Sedamsto tisuća radnih mjesta zatvoreno je da se radnici, kad je već iz udžbenika izbačen Darwin, ne bi od prevelika rada pretvorili u majmune
Nakon rušenja Berlinskog zida od svih istočnoeuropskih zemalja najperspektivnijom i najživotnijom smatrana je Hrvatska. Ispred Češke i Slovenije. Istočna Njemačka nije uzimana u analizu jer se za nju odmah počeo brinuti veliki brat sa zapada. I iako je taj brat uložio u razvoj mlađega i manjega više od stopedeset milijardi maraka nitko nije zadovoljan. Istočni Nijemci ostali su bez stotina tisuća radnih mjesta, a i uvjerili su se da nije zlato sve što sija. Ni putnica ne vrijedi puno ako nemaš novca ni volje za putovanje. Zapadni su također razočarani jer su golema sredstva njihovih poreznih obveznika, uložena u istočne provincije, a to ne daje očekivane, barem ne toliko brzo vidljive, rezultate. Ujedinjenje je željeno i ostvareno, ali danas niti to tko želi financirati niti tko želi trpjeti bilo kakav pad standarda zbog svjetlije budućnosti. Zapadni Nijemci žele živjeti dobro sada, a istočni su uvjereni kako su bolje i sigurnije živjeli prije (značajna većina). Uostalom, to se vidjelo i na prošlim izborima. SPD-ovci su pobjedili na izborima kancelara Ujedinitelja dok je istovremeno u istočnim saveznim državama strahovito porasla popularnost reformiranih komunista (PDS) koji su osvojili oko četvrtine izbornoga tijela. Na saveznoj razini to im je omogućilo prelazak praga od5% za ulazak u parlament.
Česi su, kao i Poljaci i Mađari u predvorju NATO-a i Europske unije, ali ni oni nisu baš prezadovoljni.
Jugoslavija (Srbija i Crna Gora) nije uopće za uspoređivanje. Izgubila se u varijacijama na uvijek istu temu Bitka na Kosovu. O Europi ne žele ni čuti. Na spomen NATO-a spremni su ratovati. Nebeski narod, kako ih vlastiti vođe zovu, greškom se pojavio u Europi, pa barem to pojavljivanje bilo i na Balkanu. Usprkos nesretnu položaju izvan Azije, ali zato pogleda uprtog u vječnu majčicu Rusiju, suglasni su ujedinjenju s Bjelorusijom i Rusijom u zajedničku federaciju. Ili kako će se to već jednoga dana zvati. Rusija je na koljenima. SSSR se raspao, a ni budućnost RSFSR-a nije ružičasta. Jeljcin nadzire situaciju samo oko Moskve. Stvarni gospodari života i smrti novokomponirani su bogataši i njihovi pomagači za koje su i naše domaće perjanice pretvorbe samo bebe za doručak pravim igračima kojih se boji cijela europska i američka mafija. A ni Jugoslavija nije daleko od raspada na tri oka u glavi dok četvrto još nestašno žmiri.
Koliko god sadašnje vodstvo u Hrvatskoj bilo anakrono i senilno u jednoj je stvari u pravu: Hrvatska nema ni jednog proizvoda, ni jedne grane privrede ili bilo čega drugoga čime bi mogla konkurirati bilo gdje pa je razumljivo kako je samoizolacionizam jedino rješenje za one koji nikada i nisu imali nikakvih adekvatnih rješenja osim zabijanja glave u pijesak i čarabiranja objema rukama u tuđim džepovima.
Hrvatska je još devedesete imala prerađivač ku industriju naslonjenu na Zapad, brodogradnju u samom svjetskom vrhu, turizam u napretku koji je svake godine imao rast od četiri do sedam posto, kakve takve prometnice i relativno obrazovanu radnu snagu. Dolaskom višestranačja mnogi su povjerovali kako je to osnovna poluga kojom se ide u politički i vlasnički pluralizam. Smatralo se kako je to dovoljno da se ostvare vladavina prava, socijalna pravda, ljudska i građanska prava te neizbježni i očekivani gospodarski rast kao preduvjet rasta nikad dovoljno visoka standarda. No, nažalost to je ostao tek sanak pusti za Hrvatsku, a i još neke, našem Vrhovniku, najdraže saveznike.
Hrvatska nije ušla u euroatlanske integracije dalje od Vijeća Europe, a i to uz presedan da nas prime, a onda to zamrznu na tri mjeseca. Nije problem u Europi ili u tome da nas tamo vole malo manje nego bismo mi to htjeli. Ni Europa nije savršenstvo bez mana, ali je definitivno na kraju dvadesetoga stoljeća, dok za Hrvatsku i još nekoliko zemalja euroazijskog idejnog sklopa to još nije baš najjasnije. Tu se ne zna je li četvrto, sedmo ili neko drugo stoljeće, ali sigurno nije bilo i neće biti ničega između 1945. i 1990. Trgovati nećemo ni s kim iz istočne Europe ili sa Zapadom, a ako oni neće onda s Moskvom (koja ne plaća), Pekingom, Pjongjangom ili, ne dao Bog da zaboravimo najiskrenijeg saveznika, najvećeg sina našega naroda i nacionalnih zajednica - Beograd.
U Europu hoćemo odmah, ali ne prema njihovim uvjetima, nego prema našima. Uostalom, imamo mi još vremena, a i posla. Povijest moramo u potpunosti preraditi, a i o spektralnoj analizi krvi nismo rekli sve što naši uzori iz svijetle povijesti očekuju.
Nismo ušli u Europu. Nemamo industrijsku proizvodnju, tristo ljudi dnevno ostaje bez posla, pola milijuna Hrvata odselilo je na truli Zapad, o broju Srba da i ne govorimo. Koliko je lijepo nakon dugo vremena u domovini, najljepše govori podatak da se i ministar iseljeništva Petrović odlučio vratiti u Kanadu gdje su mu još uvijek, a i ostat će, žena i djeca. O Hrvatini Žanku koji pjeva "od stoljeća sedmog tu žive Hrvati" sve je jasno osim, je li mislio na Hrvatsku ili Australiju - gdje mu je obitelj?
Ipak, mora se znati da Hrvatsku vole samo oni koji su je opljačkali. Oni su to radili iz ljubavi prema Hrvatskoj i prema Hrvatima. Sedamsto tisuća radnih mjesta zatvoreno je da se radnici, kad je već iz udžbenika izbačen Darwin, ne bi od prevelika rada pretvorili u majmune. Novac je iznesen vani kako ne bi kvario ljude po hrvatskim bankama. Tako su sve bankrotirale, samo što vlada prosvjećenih - Mateše, Škegre, Škreba uz blagoslov Padronea, o tome još nije izvijestila svekoliko pučanstvo.
Devet godina nakon - nemamo cesta, tvornice su zatvorene, koncesije podijeljene, budućnost prezadužena i tako dalje sve do Haaga, u koji nitko neće ići dok se ne nađe pogodni trenutak da se svaki zatraženi izruči bez velike buke uz koju malu tranšicu kredita.
Činjenica je da smo imali i rat, bez heroja doduše, ali sa stotinama heroja pretvorbe. Rat je do sada, u svakoj zemlji zahvaćenoj ratom, dovodio do pune proizvodnje, stopostotne zauzetosti kapaciteta do manjka radne snage itd., ali ne i u Hrvatskoj. Ovo je raj za umirovljenike, nepismene, polupismene i one koji se tako osjećaju. Uostalom, svaki narod zaslužuje upravo onakvu vlast kakvu bira. Nije problem u jednom čovjeku, već u onima koji ga opslužuju, a najveći je problem Berlinski zid u glavama onih koji takve biraju. A tko ima srca lomiti berlinske zidove u glavama?