Bešćutnost i elitizam kao festivalska politika

Govorimo li o kazalištu i kulturi u svjetskim razmjerima, tada su neinstitucionalne grupacije i aktivni/e pojedinci/ke nezaobilazna, općeprihvaćena, uvažavana i poticana svakodnevica, a ne sporadična pojava. Govorimo li o predstavljanju kulturnih proizvoda svjetskoga ranga na domaćem terenu, tada je uobičajeno da se oni razmatraju gotovo isključivo u institucionalnim okvirima, dok je svaki oblik sukreiranja kulture koji iza sebe nema zaleđe magnata, ma koliko god bio potreban, kvalitetan ili stručan, nepoznanica ili zazorna smetnja. Kazališnoj ili nekoj drugoj kulturnoj organizaciji, ovdje konkretno ciljam na Festival svjetskoga kazališta, koja se ne može nositi sa saznanjem da uz sada već donekle uvriježene pojave samostalnoga/e umjetnika/ce i neovisne produkcije supostoji cijeli niz samostalnih ili samohranih kulturnjaka različitih vokacija koji se bave refleksijom kazališta, ne ide u prilog njezinoj dobroj reputaciji, a kamoli dosezanju mjerila svjetske razine.

Omalovažavanje nezavisnih novinara

Kao što je samostalnim umjetnicima/cama nužan prostor za uvježbavanje i izvođenje projekata, dostupan unutar postojećih institucija, tako je i novinarima/kama, publicistima/kinjama, kritičarima/kama, teatrolozima/ginjama i ostalim revnim analitičarima/kama kazališnih događanja nužan medijski dostupan prostor. Jasno je, ili bi barem trebalo biti jasno, da se za potrebe umjetničkoga čina samostalnim umjetnicima/cama nemoguće upustiti u gradnju kazališnoga zdanja, kao što je i neovisnim djeliteljima medijskoga prostora nemoguće pokrenuti vlastitu tiskovinu ne bi li svoj rad posredovali javnosti pod zaštitnim znakom medijske “marke” (pisanje za nekoliko tiskovina u domaćim se krugovima paradoksalno smatra slabom, a ne medijski jakom pozicijom). Zašto? Zato što je neovisno autorsko djelovanje izuzetno nepovoljna pozicija, ima li se u vidu izloženost i izostanak zaštite jedinstvenog magnatskoga zaleđa. No samostalno djelovanje ne podliježe udvoravanjima različitoga tipa, kompromisima, ustupcima, cenzuri, režimskom, političkom ili politikantskom redigiranju te je stoga dosljednije njihovoj prosudbi. Da bi slika recentnoga stanja hrvatske kulture i prijama događanja bila što vjernija realnomu stanju, nužno je da u refleksiji sudjeluju i institucionalno ovisni/e i institucionalno neovisni/e autori/ce. Naravno, takvo mišljenje dijele oni kojima je do kazališta stalo, bez obzira je li riječ o pozitivnoj ili negativnoj recepciji događanja. Svi oni kojima je medijska pokrivenost važnija od dosljednoga zrcaljenja kazališta idu na ruku tržišnoj ekonomiji i profanizaciji kulture. A koliko se može povjerovati vizijama, istinitosti namjera i opravdanosti selekcije organizatorima kazališnoga festivala kojima nije bitna što šira te što manje pristrana recepcija i refleksija umjetničkih dosega produkata za koje se zalažu? Sve navedeno očito nije bilo dovoljno transparentno Biljani Petković, u Festivalu svjetskoga kazališta zaduženoj za odnose s javnošću. Kad se od public relation person ili popularno zvane p. r. na upit o ishodu akreditiranja dobije odgovor da nije stigla riješiti sve zahtjeve dan prije početka Festivala, riječ je ili o nesposobnosti obavljanja spomenutoga posla ili o iznimnoj zavedenosti mogućnošću manipulacije s pozicije moći. Iznenađujuća doza ignoriranja, omalovažavanja rada, čak i vrijeđanja u svijetu Biljane Petković logičan je odgovor, valjda i nagrada za upornost, uputi li joj zahtjev za akreditaciju neovisan/na autor/ica. Kad je riječ o poslu p. r., najgora je varijanta, umjesto susretljivosti, uslužnosti i pružanja informacija, novinarima zajamčiti nehumani tretman. Treba li reći da je unatoč tvrdnjama da mjesta nema ni za lijek na svim predstavama bilo slobodnih mjesta? Moraju li se propusti p. r. nadomještati potezanjem ravnatelja za rukav? Smije li si ijedan festival visoko zamišljenih rezonanca dopustiti elitističku selekciju medijskih predstavnika/ca? Treba li napomenuti da se kroz odnos p. r. prema medijima ogleda cijeli festival i da ovakav komentar govori o njegovu značenju i dosezima više od recenzije bilo koje selektirane predstave?

Mrtvačka tišina

Ljudske su tragedije uvijek obavijene velom šutnje, bilo da je riječ o osobnim trpljenjima, bilo o razaranju razmjera prirodnih kataklizmi, bez obzira na zaposjednutu stranu, poziciju poraza ili poziciju nadmoći. U oba slučaja društveno marginalizirane skupine prve su na udaru, kao što se nažalost pokazalo i u još skoroj kobnoj katastrofi stradalnika Louisiane. Senzibilitet talijanskoga redatelja Pippa Delbona prijemljiv je i za samotnu pustopoljinu nepovratno izgubljenoga grada i vremena i za nijemost obespravljenih, onemoćalih, bolesnih, razlikovno označenih. Predstava Tišina polazi iz mrtvačke tišine potresom pokošenoga sicilijanskoga mjesta Gibellina da bi zahvatio u nemuštost izlaska iz vlastitoga ili tuđeg hendikepa, iz zatvorenosti čahure, i na kraju se okreće razoružavanju strahoutjerujućega tajca vlasti koja zaogrće bespoštedno uskraćivanje prava na (dostojanstven) život. Životna kolotečina maloga mjesta, prizori sladoledara s kolicima, svadbenih običaja posipanja mladenaca rižom, popodnevne razbibrige natjeravanja lopte ili zajedničkoga plesanja kola, naglo se prekidaju referencama nasilja – žena unezvijereno gura kolica s djetetom, scena se rasvjetljava alarmantnim svjetlom nalik na ono na kolima hitne pomoći ili policijskoga auta, mimohodi grupe ljudi, mogućih kažnjenika, zarobljenika ili bolesnika. Stradalnici Louisiane ili preživjeli stanovnici Gibelline, nesreća na nesreći, kako kazuju uglazbljeni stihovi iz predstave, prijeti da nitko neće moći sačuvati svoje postojanje, no u tišini iščekivanja raste duboko ukopana nada jer poneki cvjetovi niču iz stijene. Delbonova kazališna i ljudska osjetljivost uvažavanjem prava na umjetničko izražavanje doseže i izvođače ne-glumce, tjelesno ili mentalno razlikovne osobe koje u njegovim projektima, pa tako i u Tišini, hrabro nose role prkoseći biljegu linča. Hendikep ne leži u njihovoj drukčijosti, nego u nemogućnosti komunikacije, u socijalnoj neosjetljivosti drugih na njihovu posebnost i nemogućnosti sagledavanja i prihvaćanja vlastite determiniranosti. U tom slučaju hendikep jednako pogađa i razlikovno izdvojene i socijalno neosjetljive. Redundancija sugestivnih scenskih slika u posljednjem dijelu Tišine prolama se tada kao logični nadomjestak izostale izravne komunikacije. Tek eruptivna snaga skreće pozornost na njihovo postojanje, odmaknutost od okosnice i crnu rupu sustava. Usud posljednje večere u društvu kardinala u crvenom (krv), militantnoga vojskovođe s trobojnom lentom (boje talijanske zastave) i predsjednika države s podignutom zdravicom, mijenja značenje iskupljenja grijeha i katoličanske alegoričnosti onostranoga dok Madona promiče u lakrdijaškoj procesiji, boksačkim ringom odjekuju neravnopravni okršaji fizički krupnoga i znatno sitnijega boksača, zagrljeni mafijaši kroje pravdu, a paradni konj projuri na vespi. No, u silnoj želji za prevrednovanjem stvarnosti, razorna buka i zasljepljujući defile, tipični spetacoli, znatno umanjuju važnost slušanja tišine i posvećenost drugima.

Lažni angažman oko umirovljenika

Latvijski redatelj Alvis Hermanis posvetio se drugoj vrsti margina tematizirajući u predstavi Dug život problem umirovljenika kao otpad(nik)a društva. Život umirovljenika, baš kao što scenografija predstave vjerno dočarava, vrijedi koliko i život bezdomnika, pijanice koji je prokockao imetak za čašu žestine, propalice, niškoristi. Bešćutnosti nema mjesta kad su u pitanju beskorisna smetala koja više ne prinose društvenom bruto proizvodu, nego stečeno blago troše unedogled (na lijekove, proteze, pomagala za hodanje) te ih valja odagnati od pogleda, baciti u smeće kao kakvu oglodanu kost ili pohabanu ritu. Scenografkinja Monika Pornale posegnuvši za starudijom gradi svijet kakav je odbačenim, starim, škripavim i šepavim, ali ipak živućim, parazitima i primjeren. Hoće li zadah ustajalosti unutrašnjosti kontejnera koji dijele dva kazališna bračna para i jedan samac, koji je u naletima draškao nosnice publike pokrenuti lavinu reakcija? Mogu li slike starkelje koji jača mišice na bocu ovješenu o dovratku, upornoga umjetnika koji se penje po namještaju ne bi li na zid objesio akvarel, a potom zaboravi što radi na komodi, starca s napadima narkolepsije usred struganja rajngle graha ili samca koji organizira zabavu s pet prženih srdela i pokvarenim sintesajzerom za karaoke show, a sve poštujući pravila igre čovječe ne ljuti se, probuditi savjest odgovornih ili će samo proizvesti duhovitu smijuriju koja se zaboravlja odmah po izlasku iz kazališnoga kruga? Dan koji prolazi u cjelodnevnim pothvatima oblačenja, odlaska u kupovinu ili zbrajanja računa, zaokupljenost sitnim obavezama maskira dramsko nedogađanje u protoku vremena, što je odraz nedogađanja u životu, izostajanja stvarnih promjena, nemogućnosti pomaka, usidrenosti. Umjesto provokacije Hermanis nudi pomirljivost s postojećim, pristajanje na ispadanje iz sustava. Okupiranjem jedino beznačajnim stvarima, kao što je oblačenje, umirovljenici se uljuljkuju u lažni osjećaj da su još potrebni, no umjesto ponosa to im jamči obezličavanje. Prenaglašenim kretnjama, izvedbenim simuliranjem hoda osobe s artritisom ili bolesnim kukom, usporeno hodanje i drugo, kao i proizvodnjom čudnih zvukova, mljackanja, hrkanja, ispuštanja zraka kroz nos, skreće se sa stvarnoga problema i predstava se hiperbolira u karikaturu.