitete bez bubnja i basa.

Ovdje je paradoksalno da “autentična” kultura, ako nije izmještena od strane gentrifikacije, brzo postaje kandidat za tržišno prisvajanje. Menadžer glazbene televizije MTV-Njemačka, novoga stanara u berlinskom Media Spree razvoju, kaže: “MTV i Berlin imaju mnogo toga zajedničkog. Oboje su kreativni, oboje su mladi, oboje kipe od životne energije, oboje su uvijek novi i uvijek drukčiji. Oboje imaju međunarodnu privlačnost”. Samo mjesto na kojemu MTV želi biti je u skladištima na rijeci Spree, gdje je i alternativna scena. Skladišta su zaštićena, industrijski krajolik stare gradske jezgre bit će preobražen u elegantni šik. Neki će pojedinci uključeni u izvornu kreativnu produkciju ostati: nekolicina ih može znatno financijski kapitalizirati, a drugi će pronaći posao poslužujući pića. Međutim, većina ljudi čije je mjesto “prepoznato” više neće niti živjeti niti svirati ovdje. Alternativa se iseljava, mainstream se useljava, a prepoznavanje “autentičnosti” mjesta signalizira prisvajanje kulture i novo isključivanje onih koji ostaju istinski marginalni.

No, postoji i mogućnost drukčijeg ishoda. David Ley, primjenjujući Bourdieuovu konceptualizaciju područja kulturne produkcije, uočava “neugodne odnose ekonomskog i kulturnog kapitala, moć estetskog određenja da vrednuje svjetovno, kao i prisvajanje kulturnog kapitala od strane tržišnih sila”. On uočava veliku simboličnu vrijednost alternativne kulturne proizvodnje, tvrdeći da: “Estetsko određenje umjetnika da odbaci komercijalizaciju, vrednuje obično i svakidašnje te na iskupljujući način preobražava smeće u umjetnost može biti, a zaista i jest, pretvoreno u ekonomski kapital od strane raznih aktera koji mogu uključivati umjetnike same, ostale stanovnike ili građevinsku industriju” (Ley, 2003.).

Visoki kulturni kapital

Leyeva je svrha pokazati ulogu umjetnika u gentrifikaciji i ironiju mogućeg izmještanja većine njih u jeftinije četvrti, a ponekad i sasvim iz grada – presedan koji se javlja već više od desetljeća u New Yorku. No, on također naglašava osobitu kontradikciju s kojom se suočavaju oni koji posjeduju ili upravljaju mjestima od kulturne važnosti iz kojih mogu i žele izvlačiti monopolističku najamninu. Imperativ za maksimiziranje profita isprepleten je sa željom za različitošću (barem kod onih koji “imaju nos” za visoki kulturni kapital). To znači da se održavanje od zarade oslanja na održavanje one “posebne kvalitete”. Ako je ta posebna kvaliteta upotreba i značenje, tada trajno uništavanje tih upotrebi i značenja završava tako da ih uništi za sve. Kada je bar preuređen i pretvoren u yuppie bar, kada MTV kolonizira obalu rijeke, alternativna oznaka kvalitete koja je privlačila te nove upotrebe počinje nestajati. Kako je naglasila Jane Jacobs prije mnogo godina, još 1961., tendencija tržišta prema destrukciji raznolikosti nije ni u čijem dugoročnom interesu.

Harvey tvrdi da upravo ovdje “kontradikcije s kojima se suočavaju kapitalisti dok traže monopolističku najamninu pretpostavljaju određenu strukturalnu važnost”: “Nastojanjem da trguju vrijednostima autentičnosti, lokalnosti, povijesti, kulture, kolektivnih sjećanja i tradicije, oni otvaraju prostor za političku misao i djelovanje unutar kojih alternative mogu biti i izmišljene, pronađene, ali i nastavljene. Taj prostor zaslužuje intenzivno istraživanje i oplemenjivanje od strane opozicijskih pokreta. To je jedan od ključnih prostora nade za izgradnju alternativne vrste globalizacije. Takve u kojoj sile kulture prisvajaju sile kapitala, a ne obrnuto”. (Harvey, 2001.)

Harvey aludira na Lefebvreovu predodžbu o prisvajanju mjesta stanovnika “od njegova otuđenja u kapitalističkoj prostornoj organizaciji” (Deutsche, 1990.). Prisvajanje u tom smislu uključuje zauzimanje i upotrebu prostora od strane marginalnih kultura “omogućavajući cjelovitu i potpunu upotrebu tih trenutaka i mjesta...” (Lefebvre, 1996.). Ovdje je možda prostor taj koji dopušta iskorištavanje kapitala, stvarajući uvjete za pomicanje dalje od oprečnih politika kapitala i kulture na mjesto na kojemu se protok kapitala, protok kulture i protok raznolikosti miješaju. No, to može funkcionirati samo s visokom razinom razumijevanja načina na koji se igra ta igra.

Vlada u službi kulture

Za sudionike u sceni to zahtijeva ne samo znanje kako “igrati igru” nego i odmicanje od oprečnih politika kapitala i kulture prema novom načinu konceptualiziranja države. Sandercockova tvrdi da moramo napustiti “predodžbu o državi kao vječnom i jedinom protivniku”: to je ne samo pretjerano pojednostavljena dihotomija nego i nepotrebno ograničava. Ona ističe da od države upravljane prakse planiranja mogu biti transformativne ili represivne, baš kao i njihova “zrcalna slika... lokalna, ona šire javnosti, pobunjenička”. Uloga države, tvrdi ona, “nije dana (nije jednostavno “izvršni odbor buržoazije”), nego je ovisna o relativnoj snazi socijalnih mobilizacija i njihovu specifičnom kontekstu u prostoru i vremenu”.

Sljedeći korak u ovoj analizi jest pratiti kontekste u kojima su vlade motivirane da razvijaju pravedne, nepristrane političke reakcije prema drugim marginalnim skupinama koje nose manje očit kulturni kapital, a imaju jednako pravo na grad. Nije nevažno da su konteksti mobilizacije i upravljanja o kojima smo ovdje raspravljali proširili dalje od mjesta alternativne kulture. U Berlinu su mobilizacije povezane s onima oko Tachelesa inspirirale kontrole najamnina u susjednoj četvrti Spandauer Vortadt. U Amsterdamu je isti pokret koji je protestirao protiv deložacija iz skvotova u devedesetima podupirao financijski povoljnije stanovanje i za druge skupine osim isključivo umjetnika. U St Kildi, mobilizacija iza Espy također je stvorila najopsežniji australski program stambenog zbrinjavanja zajednice lokalne vlade.

Održivost inkluzivnog planiranja, očuvanja baštine i praksi urbane politike – nije u pitanju. Potreban je daljnji rad na važnijem i hitnijem pitanju: kako je moguće uvjeriti vlade da te prakse prošire kako bi omogućile potpuniju upotrebu mjesta za sve marginalne ljude te za dublju društvenu i kulturnu raznolikost u velikom gradu.

S engleskoga prevela Lovorka Kozole.

Tekst je pod naslovom Berlin, Amsterdam and Melbourne: Scenes of Alternative Culture objavljen u časopisu Planning Theory & Practice, Volume 6, Number 2, lipanj 2005.